“Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Ja na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg Bosne. Međunarodni sud, dominantno kršćanskog sastava, dokazao je UZP. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno je prihvatanje i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava 'oprati' od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska”

Nakon pravosnažne osuđujuće presude izrečene pred Haškim tribunalom u slučaju “Jadranko Prlić i ostali”, uloga Hrvatske zajednice Herceg-Bosna uvrštena je na tamne stranice historije balkanskih prostora, baš kao i njena prethodnica Nezavisna Država Hrvatska”.

Dr. Amir Kliko sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, jedan je od mlađih bosanskohercegovačkih historičara koji se na znanstveni i činjenično utemeljeni način posvetio ovoj temi.

STAV: Može li se kazati da su agresivne aktivnosti politike NDH samo zaleđene 1944. godine i da je Herceg-Bosna 1993. godine samo nastavila ondje gdje je NDH stala?

KLIKO: Nezavisna država Hrvatska i HZ Herceg-Bosna (HZHB) uveliko se razlikuju kada je riječ o njihovom odnosu prema Bosni i Hercegovini, a naročito prema Bošnjacima i Srbima. Prva je željela cijelu Bosnu i Hercegovinu, etnički “očišćenu” od Srba. Druga je priželjkivala dio Bosne i Hercegovine, etnički “očišćen” od Bošnjaka i Srba. Mogli bismo reći da se NDH više “bavila” Srbima, a Herceg-Bosna uglavnom Bošnjacima i da je Ante Pavelić nastojao pridobiti podršku muslimana za realizaciju svojih ciljeva, a Franjo Tuđman podršku Srba, iako je od međunarodne zajednice, Katoličke crkve i znatnog dijela hrvatske akademske, političke i općenito društvene zajednice primoravan na saradnju s Bošnjacima.

NDH i HZHB povezuju sličnosti i njihovo nastojanje da nasilnim metodama izvrše demografske promjene u Bosni i Hercegovini, odnosno njenom dijelu, a u cilju održivosti teritorijalnog proširenja hrvatske države na Bosnu i Hercegovinu. Ja više sličnosti pronalazim između HZHB i Banovine Hrvatske. U poređenju NDH i HZHB, odnosno Pavelića i Tuđmana, uvijek moramo imati na umu da je Tuđman bio aktivni pripadnik antifašističkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, dakle ideološki i vojnički neprijatelj Pavelića i njegove države. Zanimljivost ove činjenice ogleda se u tome da su, obojica, bez obzira na radikalnu suprotstavljenost u Drugom svjetskom ratu, prema Bosni i Hercegovini nastojali ostvariti hrvatske velikodržavne ideje. Većina Tuđmanovih saradnika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su do početka devedesetih godina 20. stoljeća dobropozicionirani komunistički funkcioneri.

STAV: Poznato je da se NDH oslanjala na fašističke režime i da je s njima i nestala. Koliko su i na koji način strane evropske sile podržavale ili, pak, osuđivale postojanje Herceg‑Bosne, odnosno koliko se dešavanja u Bosni i Hercegovini tokom 1993. i 1994. godine mogu dovesti u vezu s djelovanjem nekih evropskih država?

KLIKO: Bosanskohercegovačko državno rukovodstvo je vještom vanjskom politikom, odnosno odličnim diplomatskim radom uspjelo Bosnu i Hercegovinu sačuvati u vrhu interesiranja međunarodne zajednice. To je do neslućenih granica otežavalo potpuno provođenje velikodržavnih projekata njenih susjeda, to je utjecalo na radikalno smanjenje inostrane podrške Herceg-Bosni, i to je odgovor na vaše pitanje. Naravno da je i Tuđman ostvarivao određenu međunarodnu podršku svom paradržavnom projektu u Bosni i Hercegovini manipulirajući činjenicom da su zagovornici njene državne nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti uglavnom bili muslimani. Uvjeravao je međunarodnu zajednicu, dominantno kršćansku, da muslimani prave islamsku državu u srcu Evrope. Donekle je to imalo efekta na sile Zapadne Evrope i Sjedinjene Američke Države, ali mu u konačnici nije donijelo očekivani rezultat.

 

STAV: U svom radu argumentirali ste da su Hrvati u Posavini i Srednjoj Bosni imali ulogu destabilizacije RBiH i Armije BiH, a zauzvrat ih je HZHB na kraju ostavila. Kako biste kao historičar opisali ulogu Predsjedništva RBiH prema Herceg-Bosni?

KLIKO: Što se tiče “popuštanja” bosanskohercegovačkog državnog rukovodstva prema Herceg-Bosni, ono jeste bilo prisutno i, po mom mišljenju, opravdano jer je bilo iznuđeno hrvatskim ucjenama, te uvjetima i stanjem u kojem se država tada nalazila. Bosna i Hercegovina morala je “gutati gorke pilule” i trpjeti sve ucjene ondašnjeg hrvatskog državnog rukovodstva kako bi sačuvala svoj jedini izlaz u svijet bez kojeg ne bi mogla voditi odbranu od velikosrpskog agresora. Najveća ucjena bila je popuštanje Herceg-Bosni. Neprijatelji Bosne i Hercegovine žestoko su se trudili svoje agresije na nju u očima međunarodne zajednice prikazati kao građanski rat, što bi znatno otežalo pozicije bosanskohercegovačke diplomatije i značajno ugrozilo odbranu. To je još jedan razlog popuštanja Herceg-Bosni. Država je maksimalno izbjegavala totalni oružani sukob s njenim oružanim snagama. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović nije želio davati svoj doprinos stvaranju dodatnih neprijatelja države i na taj način pomagati mijenjanju karaktera rata iz jasno prepoznatljive strane agresije u građanski rat, jer bi to otežalo očuvanje Bosne i Hercegovine kakvu je Platforma Predsjedništva RBiH obećala njenim državljanima, te je na terenu vršio pritisak na ARBiH da trpi Herceg-Bosnu i izbjegava sukobe s HVO-om. Mislim da je on računao da ima dva neprijatelja, a jednog jačeg. To je bio srpski agresor.

STAV: I pored presude suda u Hagu u slučaju hercegbosanske šestorke “Prlić i ostali”, u kojoj je utvrđen udruženi zločinački poduhvat (UZP), HDZ-ove politike i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini obznanile su da ne priznaju hašku presudu, dok su se od ustaškog “naslijeđa” iz vremena NDH, barem deklarativno, distancirali. Kako kao znanstvenik gledate na te činjenice?

KLIKO: Jednostavno. Nezavisna Država Hrvatska međunarodno je poznata kao fašistička zločinačka tvorevina. Modernoj Hrvatskoj bilo bi politički suludo ne distancirati se od nje. S druge strane, prihvatanje haške presude modernu Hrvatsku ponovo bi vratilo u poređenje s NDH. Ta presuda, zaista, Hrvatskoj iz devedesetih godina daje lik NDH od kojeg se nastoji svim silama riješiti. To je ipak sekundarni razlog. Primarni je činjenica da haška presuda može imati i konkretne i neugodne posljedice za Hrvatsku. Osim toga, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini je u vlasti još ista stranka zbog čijeg su djelovanja spomenuti čelnici Herceg-Bosne osuđeni za udruženi zločinački poduhvat. Prihvatanje takve kvalifikacije jeste prihvatanje i odgovornosti za njegovo organiziranje.

Dakle, nedistanciranje od NDH i prihvatanje haške presude ima podjednako negativne posljedice za hrvatsko državno rukovodstvo. Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Ja na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg-Bosne. Međunarodni sud, dominantno kršćanskog sastava, dokazao je UZP. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno prihvatanje jeste i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava “oprati” od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska.

STAV: Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović nedavno je pozvao Hrvate u Bosni i Hercegovini da očuvaju Herceg-Bosnu. Da li je Čovićeva Herceg-Bosna usporediva s ratnom Herceg-Bosnom Mate Bobana?

KLIKO: Naravno da je usporediva, ali i još manje ostvariva nego Bobanova. Radije bih govorio o njenoj ostvarivosti nego o sličnosti. Zajednička je ideja, a sličnost je uvjetovana potpuno različitim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima. Za razliku od Bobana, koji je iza leđa imao Franju Tuđmana, Čović ima Kolindu Grabar-Kitarović. Ona se ni po jednoj stavci ocjene kvaliteta političkog lidera ne može porediti s Tuđmanom. Njeni saradnici nisu ni sjena Tuđmanovih. Dalje, Boban je imao iza sebe solidnu vojsku i državnu organizaciju, a Čović nema ni zaštitarsku agenciju. Moglo bi se u nedogled nabrajati razlike između, kako ste rekli, Čovićeve i Bobanove Herceg-Bosne. Čovićeva je samo “tigar od papira” i, kako stvari stoje, takva će i ostati, a Bobanova je ipak imala značajnu vojničku snagu i predstavljala je stvarnu pojavu, a ne imaginarnu prijetnju. Franjo Tuđman obećao je delegaciji travničkih Hrvata 8. marta 1993. da “Herceg-Bosna neće nikada prestajati postojati”. Kazao im je još da će ona “i u sklopu bilo čega drugoga opet biti Herceg-Bosna…” Čović, dakle, ništa novo nije rekao.

STAV: Ako Evropa ne prihvata Bobanovu, postoji li mogućnost da prihvati Čovićevu Herceg-Bosnu?

KLIKO: Nikada Evropa neće prihvatiti nikakvu Herceg-Bosnu kao ni odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Nema ona ništa protiv Hrvata i Srba, nego se plaši šta će se desiti ako Bošnjaci, kao muslimani, ostanu sami u svom entitetu, odnosno državi. Razlozi opstanka Bosne i Hercegovine koji su vrijedili u ratu za Evropu i SAD još su na snazi i ostat će dugo. Plašeći Evropu muslimanskom opasnošću devedesetih godina 20. stoljeća i navodnom namjerom Bošnjaka da naprave islamsku državu u srcu Evrope, Tuđman i Milošević su je naveli da Srbima i Hrvatima da ulogu policajca za Bošnjake u Bosni i Hercegovini, odnosno zadaću da ostanu s njima u Bosni i Hercegovini i sprečavaju ih da naprave fantomsku islamsku državu. Srpsko-hrvatska propaganda nije omogućila njenim kreatorima ostvarenje ciljeva koji su očekivali. Naprotiv, otežala im je. Očekujući da će zapadni svijet dopustiti raspad i podjelu Bosne i Hercegovine zbog opasnosti od “islamskog fundamentalizma”, Srbi i Hrvati dobili su zadaću da ostanu u Bosni Hercegovini i svojim prisustvom to sprečavaju.

Pogledajte samo kako je organizirana Federacija BiH. Bošnjaci imaju pet “svojih” kantona, Hrvati imaju tri. Dva kantona, Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski su “zajednički” i oni su spona preostalih osam. Za zapadni svijet nije pitanje “trećeg” (hrvatskog), nego “prvog” (bošnjačkog) entiteta. Svijet ne zanima šta će biti s “trećim” nego kako će se stvari razvijati s “prvim”. Logična posljedica “trećeg” entiteta jeste nastanak “prvog”, i to je pravi problem za zapadni svijet. Praktično je pitanje kako bi se teritorijalno ostvarila nova Herceg-Bosna. Kako bi ona obuhvatila “hrvatske enklave” u srednjoj Bosni? Nije ih mogla u ratu teritorijalno objediniti sa zapadnom Hercegovinom iako ih je uspjela etnički očistiti od Bošnjaka. Oni su se nakon rata vratili, pa je opet problem kuda s Bošnjacima Busovače, Kiseljaka, Viteza, Žepča, Jajca… Nemoguće je “hrvatske enklave” u srednjoj Bosni, koje zbog povratka Bošnjaka u njih više nisu “hrvatske”, međusobno povezati, a kamoli sa zapadnom Hercegovinom. Meni se tu nameće samo jedno rješenje kao realno.

Tuđman je dao Srbima Bosansku Posavinu da bi s njima postigao teritorijalno razgraničenje i razmjenu stanovništva. To je svima jasno i tu nema nikakve dvojbe. Može li se odgovoriti na pitanje jesu li Grabar-Kitarović i Čović spremni Bošnjacima prepustiti “hrvatske enklave” u srednjoj Bosni kako bi s njima postigli sporazum kao Tuđman sa Srbima devedesetih godina, a u cilju stvaranja “trećeg” entiteta samo od zapadne Hercegovine i njenog odvajanja i pripajanja Hrvatskoj? To se pitanje nameće kao realno, ali i odgovor. Bosanska Posavina bila je mnogo vrednije “hrvatsko” parče Bosne i Hercegovine od srednje Bosne i geografski direktno oslonjena na Hrvatsku, ali je žrtvovana kako bi Tuđman pridobio srpsku volju za razmjenu teritorije i stanovništva. “Hrvatske” enklave u srednjoj Bosni samo su teret Hercegovcima i siguran sam da bi ih rado prepustili Bošnjacima za njihov pristanak da zapadna Hercegovina postane “treći” entitet i krene putem teritorijalnog objedinjavanja s Hrvatskom.