Ostaje još jedno pitanje: Ko bi mogao inicirati novi bošnjačko-sandžački nacionalni program? Prije svega, to su bošnjačke nacionalne stranke, na prvom mjestu najstarija i prva politička organizacija u novijoj povijesti, odnosno SDA Sandžaka. Tu je i Bošnjačko nacionalno vijeće, ali i sve druge koje sebe vide na putu nacionalne borbe za ravnopravnost i jednakost.
“Ne umanjujući značaj datuma novije povijesti, koji također moraju imati svoje mjesto u hronološkom kalendaru obilježavanja značajnih datuma, mnogi razlozi nameću potrebu da se dužna pažnja posveti i datumima iz ranije prošlosti. Prije svega, prvim pisanim tragovima u povijesti, posebno ako imamo sadržajne i značajne dokumente koji afirmiraju grad u nekom povijesnom kontekstu. Postanak ili osnivanje ili prvi spomen imena u pisanim izvorima, u tom kontekstu, mora imati centralno mjesto u povijesti i obilježavanju važnijih datuma grada”
Iako je nesumnjivo riječ o historijskom trenutku koji je Sarajevo gurnuo na naslovnice svih tadašnjih novina i stranice većine historijskih knjiga, možda bi bolje bilo ne svoditi historiju više od pola milenija starog grada na jedan jedini nesretni dan, koji, u suštini, nije imao toliko veze sa samim Sarajevom.
Sve je ovo oko nas davanje dragog Allaha. I ovo janje Božiji je dar. Možda i upozorenje. Mi ljudi smo se previše opustili, svašta nam se dešavalo, ali pameti haman nismo došli. Ja to vidim i po ovim našim imanjima. Pustili smo da zarastu. Lijepo je ovdje. Ljepota, ali, nažalost, nema nas puno. Nekoliko porodica, na prste jedne ruke možemo se izbrojati”
I tako, dok bošnjačka djeca pjevaju “svakoj bajci naude – da rata ne bude”, na društvenim mrežama, kao iz kakvog horora, iskaču snimci srpske djece koja uz pratnju i dirigiranje sveštenika pjevaju: “Сви Четници иду брат до брата / И слушају Ђујић команданта/ Сви Четници љуту битку бију / Сви се боре за своју Србију. / Они иду савет да потраже / Од српскога Ђенерала Драже / Њима Чича мудар савет даје / Како Српска колевка да траје. / Храбра срца они у бој крећу...”
Riječ je o tome da se prvi put u modernoj Bosni i Hercegovini grupa naučnika i stručnjaka iz naše matične oblasti na ovom nivou sastala, razgovarala i usaglasila o vrlo važnim pitanjima ne samo iz oblasti struke nego i društvenoga života uopće. To je ogromna stvar i, nadam se iskreno, pouzdan znak da više nećemo dopuštati da se pitanja o kojima prije svih mi trebamo govoriti raspravljaju u dnevnopolitičkom diskursu u Bosni i Hercegovini.
Isto je i s Isovićevim tvrdnjama da su ateisti poput njega osobe širokih shvatanja kojima, eto, ne smeta mahrama na glavama političarki i javnih radnica, mada vrlo dobro znamo kakav je bio status mahrame tokom SFRJ te da je ona i danas pod konstantnim napadima ateističko-ljevičarskog bloka u politici i medijima (sjetimo se samo javnog linča Arzije Mahmutović).
“Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Ja na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg Bosne. Međunarodni sud, dominantno kršćanskog sastava, dokazao je UZP. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno je prihvatanje i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava 'oprati' od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska”
Od najstarije bužimske džamije ostale su očuvane samo kamene zidine. Ova kamena džamija bila je u dobrom stanju do 30-ih godina 19. stoljeća, kada je, uslijed učestalih nemira, za vrijeme gušenja jedne od buna od osmanske vlasti, spaljena bužimska tvrđava, a s njom izgorjela i džamijska drvena konstrukcija
No, u svemu tome ipak je najzanimljiviji upravo način i proces kojima se Latić transformirao iz nekadašnjeg zelenog muslimanskog jastreba u današnjeg zagovornika tvrdog sekularizma. Tužna je činjenica da on nikada nije bio niti jedno niti drugo već da se radilo o percepciji koja je nastala iz Latićevih neumjerenih i nepristojnih pokušaja da se dokaže i javno afirmira.
