fbpx

Kolumnjare i sudije

Orić je za njih idealna žrtva koja bi se trebala prinijeti na oltar “pomirenja i suživota”, a takav postupak bio bi sasvim u skladu sa starom komunističkom dogmom iz prošlog sistema da se mora održati ekvilibrij između triju naroda, pa i po cijenu imputiranja izmišljenih zločinačkih poduhvata ili ideologija.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Oslobađajuća presuda Suda BiH u slučaju Nasera Orića izazvala je očekivanu histeriju srpske politike, medija i većeg dijela srpske javnosti.

Na prvi pogled neobična fiksacija na Orića u suštini i nije toliko iznenađujuća ako razumijemo da je pravosnažno osuđeni Orić te narativ o masovnom stradanju Srba u Podrinju potreban srpskom društvu. I to ne samo zbog trenutnih političkih implikacija već i kao historijski kontrateg počinjenom genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.

Ono što jeste neuobičajeno jeste tolika rasprostranjenost ovih reakcija, nazovimo ih revizionističkim i velikosrpskim, jer to i jesu, u srpskom društvu. Čak i one javne ličnosti koje su do jučer važile za umjerene, poput glumca Sergeja Trifunovića, burno reagiraju nazivajući Orića zločincem, a presudu nepravdom.

Sve to nam govori da je suočavanje srpskog naroda i društva s genocidom, koji su njegovi pripadnici počinili u njegovo ime, te bilo kakva katarza u vezi s tim i dalje svjetlosne godine daleko. Čak i oni najumjereniji pripadnici srpskog društva, uz zaista rijetke izuzetke, nekako su i spremni priznati zločine u Srebrenici, ali jedino ako se oni stave u kontekst prljavog rata s obiju strana, u kojem su, eto, svi činili zločine, u kojima je na kraju jedna strana, srpska, malčice pretjerala pa počinila genocid.

Zbog toga im treba osuđeni Orić i zbog toga im trebaju organizirani zločini nad Srbima i neki njihov inspirator i naredbodavac, ma koliko takvi ne postojali i ma koliko Naser Orić bio i sudski nevin za ono što mu se stavlja na teret.

No, pokazalo se da narativ o zločincu Oriću i masovnom zločinu nad Srbima nije samo dominantan u srpskoj javnosti nego i dijelu tzv. bosanskohercegovačke ljevice, posebno kod onoga što se kolokvijalno naziva FGR.

Laprdavi dio FGR-a, njegov salonski komentarijat, koji inače smara pošten svijet svojim moraliziranjem s Twittera, Facebooka i određenih portala, također je dočekao s rezignacijom oslobađajuću presudu Oriću.

Instinktivan prezir koji urbanim šovinizmom opterećeni FGR osjeća prema Oriću kao narodnom komandantu porijeklom iz istočne Bosne pojačan je i time što ova ideološka grupacija smatra da bi osuđujuća presuda bila u interesu njihovog nikada prežaljenog bratstva i jedinstva, tj. da bi zaključak suda da je Naser Orić kriv nekako odobrovoljio srpsko društvo.

Orić je za njih idealna žrtva koja bi se trebala prinijeti na oltar “pomirenja i suživota”, a takav postupak bio bi sasvim u skladu sa starom komunističkom dogmom iz prošlog sistema da se mora održati ekvilibrij između triju naroda, pa i po cijenu imputiranja izmišljenih zločinačkih poduhvata ili ideologija.

Srećom, takva su vremena iza nas pa onima koji bi nezasitnu srpsku propagandnu neman hranili i odobrovoljavali živim bošnjačkim herojima ostaje samo da kmeče i kukaju u mraku svojih virtualnih budžaka.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!