Fuad Kasumović, gradonačelnik Zenice i jedna akvizicija stranke koja se naziva NBL, ponovo je uveselio Zeničane. Ovoga puta saopćenjem objavljenim na zvaničnoj internetskoj stranici grada čiji je prvi čovjek.
„Najvećem sinu, našem voljenom predsjedniku“, suukus je iskrenih emotivnih posveta koje dominiraju građom koja se nalazi u posjedu obitelji Izetbegović. Osim što se kroz posvete ogleda neskriveno divljenje koje je Izetbegović uživao unutar vlastitog naroda, s historijske distance koja raste iznimno je zanimljivo vidjeti posvete tadašnjih državnika, političara, međunarodnih predstavnika i raznih drugih prijatelja Bosne koji su pokazivali veliko poštovanje prema Aliji Izetbegoviću i „pravednoj borbi“ njegovog naroda
Rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, u uglednoj begovskoj porodici koja je sprva živjela u Beogradu, ali se 1868. godine, kako hroničari kažu, „pod srpskim terorom“ morala odseliti na mirnije mjesto. Izbor je pao na Bosanski Šamac
“Po svim tim prilikama i kako se pričalo, za ovo mezarje zna se i u dalekom Bagdadu. Po pričama, to su šehidi s tih prostora Dalekog istoka. Kada su došli, kako su tu ukopani, odakle, to još niko ne zna”, priča Abdulkadir i dodaje da ovaj lokalitet nije smatran za obično groblje, nego su i muslimani i pravoslavci dolazili na to groblje da se mole i traže lijeka kada ih kakva bolest ili tegoba snađe. Muslimani su tu činili dovu za kišu, a pravoslavci palili svijeće
Ministarstvo je za podršku projektima boračkih zadruga izdvojilo 1,119 miliona maraka i na ovaj način pokušava promijeniti ukupnu percepciju kada je u pitanju odnos prema borcima, da im pomogne da žive od svog rada, a ne da im daje nekakve jednokratne bespovratne pomoći. Borci su vrijedni i čestiti ljudi, oni to svaki dan dokazuju
Hafiz Fazlagić tvrdi kako mu nije bilo nimalo lahko odlučiti da živi u Trebinju. Brojni su razlozi za to: “Početkom 2018. godine preuzeo sam funkciju glavnog imama u Trebinju. Mi smo nastavili živjeti u Stocu, a ja sam dolazio u Trebinje klanjati svaku drugu džumu i kada je trebalo nekim drugim poslovima. To je tako trajalo sve dok se nije završila ova školska godina, pa smo prije otprilike mjesec svi prešli u Trebinje. Kćerka ide u drugi razred, a sin će iduće školske godine krenuti u prvi. Oboje su upisani u osnovnu školu u Trebinju i to su od rata pa naovamo prva bošnjačka djeca koja su upisana u trebinjsku školu, bilo osnovnu, bilo srednju”
Bez opisivanja incidenata i događaja na tom tragu, donosimo kraći pregled jezičke manifestacije islamofobije. Pojedinačne izraze i pridjeve koji se često javljaju kod nas usporedili smo s izrazima na Zapadu i pojasnili zašto se poimaju drugačije među zapadnim islamofobima, naročito u SAD-u, s osvrtom na konzervativni Teksas
Zanimljiva je cijela ta nesposobnost hrvatske političke kulture da se Bosna i Hercegovina posmatra bilo kako osim kao kolonijalna tvorevina kojom neko sa strane upravlja.
Priča o izmještanju Pavelićevih i Luburićevih ostataka aktuelizirana je ovih dana kada se počelo raspravljati o amandmanima na zakon izglasan 2007. godine. Tim bi amandmanima bilo omogućeno da se iz javnog prostora ukloni svako obilježje koje podsjeća na fašizam, pa čak i grobovi. Međutim, riječ je tek o amandmanima na Ley de Memoria Histórica, kako je naziv zakona na španskom jeziku, a amandmani su još uvijek u fazi javne rasprave
Sjećam se tih zadnjih dana pred rastanak s ocem. Kuća nam je na kraju mahale pa smo svaku noć spavali po šumama, kukuruzištima, po kućama rodbine u dubini sela. Patili smo se od kraja maja do tog 23. jula. Sjećam se da je, nekoliko dana pred smrt, negdje ranom zorom otac ustao, sjeo sav nekakav smoren, te rekao materi: “Stara, ja se cijelu noć bočim s Ešinom djecom. Oni su se sa mnom igrali cijelu noć. Satrali su me živa...” Eto, ta njegova rečenica bila je moja zvijezda vodilja svih ovih godina unatrag i bit će dok me bude bilo. Molim dragog Boga u ovoj noći da ih nađem kako se igraju tamo negdje gdje je najljepše
