fbpx

Društvo

Ono što je bitno za bošnjačku politiku u ovom trenutku jeste da propituje ono “ali” bez obzira na evroatlantske garancije, da širi prostor razumijevanja onoga što može značiti “mali Schengen”. Primjerice, imamo informaciju da jedna od glavnih dilema nije ona da li ući ili ne, nego kako izaći ako za to bude potrebe. Što ako postanemo zatočenici Dodikove ruke u Predsjedništvu i slično?

Očito je da je po pitanju Bosanaca slično kao i s većinom dosadašnjih alternativnih političkih, kulturnih ili protestnih pokreta u Bosni i Hercegovini, radilo se o bosanstvu, zajedničkom jeziku, plenumima, BHS-u, alternativnim školskim kurikulumima, pokretima ili strankama za ovo ili ono.

Jer baš kao što odjednom ne postoji ni Dan Bošnjaka, ukoliko se ne plati Fatmiru Alispahiću da ga obilježi, isto tako nema ni bilo kakvih korisnih društvenih projekata od nacionalnog značaja ukoliko ih ne predvodi Fatmir Alispahić. Jer –  za Fatmira Alispahića – sve što nije Fatmir Alispahić ili je parazit ili izdajnik.

Zaim Imamović poginuo je 9. oktobra 1995. godine u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj liniji, svega nekoliko dana pred kraj rata. Nekoliko dana ranije njegovi su borci pobjeđivali na Treskavici, spuštali se visovima ka Trnovu. Dan-dva pred pogibiju, Zaim je šesti put bio ranjen. Traženo je od njega da ostane, da se oporavi. Nije htio.

Od prvog dana kada sam preuzeo dužnost gradonačelnika Sarajeva imao sam jasnu viziju i plan rada. Smatram da zajedno s timom na čijem sam čelu imamo potencijal, posvećenost i htijenje, što su prvi preduvjeti za uspjeh. Realizirali smo brojne razvojne infrastrukturne projekte, manifestacije od značaja za grad Sarajevo, kao i desetine drugih, isto tako važnih. Ono što me posebno raduje jeste da stvaramo pozitivno okruženje, funkcionalan i dinamičan grad, ravnopravan partnerima u mnogim procesima i odnosima na domaćem i međunarodnom planu. Rezultati našeg rada su vidljivi, i to naši sugrađani prepoznaju, što je za mene, kao gradonačelnika, motiv za dalji ra

Odrastanje u državi i društvu u kojem je navodno već bila ostvarena pobjeda radničke i seljačke klase automatski ih je, kao grupu, lišilo sposobnosti empatije prema onim manje privilegiranim jer u sistemu koji je tvrdio da je ostvario “radnički raj” na zemlji manje privilegirani nisu nikako mogli biti žrtve manjkavosti tog (idealnog) sistema već isključivo vlastitih individualnih ili grupnih slabosti.