Safet Kadić: Hava majka Pridorka, Planjax, Tešanj, 2016.

Piše: Almir ZALIHIĆ

Svaka je riječ, prije svega, i možda i iznad svega, dvostrana: znakovna čovjekova tvorevina koja oblikom posreduje artikulaciono-akustičku materiju dajući joj smisao, ukršta neposredno, materijalno sa isposredovanim, značenjskim. Svojom drugom, značenjskom stranom, izvodi pjesnika i čitatelja u svijet “onostranih”, označenih predmeta i događaja. Oblikovati u riječima znači oblikovati već oblikovano, znači oblikovati u materijalu koji je uvijek i bitno višestran i čija se višestranost nalazi u dinamičnoj ravnoteži. Zato je tek realiziranje, jezičko utjelovljenje “osnovnoga tona”, jedini i pravi ontički čin u pjesništvu; to je, praktično, osjetan ali teorijski gotovo nepojaman koloplet zamišljenih oblika i njihovoga konkretnog sačinjanja u pjesmi.

U potpunijoj, ambicioznijoj analizi, lahko bi se moglo pokazati kako Safet Kadić u poemi Hava majka Pridorka neprekidno mijenja svoju oblikovnu tačku ili gledište, ali bi mnogo teže bilo ukazati na prave uzroke takvog meandriranja. Teže zato što pjesnik ne bira slobodno svoju oblikovnu tačku gledišta, što je njegov izbor oblikovnih postupaka uslovljen kontekstom koji se širi od individualne naklonosti i odluke – preko dinamične hijerarhije književnih konvencija i stilskih opredjeljenja – do “duha vremena” i “bila historije”. Vremenskohistorijski kontekst neposredno se osjeća u komparaciji sa poemom Stojanka majka Knežopoljka Skendera Kulenovića,  ali se pri tome ne dopire do unutarnje strukture Kulenovićevog stiha, nego se ističu spoljne veze, spoljni odnosi /Postgenocidna kompilacijska replika Skenderu, posvećena ucviljenim i unesrećenim bosanskim majkama/.

Nesumnjivo je naš ratni i postratni kontekst, u kome je pukla društvena i kulturna hijerarhija, zahtijevao mijenjanje oblikovnog fokusa u poeziji. Ma koliko bio stabilan, iznutra organiziran, ma kakvu moć samorazvića posjedovao, sistem književnostilskih konvencija uvijek na neki način korelira sa širim kulturnim i društvenim sistemom. Izmjene koje nastaju u navedenoj korelaciji predstavljaju pravi izazov za književnohistorijska istraživanja, a u poemi Safeta Kadića od posebnog su značaja za njezino svekoliko tumačenje, jer su u Kadićevom stihu “osnovni ton”, odnosno “kompozicija” poeme, otjelotvoreni u jezičkim komponentama i slojevima preciznog  historijskog trenutka. Osobenost i posebnost tkiva ikavskog dijalekta bosanskog jezika tu tragiku ističu u prvi plan. Ratno stradanje koje je pokrenulo one donje, primordijalne snage ljudskog bića, gdje se na neponovljiv način i pati i likuje, povukao je za sobom i elementarne, iskonske i predajne slojeve jezika: Majka Hava Pridorka sva je sačinjena od njih i u njima.

Ovdje je riječ uzimana sa samog izvora, u onome obliku u kome se neposredno izgovara, u kome u narodu živi. Ali, da bi se barem donekle i letimično razjasnio ovaj drukčiji izbor riječi, ovo posezanje za narodnom riječi sa narodnih usana, za živom riječi koja se često preliva u bogatim dijalekatskim, ali isto tako i frazeološkim, katkada predajnim i mitskim bojama – neophodna su nekolika uopćenija objašnjenja. Jer svako opredjeljenje za određeni oblik jezičke građe podrazumijeva prihvatanje jedne mogućnosti i odbacivanje drugih koje pruža dati sistem postojećih književnih konvencija. Izvjesno je, naime, da ono što danas nazivamo prirodnim jezikom u sebi sadrži skup različitih upotreba toga jezika. Praktično se nikada ne komunicira na nekome prirodnome jeziku uopće, nego uvijek na nekom njegovom obliku, na nekom jezičkome stilu, odnosno na potkodu u okviru općeg jezičkog koda. U svakome prirodnom jeziku, pa i u bosanskome, postoji cijela hijerarhija takvih potkodova. Književnost, u principu, upotrebljava jezik u cijelome njegovom dijapazonu, ali se njegova upotreba u prozi ili u stihu po mnogo čemu bitnom razlikuje. Donekle, pojednostavljeno rečeno, proza koristi gotovo cjelokupnu hijerarhiju jezičkih potkodova, jer širi, sižejni razvoj njene strukture to dozvoljava; stih se, međutim, razvija i realizira u području koje se uspostavlja između stilskostihovnih uslovnosti i jezika. Zato je tzv. pjesnički jezik oduvijek težio da se izdvoji u poseban potkod. Zato je stepen tradicionalne poetičnosti uvijek bio u direktnom proporcionalnom odnosu sa selekcijom leksike i sa nastojanjem da se formira intimni poetski leksikon.

Ono što današnjeg čitaoca Kadićeve poezije može prijatno iznenaditi u Havi majki Pridorki jeste doista strogo i skladno izveden pjesnički oblik. To je melodiozno-muzikalna tvorevina, ali je mizanscen te muzikalnosti sazdan na jauku i kriku: riječi su uveliko zakoračile u svoju samostalnost, osobito semantičku. U Kadićevim najboljim stihovima naglašeno je uranjanje u same riječi: težina pojedinačnih riječi, težina njihovih neprenesenih i prenesenih značenja, njihovih sintagmatskih i sintaksičkih veza, pa čak i njihovih samostalnih akcenata i glasovnih sastava – sve je to ovdje gotovo fizički opipljivo. A kako i ne bi bilo kad je riječ o najvećoj od svih boli – majčinskoj za sinovima.

Hava majka Pridorka nije poema koja se čita, nego se uvijek govori, i to glasno. Ona bi se čak morala u više glasova izgovarati, bez obzira na to što je u pitanju jedna ličnost. To potencijalno glasovno orkestriranje pripremaju već sami redovi-stihovi, u kojima se riječi često grupišu na osnovu glasovne srodnosti, ali ne kao u artističnome stihu, nego kao u narodnim govornim obrtima, frazeološkim skupovima, izrekama, uzrečicama, poslovicama. Jezik se ovdje ne odvaja od naroda, koji voli, kako nam o tome svjedoče mnoge njegove umotvorine, da tvori posebne jezičke oblike i katkada osjetno uživa u samoj toj oblikotvornoj djelatnosti. Kadić kao da je hotimice htio da se vrati toj oblikotvornoj jezičkoj djelatnosti i da je reaktivira u Havi, u njezinoj kosmičkoj boli koja je naricaljka svih naših majki kojima je mač boli probio srce. Otud i navire jezičko obilje koje su rijetki kritičari već isticali. Ali ovakva, cjelovita i neposredna riječ, ne samo što je nerazdvojno data sa glasom koji je izgovara, nego isto tako podrazumijeva i uho koje je sluša. Ona tka između usana i uha, pa je istovremeno i saopćenje, i pitanje, i odgovor. To miješanje različitih planova, taj neprekinuti dijalog i udvajanje, to jezičko mijenjanje perspektive budi posebne emocije i sućut. Hava, najprije, slikovito karakteriše svoje sinove iz iskonsko-majčinske perspektive, ali i ubice iz mitsko-nacionalne:

Komšije ih sve pobiše ljudi sa tri prsta

srditi kivni sinovi Knežopoljke majke

na privaru bez milosti sve u ime krsta

U onoj strašnoj pomami svetosavske hajke

O Senade

O Sejade

O Nihade

O Zilhade

O Zijade

O Nishade

Majka vam talkin posmrtni

Namisto selama naziva

Onda ih u narednim stihovima zaziva i u polumetafori poistovećuje sa praznicima pomoću kojih se u narodu i vrijeme i život mjeri:

Zakukala sinja kukavica

Na oskruši iznad hošafhane

Đurđev danak hajdučki sastanak

Krvav vam je Bajram osvanuo

Vi ste svoje odbrojali dane

Zar ste slipi kod svojih očiju

Digli hajku gone muslimane

I jauke kupe da pobiju

Podigli se satanski sinovi

Da okrenu nebo naopako

Da po Bosni ne mliju mlinovi

Da sve sliste kako bî dojako…

Sve te perspektive sažima, i u sebi sadrži dinamična, živa riječ u monologu, u sporenju sa drugima i sa samim sobom, sa vlastitim nedoumicama.

U poemi Hava majka Pridorka Safeta Kadića, izrastaju potpuno osamostaljene riječi, pa je Hava izuzetno čedo jednog nemilosnog vremena.

Zlosretna Hava majka razmajka

Zaklanu nadu k'o čedo grli

Dok zlotvori vire iz prikrajka

Gologlava ka sinovma hrli…

Safet Kadić nakon objavljivanja ove poeme zaslužuje ulazak u sve naše antologije, preglede, čitanke, da budući naraštaji Bošnjaka, kako kaže Abdulah Sidran, “nikad više ne dozvole da se ova planetarna nesreća nikad više ne ponovi Bošnjacima, ali ni bilo kome drugom, ni bilo kada, ni bilo gdje”.