U sarajevskoj Vijećnici održava se od 28. septembra do 18. oktobra izložba Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika (SULU). U Novom Pazaru izložba SULU-a postala je tradicionalna i održava se punih trinaest godina, dok u Sarajevu gostuje već drugu godinu. Dvadeset sedam autora izlaže po jedan autorski rad u različitim likovnim tehnikama, a urbano socijalna tematika koju predstavljaju vezana je za prostor Sandžaka. Ervin Ćatović, predsjednik SULU-a, za Stav govori o ovoj izložbi, o svom životu i karijeri, vlastitom umjetničkom izričaju i brojnim drugim pitanjima

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

O životu: Rodio sam se 1966. godine u Prištini. Bio sam prvo dijete. Otac mi je bio univerzitetski profesor i vrlo poznat i čuven slikar Hilmija Ćatović, koji je ujedno bio i osnivač Akademije umjetnosti na Kosovu. Akademija u Prištini osnovana je 1974. godine, malo prije negoli i sarajevska. Nada, moja majka, porijeklom Dalmatinka, bila je profesorica srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. Osnovnu i srednju školu završavam u Prištini, kao i Fakultet umjetnosti. Godine 1990. upisujem postdiplomski u Parizu, koji je uvijek nama umjetnicima bio atraktivna destinacija. Međutim, tih godina počinje da se kuha u bivšoj Jugoslaviji, pa se iz praktičnih razloga vraćam u Prištinu, gdje nastavljam postdiplomski studij kojeg završavam 1993. godine.

Moja karijera počela je 1991. godine. Bio sam kustos u Savremenoj galeriji u Prištini. Tu kasnije dolazim na poziciju glavnog urednika i dolazim do svojih prvih profesionalnih saznanja o umjetničkim slikama. Tih se vremena sjećam kao izuzetno lijepih, jer se još nekako moglo komunicirati na relaciji Priština – Ljubljana – Zagreb – Sarajevo – Beograd, ali vrlo brzo počinju te proklete ratne godine, tako da se i ova saradnja vrlo brzo urušila. Godine 1996. prelazim na Fakultet umjetnosti kao docent i tada počinje moja univerzitetska karijera. Prištinu napuštamo 1999. godine i prelazimo u Novi Pazar. Vidite, na Kosovu je tih godina bilo izuzetno nezgodno živjeti. Mi smo bili kolateralna šteta pa smo otišli za Pazar dok se stvari ne primire. Nakon završetka rata, na Kosovu je povratak bio problematičan. Onda smo se privremeno nastanili u Novom Pazaru, odakle potječu korijeni moje porodice.

Između Novog Pazara i Sjeverne Mitrovice: Tu 2000. godine upoznajem suprugu i osnivam porodicu. Dobio sam dvije krasne kćerkice, blizankinje, i tako počinje moje vezivanje za Novi Pazar. U tom vremenu se negdje osniva i Univerzitet u Sjevernoj Mitrovici, to je srbijanski dio Mitrovice. Na tom univerzitetu predajem i danas. U međuvremenu su se stekli pragmatični uslovi da Novi Pazar, koji je u to vrijeme migracijama dobio mnogo bošnjačkog stanovništva s Kosova, dobije Državni univerzitet. Kada sam došao u Novi Pazar, u njemu je bilo oko 40 hiljada, a sada on ima oko 120 hiljada stanovnika. Bio sam s rektorom Ćemalom Dolićaninom jedan od prvih koji je počeo raditi na Državnom univerzitetu. Tada smo oformili katedru za likovnu umjetnost. Od tada, tačnije od 2006. godine, startuje i Fakultet umjetnosti u Novom Pazaru. Tu sam u zvanju redovnog profesora, kao i u Sjevernoj Mitrovici.

Iako su se desile te podjele, ipak sam odlučio ostati na fakultetu u Sjevernoj Mitrovici. Te podjele su nas umjetnike uvijek najviše pogađale, a sada ću vam reći i zašto. Kada sam studirao, bilo je normalno da slušamo nastavu na srpskom jeziku, a pola profesora bili su Albanci. Pored mene je bio kolega Albanac, profesori bi s njim pričali na albanskom jeziku, sa mnom na bosanskom i tada je to bilo sasvim normalno. Vidite, vi Chopina ne možete slušati niti ga predavati na srpskom, ni na albanskom, ni na bosanskom jeziku, Chopin je Chopin. Mislim da su upravo zbog toga ti aršini zajedništva kod nas umjetnika itekako primijenjeni i tako je, kada je riječ o umjetnicima, u cijelom svijetu. Umjetnost povezuje ljude i nikad ih nije razdvajala. Nažalost, uvijek se to politiziralo i pokušavalo da se od umjetnosti i umjetnika naprave nekakvi simboli koji odgovaraju nekome.

Moja umjetnost: Kao ozbiljan stvaralac koji iza sebe ima više od 50 samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu i više od 290 kolektivnih izložbi, kada se bavite ovim poslom, u atelje odlazite skoro svaki dan. Pored mog pedagoškog rada sa studentima, atelje mi je drugo mjesto na kojem najviše vremena provodim. Svaki ozbiljan umjetnik prolazi kroz različite faze tokom svog života. Svoju sam umjetnost počeo kroz neke urbane motive koji su bili vezani za razna područja na kojima sam živio i boravio. Tu je bilo od mediteranskih fasada, do sandžačkih, kosovskih, do fasada velikih gradova. Nakon toga, moja umjetnost kretala se ka asocijativnom periodu starog zida kao fragmenta umjetnosti, kroz kaligrafiju vezanu za apstrakciju, da bi sada to bila faza savremenog pristupa pejzažu.

Pejzaž zbog svog koloritnog bogatstva, jer mnogi teoretičari i historičari umjetnosti kažu da sam izuzetno jak ekspresioni kolorista. To upravo pokušavam da izvučem iz prirode i u krucijalnom odnosu to izbacujem na platno, snažno i ekspresiono. Slikam najčešće u ulju i akriliku na platnu i smatram da moja slika treba predstavljati komunikaciju između mene kao autora i vas kao posmatrača.

Sandžak kao sjecište umjetnosti: Novi Pazar je kao grad veoma zanimljiv, gravitirao je tromeđi Kosova, Srbije i Crne Gore, a tu je stvorena i prva država Srba, tu su bili Nemanjići i Petrova crkva kao prva još u 12. stoljeću. Tu postoje neki od najvećih kulturnih spomenika, čuveni Sopoćani, koji kao manastir prevazilaze sve ono što je do tada bilo u srpskoj likovnosti, jer se od Sopoćana srednjovjekovna umjetnost tretira na savremeniji i drugačiji način nego što su ikonopisci i freskoslikari do tada radili, i to pod utjecajem tadašnjih evropskih tendencija. Tu se mogu naći neke od najljepših freski u ovom dijelu Evrope. Nakon toga, Osmansko carstvo u Novom Pazaru također ostavlja sjajne umjetnine.

Novi Pazar je poznat po tome što ga je izgradio Isa-beg Ishaković, baš kao i Sarajevo. U islamu se umjetnost najviše vezivala za arhitektonske objekte, i tu je bila najdominantnija. Malo je šta od toga ostalo u dobrom stanju, što zbog zuba vremena, što zbog nemara i nebrige lokalnog stanovništva i države. Na teritoriji čitavog Sandžaka jako je puno kulturnih i historijskih spomenika koji su dali veliki doprinos islamskoj umjetnosti i umjetnosti uopće, kako na teritoriji Srbije, tako i na području cijele bivše Jugoslavije. To je sve uvjetovalo formiranje škola slikarskih tehnika, pa onda mnogih likovnih kolonija, srednjih umjetničkih škola, koje su doprinijele da se na kraju formira i Fakultet umjetnosti u Novom Pazaru, kao i Sandžačko udruženje likovnih umjetnika (SULU).

SULU, bogatstvo različitosti: Naši članovi, njih osamdesetak, svi su akademski slikari koji su završavali fakultete širom bivše Jugoslavije, kao i širom Evrope. Mnogi od njih danas su čuveni slikari i sve nas povezuje porijeklo – Sandžak. Svi smo mi vezani za Sandžak, bilo da sada u njemu živimo, bilo da iz Sandžaka vučemo porijeklo. Zbog toga smo formirali profesionalno udruženje unutar Republike Srbije. Pomažemo jedni druge, uvažavani smo od strane vlasti, možemo izlagati u državi Srbiji, dobijamo sredstva od Ministarstva kulture i potpuno smo pomognuti. Udruženje osnivamo krajem 2006, odnosno početkom 2007. godine.

Osnivač je bio Džengis Redžepagić. Pozvao me je s nekoliko entuzijasta da se udružimo kao strukovna grupacija, udruženje koje bi bilo nevladino i koje bi funkcioniralo na način da u našem udruženju mogu biti svi koji su porijeklom ili imaju bilo kakve veze sa Sandžakom, bez obzira na nacionalnu opredijeljenost i kulturu. Mi u udruženju imamo i Srba, i Hrvata, i drugih. U udruženju najviše ima Bošnjaka, ali smo za sve nacionalnosti otvoreni i svi su dobrodošli. Upravo ta različitost trebala je da reproducira različitost u likovnom poimanju i likovnoj poetici, i upravo je to najreprezentativnija stvar našeg udruženja. Kod nas različitost ne predstavlja negativnu stranu našeg posla. Različitost u likovnom konceptu znači bogatstvo jer je objedinjeno u jednom projektu. Svi mi imamo različite likovne rukopise, likovne poetike, različito likovno sazrijevanje, a i različitih smo godina, a sve to utječe na naš likovni izričaj kojeg skupimo u jedan projekt i reprezentiramo ga pod krovom savremene umjetnosti Sandžaka. Mi svojim gostovanjima u raznim gradovima utječemo na ljude koji nas posjećuju i dajemo odličan primjer kako različitost može biti izuzetno produktivna, do te mjere da spaja ljude. To je suština našeg udruženja.

Sarajevo i Vijećnica, izazov svakom umjetniku: Koliko god smo dobro prihvaćeni svugdje u svijetu, posebno smo ushićeni kada nas pozovu da gostujemo u Sarajevu. Gostovao sam više puta u Sarajevu i poklonici likovne publike me dobro poznaju. U udruženju ima mnogo mladih ljudi koji se afirmiraju i izgrađuju uz nas starije, već izrasle umjetnike. U Sarajevu ta različitost spaja ljude i kroz kulturu i kroz umjetnost, pa nam je bilo veoma drago kada smo mi kao bratski grad grada Sarajeva pozvani kako bismo predstavili naš rad u Gradskoj vijećnici, tako divnom objektu. Vijećnica ima historijski značaj, a kada pogledate, ona ima dominantan značaj u Sarajevu, njena monumentalnost u enterijeru, njeni visoki stropovi daju posebnu težinu utiska izložbe, jer kada se slika nalazi u ovakvom enterijeru, sasvim drugačiji utisak imate nego kada izlažete u maloj, skučenoj galeriji. To je bio izazov na koji smo pokušali našom izložbom odgovoriti.

Široka paleta likovnih poetika: Ovo je naša već trinaesta godišnja izložba, a već druga u Sarajevu. Ovaj period, sami početak jeseni, izabrali smo jer je to početak kulturne sezone. Septembar je početak svega i svih dešavanja u gotovo cijelom svijetu, pa i početak svih kulturnih dešavanja. Mi smo željeli ovu kulturnu sezonu započeti izložbom u Sarajevu, baš kao i prošle godine. Učestvuje 27 autora s po jednim radom različitih likovnih tehnika. Najviše slika imate u ulju na platnu, zatim akril na platnu i onda kombinirane tehnike. Tu su i crteži i grafike, kao i nekoliko djela primijenjene umjetnosti, tako da smo zaokružili široku paletu diskursa likovnih poetika i likovnih tehnika. Smatram da smo na transparentan način pokušali pokazati kako umjetnici različitih godišta, likovnih prominencija i različitih likovnih poetika razmišljaju na jednu temu i kasnije kako to sve skupa sastaviti u jedan projekt. Imate tu i različite formate slika, a trudimo se da svaka izložba ima neku tematsku poruku.

Ono što ove i prošle godine prezentiramo u Sarajevu jeste urbano-socijalna tematika, koja je vezana ne samo za Novi Pazar već za cijeli Sandžak i današnji život u njemu. Mi smo u ovoj izložbi ostali u sandžačkom okviru, bilo da je ta tematika vezana za urbane dijelove grada, kroz stare materijale starog zida i fasade, bilo da je vezana za figuraciju i motive sandžačkog čovjeka kroz historiju, iliti vezana za bespredmetno likovno stvaralaštvo ili apstraktno slikarstvo, koje, opet, ako bolje pogledate, u pozadini aludira na islamsku kaligrafiju. Islamska umjetnost izrodila je savremene tokove apstraktne slike. U svakoj kaligrafiji, u svakom ornamentu, možete pronaći motiv najsavremenijeg likovnog poimanja. Upravo to spaja socijalno zajedništvo cijelog Sandžaka u slici.

Renoviranje / rušenje Arap džamije: Kao jedan od ljudi koji je mnogo dao za kulturu i umjetnost tog kraja i kao jedan od recentnih predstavnika, moram biti objektivan po ovom pitanju. U posljednjih 15 godina doživjeli smo mnoge stvari koje su prezentirane narodu pod plaštom zaštite, konzervacije i restauracije, a kasnije zloupotrijebljene. Vjerovatno su teška vremena i nedostatak novca i sredstava prouzrokovali da pojedinci uzmu stvar u svoje ruke. Ali, kada već ti neki pojedinci finansiraju taj cijeli projekt restauracije nekog objekta, onda to rade na način koji nije adekvatan i stručan. Svaka rekonstrukcija mora da podliježe zakonima rekonstrukcije i prvo treba dobiti dozvolu lokalnog, ili pokrajinskog, ili republičkog zavoda za zaštitu spomenika. Stvari u Novom Pazaru tekle su jednim dijelom i vrlo specifično, jer su pojedinci zaista dugo godina upućivali na propadanje nekih objekata od velike vrijednosti.

Onda su ti pojedinci, ovdje ne bih želio da ih navodim, ali vi otprilike znate o kome je riječ, uzeli stvar u svoje ruke, finansirali to i rekli da, ako niko ne želi da brine o ovim objektima, onda će oni da brinu, finansiraju i revitaliziraju i rekonstruiraju na način za koji oni misle da je ispravan. Onda tu nastaju zloupotrebe – neadekvatno obnavljanje objekata, neadekvatna sanacija, pa sve do ovog posljednjeg slučaja rušenja Arap džamije. Arap džamija predstavlja simbol 16. stoljeća, u kojem je i nastala, kao i te kulture i historije, ali i simbol Novog Pazara. Objašnjenje onoga ko je ušao u postupak rušenja, tj. njene rekonstrukcije, otprilike glasi ovako: “Arap džamija je, nažalost, isto tako bila renovirana tokom stoljeća i ona nije ovako izgledala u 16. stoljeću. Njena samo dva zida datiraju iz tog perioda, kao i munara, a ostali zidovi i dijelovi su bili veoma nestručno renovirani, s ćerpičem i materijalima koji su trošni i podložni propadanju više od drugih kvalitetnijih materijala, pa se pričalo da su vjernici koji su dolazili na molitve bili ugroženi jer su se dijelovi ove džamije vidno urušavali. Bio je zadnji vakat da dođe do rekonstrukcije.”

Mislim da je trebalo zauzeti širi front, uključiti državu, da ona pošalje stručnjake i da se procijeni stanje. Međutim, krenulo se stihijski rušiti, to je izazvalo revolt i haos kod naroda. Novi Pazar je podijeljen na tri strane i, umjesto da ovo renoviranje džamije ujedini ove tri strane, ono ih još dodatno razjedinjuje. Očigledan je manjak volje i želje za nekom sinergijom u Novom Pazaru. Neko je bacio sjeme mržnje, posvađao narod i svakim danom, svakom gestom, pa čak i ovom rekonstrukcijom džamije, tačno se može vidjeti da ništa, pa čak ni rekonstrukcija ovakvog objekta, ne može da nas ujedini, već nas dodatno razjedinjuje.