Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Krajem aprila ove godine snijeg je pao na behar, na voće i, praćen niskim temperaturama, u Bosni uništio poljoprivredne usjeve i voćnjake, a u Hercegovini je usjeve i voće dokusurio mraz. Štete su ogromne, lica poljoprivrednika, blago rečeno, utučena, izjave izrečene u novinarske kamere, sasvim opravdano, katastrofične, a pamćenje kratko.

“Ni najstariji žitelji ovog mjesta ne pamte da je snijeg ikada pao u ovo doba godine”, veli jedan od njih iz okolice Travnika, potpuno zaboravljajući da je snijeg pao i prošle godine u isto vrijeme i načinio ništa manje štete na poljoprivrednim kulturama. I preživjeli smo. Nekako. Gledam i slušam poljoprivrednika zaboravka i ustvrđujem da je ljudsko pamćenje zaista kratko.

Kao i pamćenje logoreičnog taksiste (stjecajem okolnosti poznajem ga, a on mene ne, no, to sam taktično prešutio) koji me je nedavno, tokom vožnje, verbalno izbombardirao apokaliptičnim prognozama glede ubrzane vulgarizacije svega i svačega oko nas, s osobitim naglaskom na mlađe naraštaje, čije je distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje, kako reče, jako, jako loše i više nego zabrinjavajući išaret da kao kolektivitet žurno grabimo ka sasvim izvjesnom socio-kulturološkom sunovratu.

Rekoh, taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio‑kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa, samo sam, izlazeći iz vozila, tiho procijedio: “Preživjet ćemo. Nekako.”

Idem dalje. U ruci mi knjiga, poklon prijatelja mojoj kćerki, oko mene, kao u futurističkom filmu, mnoštvo istetoviranih, u dronje odjevenih, mladih i lijepih djevojaka.

Ružna slika, pa pobožno oborih pogled. Ali, kako sam visok, a djevojke uglavnom niske, njihove tetovaže, dronjave farmerke i intimne dijelove tijela, dok prolaze tik pored mene, vidjeh iz ptičije perspektive još jasnije.

“Ovo je besmisleno”, izustih poluglasno, te podigoh pogled i pružih korak, a jedna od njih začuđeno me pogleda.

Žurno koračam, mirno gledam u poluobnažene obline i draži, polahko se privikavam, a puritanac u meni šuti, ne trepće, kad eto novog zaboravka. Pozajmio sam mu prošlog stoljeća pet-šest stručnih knjiga i, kao što obično biva ili, još bolje, kao što je nepisani adet, nikad ih nije vratio.

– Vrelo, brate! Kako si – zaboravko će.

– Dobro.

– Kakva ti je to knjiga?

– Bulgakov.

– Dobar je Bulgakov! Sjećam se, pozajmio sam nekom tipu Majstora i Margaritu i nikad je nije vratio! Morao sam kupiti novu knjigu!

– Zar baš?!

– Ne znam kakvi su to ljudi!? Kako ih nije stid!? Najmrži su mi takvi!

– I meni.

– Nego, vidi ovu golotinju! Ovo ne sluti na dobro! Šta ti misliš?

– Preživjet ćemo. Nekako.