Osjetivši ponižavanje i diskriminaciju, prijepoljski profesor Ferid Šantić stupio je ispred Doma revolucije, u kojem se nalazila i Muzička škola, u štrajk glađu. Bio je to neočekivani potez bošnjačkog bunta i hrabrosti. Šok za sve one koji su mislili da će sve teći “kao po loju”. “Na pitanje zašto – odgovor je zbog ponižavanja. I to ne ponižavanja pojedinca već ponižavanja cijelog jednog naroda
“Unatoč tome što je bio teško ranjen, prilično se muški nosio. Nije uopće ječao i nije klonuo duhom. Samo nas je molio da izdržimo. Kaže: ‘Komandire, ne dozvoli samo da prođu ovuda, da ne bude da smo uzalud krvarili. A za mene se ne sikiraj ništa, ja sam najmanji problem’”
Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom gradu, snažno se i otvoreno suprotstavio progonu i pogromu tuzlanskih Srba i, riskirajući vlastiti život, otputovao s visokom delegacijom u Zagreb i od ondašnjih ustaških vlasti izričito tražio prestanak nasilja nad nedužnim srpskim življem
Godine 2016. počela su nova iskopavanja, što je stručnjacima omogućilo da utvrde da je neobično visoka građevina zapravo bila palača člana plemstva Toleda. Jorge Morín, direktor kopa, objašnjava da je visina zgrade izračunata pomoću Pitagorine tehnike za udvostručavanje površine trga, a na preko 12 metara bila je prvi “neboder” ranog srednjeg vijeka. U devetom stoljeću, tokom razdoblja Al-Andalusa, kompleks je bio izložen velikim promjenama
Njegov je utjecaj na narod bio toliki da, kako 1660. godine piše Rusuhi Ismail-dede iz Ankare, “ko god bi mu prišao, bilo od elite ili običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji privučen snagom njegove ličnosti”. Kakva je bila uloga tekije u Konjević-Polju u pobuni Hamze Balija Bošnjaka? Zbog čega se u literaturi brkaju Hamza-dede Orlović i Hamza Bali Bošnjak Orlović? Možemo li sa sigurnošću reći da je drugi potomak prvog? Kojem je tarikatu pripadala tekija u Konjević-Polju i je li bila rasadnik u širenju hamzevijskog tarikata? Na ova i slična pitanja, nadamo se, dobit ćemo odgovor na naučnom skupu u septembru
Među nama, u svakom vremenu i u svakoj situaciji, nađe se dovoljno mudrih i hrabrih ljudi zbog kojih, ipak, još uvijek opstajemo i odolijevamo u ovako teškom vremenu i neprijateljskom okruženju. Takvi pojedinci često budu nepravedno zaboravljeni od svog naroda. U ovoj našoj brdovitoj zemlji leži bezbroj junaka i mudraca o kojima vrlo malo ili ništa ne znamo. Jedan od njih jeste i Arif ef. Begić iz Bužima
“Kod njega nije postojalo da nešto ne može. Njemu je uvijek najveći izazov bio kad nešto niko ne smije učiniti, da to onda on uradi. Njegova neustrašivost i upornost da bude ispred ostalih i da uradi možda i nemoguće koštala ga je života”
Stupio sam u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela jedna polovina, majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, u tom vremenu smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Dakle, naredne 1998. godine sam započeo potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom, pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine
Smisao ''Marša mira'' i jeste da se oda počast ubijenim Bošnjacima Srebrenice i pruži podrška preživjelim, kojih je nažalost iz godine u godinu sve manje. Na ovoj trasi smo u posljednje tri godine pronašli posmrtne ostatke, odjeću, obuću i razne lične predmete. Učesnici ''Marša mira'' imat će priliku da to vide, ali će biti zabranjeno da se to dira ili nosi, kaže Munir Habibović, jedan od preživjelih iz jula 1995. godine
Delić je zbog posla obilazio podrinjska mjesta, susretao se s ljudima, pričao s njima i prenosio njihove priče, brige i probleme. Na Podrinje i ljude u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, kaže, gleda s poštovanjem i ljubavlju
