fbpx

Spomenik Zaimu Imamoviću

Zaim Imamović poginuo je 9. oktobra 1995. godine u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj liniji, svega nekoliko dana pred kraj rata. Nekoliko dana ranije njegovi su borci pobjeđivali na Treskavici, spuštali se visovima ka Trnovu. Dan-dva pred pogibiju, Zaim je šesti put bio ranjen. Traženo je od njega da ostane, da se oporavi. Nije htio.

 

Tačno u deset sati u petak, 9. oktobra, saborci Zaima Imamovića okupit će se na spomen-obilježju Dujmovska brda kako bi obilježili 25 godina od pogibije ovog legendarnog komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nakon što se okupe, spomenik će biti svečano otvoren uz prigodno obraćanje i odavanje počasti.

Delegacija će, kako je planirano, kansije otići na mjesto pogibije Zaima Imamovića novootvorenom planinskom stazom na relaciji Turovi – Čelina. Nakon toga, okupit će se na mezaru Zaima Imamovića u haremu sarajevske Alipašine džamije, gdje će mu odati počast.

Rahmetli Zaim Imamović bio je komandant, vojskovođa čije će ime, uz ona Izeta Nanića, Safeta Zajke, Safeta Isovića…, ostati upisano u historiji ove zemlje kao jedno od najvećih. Imamović je napustio kasarnu JNA u Lukavici kod Sarajeva i s grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovićem, preko Igmana i Grepka, otišao u rodni kraj. Nije ni slutio da će Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, planine na kojima će skončati svoj životni i ratni put.

Odsudnu odbranu Goražda Zaim Imamović organizirao je sa svojim saborcima u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postat će najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju srpska vojska nikada nije pomjerila.

Početkom 1995. godine s komandantom IBOG-a Feridom Buljubašićem Imamović izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodne teritorije kako bi pomogao da se obruč probije izvana. Preuzima komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarčinu, postaje gospodar Treskavice, osvaja Malu Ćabu, Pašinu planinu, Vratlo, Krajačice, Klanac, Hum, Lupoč…

Zaim Imamović poginuo je 9. oktobra 1995. godine u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj liniji, svega nekoliko dana pred kraj rata. Nekoliko dana ranije njegovi su borci pobjeđivali na Treskavici, spuštali se visovima ka Trnovu. Dan-dva pred pogibiju, Zaim je šesti put bio ranjen. Traženo je od njega da ostane, da se oporavi. Nije htio.

Uzeo je u ruke svoju motorolu, oružje ionako nije nikada nosio sa sobom, i krenuo među svoje borce. Poginuo je kao komandant divizije na prvoj borbenoj liniji. To je najviša komandna dužnost na kojoj je u Armiji RBiH neko tokom rata izgubio život. /N. H./

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!