Pošto je kraj svijeta blizu, dakle, otišli su na kraj, na među svih bosanskohercegovačkih podjela, u Brčko, u tačku gdje se na pola dijeli manji entitet, i odande započeli kampanju za ovogodišnje lokalne izbore. Mimo retoričkih kalambura, mimo slatkorječivih fraza, ovako to izgleda na terenu. Dakle, ovako to izgleda kada po Bosni jašu četiri jahača Apokalipse:
Vrijeme je da lijeva opozicija bude iskrena prema građanima Bosne i Hercegovine i objasni na koji način namjerava ostvariti svoj politički cilj o državi bez etničkih podjela, bez političkog utjecaja u sredinama gdje većinski žive građani srpske i hrvatske nacionalnosti. Ako su odustali od države i krenuli u stvaranje fildžan-Jugoslavije samo na prostoru gdje Bošnjaci čine demografsku većinu, i to je legitiman politički cilj – samo se to mora javno saopćiti građanima.
Ne želim nikoga strašiti, ali mi smo ušli u treću godinu kako građani Federacije BiH nisu dobili legalno izabranu vlast za koju su glasali. Šta ako to postane praksa? Zato mislim da bi stranke desnog centra i stranke lijevog centra trebale konačno riješiti ovo pitanje. Jer, veliki je ulog u igri. Ovo više nema veze sa stranačkim prepucavanjima, razmiricama, ličnim animozitetima i navodnim aferama.“
A baš se u takvim subjektivnim i proizvoljnim stavovima, ma koliko se oni kasnije pokazali pogrešnim ili tragikomičnim i krije stvarni razlog učestalog pozivanja Ivane Marić i njenog gostovanja po pojedinim medijskim kućama koje ne traže objektivna mišljenja već ona koja su u skladu s njihovim partikularnim agendama.
Na pola puta smo do novih Općih izbora, a Lokalni izbori održavaju se ovih dana. Postavlja se pitanje je li najveća i najjača politička organizacija u BiH, prva u Bošnjaka, odgovorila zahtjevima ovog vremena? Kakve su pozicije probosanskih stranaka danas u odnosu na 2018. godinu? Šta možemo očekivati u bliskoj budućnosti?
Slično je i s dobrim brojem kadrova ove stranke, koji po društvenim mrežama manje djeluju kao politički kandidati s konkretnim programom koji predstavljaju i zastupaju, a više kao živi ali bezumni emiteri i megafoni Konakovićevih teza i stavova, spremni da agresivnim statusima i komentarima nasrnu na svakog neprijatelja “naroda i pravde”.
Uvijek treba poći od toga da je sve, ali apsolutno sve, u Allahovim rukama, On, jedini, o svemu odlučuje, i ništa se bez Njegovoga znanja ne dešava; tako, bez obzira na porijeklo virusa, i bez obzira na sudbinu svakoga čovjeka, može se desiti isključivo samo ono što On, jedini i dragi Allah, hoće; ovako prihvatanje događaja trebalo bi iskoristiti da se uzdamo u Allahovu milost i oprost, te Njegov zakon po kojem Milost vazda prevladava Srdžbu; ovo može prouzročiti pojavu optimizma kod onih koji žive u strahu i koji su po prirodi anksiozni, ali i opredijeliti čovjeka da se u nekim slučajevima i žrtvuje radi dobra čovječanstva.
Otkako je izbačena na tržište, igru Monopoly igralo je više od milijardu ljudi u nekoliko stotina zemalja. Osmišljavali su svoje strategije, ulaganja, kupovali nekretnine, zamišljajući da su veliki tajkuni. Finansije i moć... Kombinacija je neodoljiva, čak i kada ovo dvoje imamo samo u igrici.
U prvim postratnim godinama, kada je Radić bio komandir policije u zapadnom dijelu Mostara, Cvitanović je s njim učestvovao u napadu na Bošnjake u mostarskom Liska parku, kada je u februaru 1997. godine ubijen Šefik Sulejmanović, a ranjeno 30 ljudi. Niko od napadača nije odgovarao za zločin.
Žestina kojom je branio principe u koje je vjerovao bila je obrnuto proporcionalna njegovoj tihoj naravi. Duboka tuga zbog odlaska ovog intelektualca, učitelja i prijatelja izražena je i kod onih koji su ga tek usputno poznavali. Ona je, vjerovatno, posljedica one unutarnje spoznaje, neprevodive u diskurzivni jezik, da nismo izgubili samo profesora i učitelja već i istinsku moralnu vertikalu, jednog od onih kolosa duha s kojima se spuštao bereket na sve u njihovoj blizini.
