Hrvati u Bosni odabrali su biti ne baš uvijek željena posvojčad Hrvatske, umjesto da budu sinovi svoje zemlje
, prvo u Hrvatsku, a onda i dalje? Baš tu leži tragedija bosanskih Hrvata.</p>
<p>Niti jedna alternativa ne žanje uspjeh, potpuna kontrola medija, posebno u Hrvatskoj stvarnih menjševika oko Dragana Čovića stvara atmosferu ugroženosti od drugih, koja treba dovesti ili do izborne apatije i malog odziva, što Čovićevoj kliki garantira pobjedu baš u svakom izbornom ciklusu, bez obzira na stvarnost i devastaciju lokalnih ekonomija područja s hrvatskom većinom, ili do iseljavanja “viška” radne snage, naravno, prvenstveno u majku Hrvatsku, kojoj nedostaje etnički i kulturološki poželjne radne snage. To, opet, osigurava klijentelističkoj politici oko paradržavnog Hrvatskog narodnog sabora da i dalje nesmetano dobiva izbore, sa sve manjim brojem birača, i neprekidno opstruira državu zahtjevima za trećim entitetom, hrvatskom jedinicom i sličnim glupostima koje, a oni to dobro znaju, ne mogu proći, ni zbog nedostatka konsenzusa ni zbog nepostojanja volje međunarodnog garanta Daytonskog sporazuma.</p>
<p>Stvarnost većine nezadovoljnih ne čuje se od zaglušujuće buke Čovićevih, Ljubićevih i žalopojki drugih “uglednih” Hrvata, uz punu asistenciju hrvaćanskih medija i dijela politike. Moj treći entitet radna su mjesta, zavapio je još jedan Hrvat, katolik i Hercegovac. No, nisu ga slušali, nit ga i dalje slušaju. Radije odlaze u obećanu zemlju, očekujući da će im u njoj pečeni golubovi sami letjeti u usta. Tako to od Tuđmanovih nemuštih vabljenja, preko Šuškovih zlih marifetluka, do Čovićevih birokratskih lamentacija. Baš poput Bosanca Marina Čilića, hrvatskog i hrvaćanskog junaka za višekratnu upotrebu. No, nisu li to oni sami odabrali?</p>
<p>Konačno, Bošnjaci koji se iseljavaju, iako stvarno majorizirani u dijelovima zemlje s apsolutnom većinom drugih dvaju naroda, otvoreno, jasno i nedvosmisleno tvrde da odlaze zbog, prije svega, bošnjačke ili politike stranaka koje nastoje Bošnjake zastupati. I na to imaju pravo jer zadaća svake vlasti, ma koliko se pozivala na narodnu volju i odbranu nacionalnih / etničkih interesa, prije svega jeste pružanje mogućnosti ljudima da od svog rada dostojanstveno žive, da napreduju, postižu i vrhunske, svjetski priznate rezultate. Da ne moraju odlaziti poput Marina Čilića i biti na milosti podignutog ili spuštenog palca gomile koja ga promatra u areni. I na njega projicira svoje nerealne ambicije.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Da se ne zaboraviSljedeći članak
Preživjet ćemo, nekako
PROČITAJTE I...
Zašto je Alija Izetbegović, nakon teškog pregovaranja, potpisao Daytonski sporazum
Nakon propasti Aprilskog paketa stvorio se vakuum u koji je vrlo vješto ušao Milorad Dodik i u dobroj mjeri usporio ili zaustavio procese promjena u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom 4, koji su se odvijali baš kako je to na vrijeme shvatio Alija Izetbegović, korak po korak, ne naglo i radikalno
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao