fbpx

228

Nezir Hadžić, bivši direktor sarajevskog Vodovoda i kanalizacije (ViK), do sada nije imao priliku reći istinu o svojoj smjeni, niti se odbraniti od orkestriranog napada koji je, prema njegovim tvrdnjama, podmuklo osmislio i proveo njegov bivši prijatelj i bivši stranački kolega Elmedin Konaković ne bi li prikrio svoje manipulacije u ViK-u i sa sebe skinuo odgovornost i gnjev građana. Nezir Hadžić sin je rahmetli Safeta Hadžića, proslavljenog narodnog heroja, a sada bez ustezanja za Stav najavljuje borbu “s pobješnjelim pojedincima i sveznalicama” pred kojima neće pognuti glavu. Nezir smatra da je slijeđenje puta “hrabrog i čestitog Bošnjaka” dužan i imenu svog babe. Za Stav otkriva da je zbog Konakovićevih lažnih potvora puno trpio te je, nakon dede i rahmetli babe, koji su također radili u ViK-u, napustio Vodovod nakon 17 godina provedenih u ovom preduzeću. Ponuđeno mu je mjesto koje je imalo za cilj nastavak poniženja i represije Elmedina Konakovića spram njega i njegovog porodičnog naslijeđa, što nije mogao prihvatiti. “Čvrsto vjerujući da moju nafaku ne određuju ljudi, izašao sam iz ViK a s osjećajem da napuštam sopstveni dom i porodicu jer, u konačnici, svaki dio mog života i mojih predaka bio je vezan za ovo preduzeće, a Elmedin Konaković nakon pet mjeseci dolazi na obilježavanje godišnjice smrti mog oca na kapiji 'Pretisa' jer mu savjest nije mirna”, kaže, među ostalim, Nezir Hadžić u ekskluzivnom intervjuu koji otkriva sve potankosti Konakovićevih malverzacija i manipulacija

Ovog jula u javni prostor, i to u vrijeme obilježavanja 24. godišnjice od genocida u Srebrenici, na mala vrata i gotovo bez reakcija uvedena je jedna nekritička usporedba Srebrenice i Jasenovca, kao simbola za dva ogromna zločina počinjena na našim prostorima. Ne bi u tome bilo ništa sporno da se to poređenje aktualizira u širem historijskom kontekstu, a ne uoči i poslije same srebreničke dženaze, jer bi neupućeni mogli razumjeti da je genocid nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, kao i drugi masovni zločini koje su srpske državne i paradržavne tvorevine počinile nad civilima Bošnjacima Prijedora, Foče, Višegrada, Ključa, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva i drugih mjesta, počinjen kao neka vrsta protuteže Jasenovcu

“‘Limitless’ je operativni sistem napravljen za slijepe i slabovidne osobe kako bi one mogle neometano koristiti mobitel. Uz pomoć vještačke inteligencije i 'machine learninga', uspio sam sve sklopiti i napraviti operativni sistem baziran malim dijelom na androidu, a sve ostalo moja je originalna ideja, koja se može proširiti i na druga hendikepirana lica, ali prvo želim da završim ovo što sam započeo”

Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.

Njegov je utjecaj na narod bio toliki da, kako 1660. godine piše Rusuhi Ismail-dede iz Ankare, “ko god bi mu prišao, bilo od elite ili običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji privučen snagom njegove ličnosti”. Kakva je bila uloga tekije u Konjević-Polju u pobuni Hamze Balija Bošnjaka? Zbog čega se u literaturi brkaju Hamza-dede Orlović i Hamza Bali Bošnjak Orlović? Možemo li sa sigurnošću reći da je drugi potomak prvog? Kojem je tarikatu pripadala tekija u Konjević-Polju i je li bila rasadnik u širenju hamzevijskog tarikata? Na ova i slična pitanja, nadamo se, dobit ćemo odgovor na naučnom skupu u septembru

Ove, 2019. godine Tahir Hassan Akthar već drugi put ide na hadž i vođa je ovogodišnje grupe hadžija koja je 7. juna ispred East London džamije u Londonu biciklom krenula na hadž. Čitava organizacija zove se “Tour De Hajj” jer žele da to rade svake godine, da u ovaj projekt uvode nove ljude, te da islam predstavljaju svijetu u najboljem i sasvim novom svjetlu. Za sebe kažu kako su sasvim obični i normalni ljudi koje je Allah, dž. š., pozvao Sebi i Svojoj Kući i kako su se na ovaj poziv morali odazvati. Osmerica ih je u biciklističkoj grupi, a imaju i dvojicu saputnika u kombiju punom opreme

Dva puta sam zvala da provjerim da možda nisam dobro čula. U oba navrata su mi rekli da je burkini zabranjen, pojašnjavajući kako se većina gostiju buni. Trenutno se osjećam onako kako su se nekada osjećali crnci, jer mogu samo zakupiti termin da se ne bih miješala s ostalima

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

Do sada su se ključne odluke za TK donosile na poluprivatnim i privatnim sijelima. Moramo vratiti povjerenje građana u institucije Kantona koje predstavljaju državu. Pravda je devalvirana i odsutnost ovog pojma prisutna je među građanima TK. Odgovorno tvrdim da je nepravda, odnosno odsustvo pravde, otjerala više ljudi iz BiH nego siromaštvo. Institucije države institucije su građana, a sada smo došli u situaciju da su institucije svedene na način da je institucija jednako direktor, direktor jednako stranka, stranka jednako tamo neki čovjek koji iz sjene upravlja svim procesima. Građani TK te iste institucije poistovjećuju sa strankama, pa je, npr., neka SBB-ova ili SDA škola, PDA-ov zavod, SDP-ov UKC itd., itd. Moramo vratiti javno dobro građanima

Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.