Burić se nije pripremio za ovaj razgovor možda i zbog toga što smatra da je ravan Sidranu, a što je insinuirao na početku rekavši “da je ovo prvenstveno razgovor dvojice pjesnika” – da, ali jedno je kad se sastanu Messi i Ronaldo, a nešto sasvim drugo kad je Zlatanu Ibrahimoviću s druge strane Ivan Čurjurić
Orić je za njih idealna žrtva koja bi se trebala prinijeti na oltar “pomirenja i suživota”, a takav postupak bio bi sasvim u skladu sa starom komunističkom dogmom iz prošlog sistema da se mora održati ekvilibrij između triju naroda, pa i po cijenu imputiranja izmišljenih zločinačkih poduhvata ili ideologija.
“U Zapadnoj Evropi živi 600.000 Bošnjaka Za novac od igračaka koje kupujemo svojim unucima mogli bismo značajno doprinijeti bosanskoj privredi. S druge strane, od naše matice i njenih predstavnika imamo maćehinski odnos. Tek u rijetkim prilikama, poput Manifestacije ‘Buđenje’, koja je nedavno održana, imamo priliku vidjeti da u Bosni ima onih kojima je ta dijaspora važna”
Naravno, i pojedine javne ličnosti, poput neizbježnog Dine Mustafića, požurile su da zgroženost bošnjačke javnosti te hvale vrijedno ograđivanje Uprave TVSA od skandaloznog postupka urednice Skenderagić stave u kontekst ataka na slobodu govora. Sasvim očekivano za Mustafića, koji je donedavno fašistički dehumanizirao glasače SDA praktično ih nazivajući deformiranim poluljudima.
Pop Momčilo Đujić, koji je četnik postao 1935, a vojvoda 1942. godine, bio je zločinac, koljač, ubica, pljačkaš, silovatelj, kvisling koji je surađivao s italijanskim i njemačkim okupatorima. I kada je trebalo, blisko surađivao s ustaškim Pavelićevim snagama. Kukavica koja je, nakon što su njegove četničke kokošare konačno razbile partizanske snage, uz pomoć ustaša i Nijemaca pobjegla u Sloveniju. Stav uz pomoć naučnih radova Mihaela Sobolevskog, Zdravka Dizdara i Jove Popovića rekonstruira zločinački put vojvode čiji je lik istetovirao Ognjen Vranješ
Još teže pada ovakva vijest jer to zapravo znači da je načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić popustio pod pritiskom subverzivnih ideoloških grupa u NVO sektoru, politici i medijima i postupio suprotno onome što sigurno želi ogromna većina njegovih glasača, ali i stanovnika Općine Centar, a vjerovatno i on sam.
Evropski parlament “žali zbog kontinuiranog poricanja genocida u Srebrenici od nekih predstavnika srbijanskih vlasti i podsjeća da puna saradnja s Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju i Mehanizmom koji ga je naslijedio također uključuje puno prihvatanje i primjenu njegovih presuda i odluka te naglašava da je priznavanje genocida u Srebrenici osnovni korak na putu Srbije ka pristupanju EU”
Ako bismo svugdje koristili metodologiju analize izbornih rezultata na osnovu broja osoba s pravom glasa, a ne osoba koje su glasale, kojom Vesna Pusić dokazuje da su glasači “kaznili” Dragana Čovića i da je Željko Komšić zato pobijedio, onda niko ne bi bio legitimni predstavnik.
Ipak, i to blijedi pred tvrdnjom Amele Kuskunović da je “njihova zadaća da utjeruju strah tim nazovimedijima”! Čija zadaća? Zadaća Naše stranke? Nekih revolucionarnih odreda? Kuskunovićkinih istomišljenika? Neke orwelijanske “policije misli”?
„Pravo lice ljevice“ jedna je od tema novog izdanja Stava. Do sada smo slušali samo populistička prenemaganja tipa: prošla vlast zapošljavala je stranačke aktiviste, na pozicije su postavljani podobni kadrovi, poslovi su se davali firmama bliskim Stranci. Iz takvih objašnjenja da se zaključiti da će nova vlast raditi sve suprotno, odnosno, da će zapošljavati i imenovati kadrove koji ne pripadaju njihovim strankama. Ako to bude tako, u javnim će preduzećima raditi i njima upravljati uglavnom dosadašnji SDA-kadrovi. To se u književnosti naziva paradoks.
