Chernobyl, 2019, drama, SAD, 18+, IMDb 9.7/10; autor: Craig Mazin; režiser: Johan Renck; igraju: Jared Harris, Stellan Skarsgård, Emily Watson, Paul Ritter

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

“Koja je cijena laži? Ne to što ćemo ih zamijeniti za istinu. Prava je opasnost to da, ako čujemo dovoljno laži, više uopće nećemo moći razaznati istinu. Što tada možemo učiniti?”, kaže glavni protagonista nove HBO mini serije Chernobyl, ruski naučnik i stručnjak za atomsku energiju Valerij Legasov, kojeg igra Jared Harris, a zatim nastavlja snimajući svoju ispovijest: “Ništa u vezi s Černobilom nije bilo zdravo. Što se dogodilo, što se događalo poslije, sve dobro što smo učinili, sve to… Sve to. Ludilo.” Nakon što svezak kaseta krišom iznese u kanti za smeće i sakrije ga, on se vrati u svoj stan i izvrši samoubistvo vješanjem.

Tvorac serijala Craig Mazin i režiser Johan Renck, koji je nakon tri epizode postao najgledaniji sadržaj prema podacima IMDB-a, prestigavši dugogodišnje omiljene serije javnosti kao što su Game of Thrones, Breaking Bad i The Wire, radnju zatim iz Moskve prebacuju u ukrajinski Pripyat i vraćaju svijet dvije godine i jednu minutu unazad, u 26. april 1986. godine i noć kada se desila černobilska katastrofa. Već od scene u kojoj pospana mlada žena izlazi iz toaleta svog stana i odlazi u kuhinju, dok se kroz prozor u mraku grada nazire plavičasta eksplozija, serijal gledaoce uvlači u svoj svijet strave, užasa i neopisive napetosti, te ćete, htjeli ili ne, morati preživjeti ludilo i horor Černobila. Ispred malih ekrana i čistog zraka oko sebe, ali s istim strahom i neizvjesnošću kakve su osjećali stanovnici bivše Sovjetske Ukrajine.

Nakon što eksplozija uzdrma stan i probudi mladog vatrogasca Vasilyja Ignatenka, supruga prethodno uvedene Lyudmille, radnja se seli u samu elektranu, gdje prevladavaju nevjerica, strah i panika, kakve ljudski um ne može ni zamisliti. Kao centralna figura tog dijela prve epizode izdvaja se Anatoly Dyatlov (Paul Ritter), za kojeg u uvodnoj ispovijesti Legasov kaže da nije zaslužio zatvor, već smrt, za ono što je uradio. “Što se upravo dogodilo?”, upita on sebe i svoje kolege. I dok jedan od radnika koji je stigao s mjesta zločina tvrdi da je jezgra jednog od nuklearnih reaktora eksplodirala, Dyatlov to odbija, s poprilično bahatim stavom i uvjerenjem da je riječ o tanku kontrolnog sistema, što je nepojmljivo manja katastrofa od ove prve koja se, zapravo, i desila. Naime, relativno manja eksplozija učinila je štetu na reaktoru koji će potom otpustiti velike količine radioaktivne prašine, otprilike devet puta jače kontaminacije nego prilikom eksplodirane bombe u japanskom gradu Hirošimi.

Uskoro slijedi buđenje “šefova”, prije svega direktora elektrane Bryukhanova (Con O'Neill), koji nastavlja negirati sve očigledniju katastrofu, a vrhunac besmisla jedne političke ideologije definirat će vanredni saziv Centralnog komiteta. Dok izbezumljeni glavni inžinjer čeka ispred vrata iza kojih se održava sjednica kako bi obavijestio nadležne da radijacija nije 3,6 rendgena, kako je prethodni dozimetar, kojem je to maksimalna mjera, pokazao, već da s novim mjerenjem ona dostiže i brojku od 200, glavni i najstariji partijski glavešina Zharkov (Donald Sumpter) održi standardni komunistički govor s ciljem podizanja morala: “Zanima me, koliko vas zna kako se ovo mjesto zove? Naravno, zovemo ga Černobil, ali koje mu je pravo ime?” “Nuklearna elektrana Vladimir I. Lenjin”, dogovori Bryukhanov. “Upravo tako”, odobri Zharkov oslanjajući se na štap i nastavi: “Koliko bi sad on bio ponosan na sve vas? (…) Katkad postanemo žrtve straha. Ali naša će vjera u sovjetski socijalizam uvijek biti nagrađena. Država nam kaže da situacija ovdje nije opasna. Imajte vjere, drugovi. Država želi da spriječimo paniku. Dobro me slušajte. (…) Zatvorit ćemo grad. Niko ne može otići. Prekinut ćemo telefonske linije, spriječiti širenje dezinformacija. Tako ćemo spriječiti potkopavanje plodova našeg rada. Da, drugovi, sve nas čeka nagrada za ono što večeras ovdje učinimo. Ovo je naš trenutak slave.” Ovim nastupom, podržanim gromoglasnim aplauzom prisutnih, on, zapravo, osuđuje nasmrt većinu stanovnika nesretnog Pripyata te znatno usporava reakciju stručnjaka, koji će se, pored izazvane katastrofe, morati suočiti i s ideološkim besmislom koje su njihove vođe uporno nametale.

Ono što, dakle, serijal u početku ističe kao najdominantniji segment ove katastrofe jeste jedna nevjerovatna politička bahatost, aljkavost i ignoriranje problema sovjetske vlasti, o čijoj pozadini nisu ništa znali, a zbog kojih je jedan nesretan slučaj pretvoren u svojevrsni zločin protiv čovječanstva, čije se posljedice i danas osjete širom ovog dijela Evrope. Upravo su zbog ovakvog stava države, koja nije upozorila svoje građane na smrtonosnu opasnost koja dolazi s tolikom količinom radijacije, djeca nezaštićena trčkarala izvan svojih domova, dok su otrovne pahulje padale na njihova lica, ruke, kosu, vatrogasci gasili vatru iz neposredne blizine samom reaktoru, a doktori stupali u direktni kontakt s ozračenim pacijentima. Sve je ovo prezentirano u jednom nepodnošljivom ozračju realizma iz kojeg, zatim, proizlazi užas s raspadnutim tijelima, istopljenim licima i potamnjelim kožama, jaucima i strahom, kakve ne može stvoriti niti jedan žanrovski horor. Kreiran na tragu stila novog rumunskog filmskog talasa, s jednom uznemirenom kamerom i oskudnom paletom boja, zbog koje se čini da je nebo stalno prekriveno oblacima, te jednom zaista impresivnom upotrebom zvuka i stvaranjem atmosfere konstantnog zujanja, pištanja, škripanja, Chernobyl će kod publike izazvati vizualno iskustvo kakvo do sada nisu imali priliku iskusiti na televiziji, a zbog kojeg će i nakon gašenja TV uređaja s oprezom udisati i izdisati zrak koji su do tada uzimali zdravo za gotovo.

Ipak, kao i u svakom zlu, tako i u ovom, uskoro se izdvajaju oni zbog kojih ovaj svijet još nije pretvoren u tamni oblak dima, ispod kojeg gmižu udovi preostalog stanovništva. U slučaju Černobila, to je lice s početka – Valerij Legasov, koji se uspio izboriti s birokratskom neučinkovitošću, korupcijom i tvrdoglavim neznanjem svojih nadređenih, te vrativši “slučaj” pod okrilje nauke, a ne činovničkog pijačarenja, zaustaviti lavinu ove katastrofe koja je prijetila opstanku cijele Evrope. Naime, kada u izvještaju jednog od vatrogasaca pročita da je primijećen komad grafita koji se nalazi samo u jezgri reaktora, on na zasjedanju odbora koji je oformio Gorbačov odlučno upozori na posljedice koje može izazvati radijacija: “Gorivo za RBMK reaktor je uran 235. Svaki atom u U-235 je poput metka koji leti gotovo brzinom svjetlosti i probija sve što mu je na putu. Drvo, metal, beton, meso. Gram u U-235 broji više od milijardu triliona tih metaka. Samo jedan gram. U Černobilu je sada više od tri miliona grama. A bukti požar. Vjetrovi će radioaktivne čestice proširiti po kontinentu, past će kiša. Tri miliona, milijarde, bilioni metaka u zraku koji udišemo, vodi koju pijemo, hrani koju jedemo. Većina metaka neće prestati pucati ni kroz sto godina. Neki ni kroz 50.000 godina”, kaže profesor Legasov.

Uskoro se njegove tvrdnje pokažu istinitim, a vlasti Ukrajine narede evakuaciju cjelokupnog stanovništva, ali tek nakon što su pojačanu koncentraciju radioaktivnih čestica u zraku nad Skandinavijom uočili švedski meteorolozi, a u dalekom Frankfurtu zabranili djeci da se igraju na ulicama. Pored njega, radi većeg dobra, svoj život riskira i Ulana Komjuk (Emily Watson), čija će uloga u novonastaloj situaciji biti rješavanje tajne onoga što je dovelo do černobilske katastrofe. Tu je i sovjetski zamjenik premijera Boris Ščerbina (Stellan Skarsgård), kojeg Kremlj odredi da predvodi vladinu komisiju za Černobil, a koji će naposljetku pokleknuti pred naukom i od nepokolebljivog partijskog činovnika postati uplašeni i izgubljeni čovjek koji mari za ljudski život. Uz Lyudmillu Ignatenko (Jessie Buckley), čiji će muž, vatrogasac, uskoro postati komad tamnog mesa, a koja će mu, također iz neznanja, na samrti dozvoliti da joj dodirne stomak u kojem raste njegovo dijete, njih troje će se izdvojiti kao glavni protagonisti koji će između bezbojnih sovjetskih zgrada, telefona s brojčanicima, slika i ikona posvećenih Lenjinu i Marxu, srpova i čekića, istih “minival” frizura, pokušavati spasiti ljudski život, a laž zamijeniti istinom.

Serijal Chernobyl nastao je s ciljem što realističnije i uvjerljivije ekranizacije najveće nuklearne katastrofe u historiji čovječanstva, zatim propitivanja značenja pojma laži kao presudnog oružja sovjetske komunističke politike, kojoj je odbrana vlastitih ideoloških uvjerenja bila važnija od ljudskog života, te kako bi ovaj zalutali svijet upozorio da se Černobil može ponoviti bilo kada i bilo gdje.

I ono najvažnije, kako bi se još jednom dokazalo da je ljudska glupost najgori horor čovječanstva.