fbpx

Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije (3): Bosansko bogumilstvo bilo je praotac reformacije

Ovu knjigu s radošću će čitati svi zaljubljenici u Bosnu, njenu historiju i kulturu, njene arhitektonske spomenike i dramatično srednjovjekovlje. Uz dopuštenje izdavača, magazin Stav u nekoliko će nastavaka objavljivati dijelove Asbothovog putopisa

 

 

Među putopisima o našoj zemlji nastalim tokom austrougarske okupacije posebno mjesto pripada putopisu Johanna von Asbotha (Janoš de Ašbot) Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije. Objavljen je najprije u Budimpešti 1887. godine na mađarskom, potom 1888. u Beču na njemačkom, te 1890. u Londonu na engleskom jeziku, da bi se njemačka verzija u reprintu pojavila i 2018. Trebale su proći 133 godine da ova nevjerovatna knjiga bude prevedena i na bosanski jezik, što predstavlja osobiti izdavački i prevodilački kuriozitet. Asbothov putopis trenutno je u pripremi za štampu u izdavačkoj kući Dobra knjiga, a na tržištu će se pojaviti do kraja ove godine.

Asbothova putopisna knjiga, kako objašnjava dr. Sead Šemsović u predgovoru bosanskom izdanju, nastala je na brojnim putovanjima kroz Bosnu na kojima je autor bio u četverogodišnjoj pratnji Benjamina Kállayja, austrougarskog ministra finansija, kojem je Bosna i Hercegovina bila povjerena na upravljanje. Nakon prva dva poglavlja, u kojima Asboth čitaocu predočava ulazak željeznice u Bosnu, a potom opisuje i Sarajevo, uslijedit će opširan prohod kroz političku i kulturnu historiju Bosne: Rimski kameni spomenici, Bogumili, Bogumilsko groblje na “Polju nevjernika”, Spomenici turskog doba, Vjerska pitanja i nastava, Imovinsko-pravni odnosi, da bi se potom vratio na Život i življenje u Sarajevu, a onda opisao put kroz značajnija mjesta Bosne i Hercegovine: Goražde, Foču, Rogaticu, Mostar, Vrelo Bune, Bileću, Trebinje, Banju Luku, Jajce, Fojnicu, i knjigu zaključio poglavljem Književni pokreti i narodno pjesništvo. Kao popratni materijal, u knjizi se nalazi, kako je sam Asboth u preopširnom podnaslovu naznačio, “37 cjelostraničnih ilustracija i 175 ilustracija u tekstu”, kao i jedna historijska i tri statističke karte i tabele.

“Asboth u svom putopisu Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije kreira cjelovitu sliku o Bosni – Bosna nekada i Bosna danas. Na temelju dotadašnjih historijskih, antropoloških, etnografskih i književnih radova o prošlosti Bosne, s jedne strane, te na temelju vlastitog znanja i bogatog životnog i diplomatskog iskustva, Asboth je sasvim uspješno ostvario zasigurno najbolje sveobuhvatno historijsko-putopisno djelo o Bosni koje je ikada sačinjeno. Literatura koju autor obilato koristi broji oko dvije stotine i pedeset bibliografskih jedinica, te kombinacijom onoga što zna i onoga što vlastitim očima vidi donosi sliku kulturne historije koja neupitno svjedoči milenijsku kontinuiranu opstojnost Bosne”, piše Šemsović. Ovu knjigu s radošću će čitati svi zaljubljenici u Bosnu, njenu historiju i kulturu, njene arhitektonske spomenike i dramatično srednjovjekovlje. Uz dopuštenje izdavača, magazin Stav u nekoliko će nastavaka objavljivati dijelove Asbothovog putopisa

Priredio: Hamza RIDŽAL

Iz prvih stoljeća naseljavanja Slavena na ovom području se, međutim, nije sačuvao nijedan spomenik. Od 6. stoljeća, dakle od vremena nakon što su Slaveni već preplavili cijeli Balkanski poluotok i trajno osvojili većinu područja današnje Bosne i Hercegovine pa sve do početka formiranja države u Bosni u 11. stoljeću, oni su nam poznati jedino iz oskudnih navoda bizantijskih pisaca i uglavnom Konstantina Porfirogeneta, kao i imena pojedinih županija i gradova, a možda i samo utvrda. Do nas je od svega toga doprla jedva nekolicina tih spomenika. Ondje gdje nisu postojali začeci kulture, ondje gdje nije bilo ni formirane države ni pisma, tu ni zemlja nije imala šta da proguta ili da sačuva.

Tek u 9. stoljeću Ćiril i Metodije uvode, zajedno s kršćanstvom koje su propovijedali na svojim dugim putovanjima, i pismo umjesto dotad isključivo korištenih ureza kod Slavena, a staroslavenski, književni jezik ovih apostola, koji se i danas u crkvama upotrebljava, postaje majka različitih književnih jezika svih Slavena tako što su ga pisci pojedinih plemena i naroda postepeno približili svojim dijalektima. Prvi počeci razvoja države, međutim, makar na našem području, pripadaju jednom još kasnijem dobu, prije uvođenje pisma. U istočnim dijelovima Balkanskog poluotoka su kasniji napadači, turanski Bugari, u 7. stoljeću pokorili tamošnja plemena i uspostavili u 9. stoljeću na istom tom mjestu državu. Ta država postaje slavenska. Naime, ponavlja se razvojni put koji je bio čest prilikom seobe naroda: osvajač gubi vlastitu nacionalnost, ali pritom i dalje vlada kao povlašten stalež. Ime osvajača znači sad, uz neznatnu izmjenu, otprilike gospodar.

“Bugari” se zove cijeli narod, gospodar se zove “bojar”. Tako nastaje prva slavenska država, prvo slavensko kraljevstvo. Ali tek kasnije, u 10. stoljeću, ova prva južnoslavenska država raspada se pod bizantijskom silom, koja se još jednom uzdiže, a poglavari ostalih južnoslavenskih plemena koja su živjela pod bizantijskom vrhovnom vlašću, župani i kneževi, neprestano se bore za svoju ličnu prevlast. Tek tad se iz ovih borbi, koje zatim u vremenu velikog crkvenog raskola raspiruju i religijski utjecaji, razvija s jedne strane srpska pravoslavna, a s druge rimokatolička hrvatska država. U svom prvom usponu i natjecanju obje nastoje proširiti svoju moć na našu regiju. Reakcija na takve pokušaje dovela je – potpomognuta trećim snažnim faktorom – do nastanka bosanske države.

Bosanski župani koji su nastanjeni na Vrelu Bosne osnivaju bosansku banovinu, koja postepeno pripaja čitavo područje današnje Bosne i Hercegovine, a kasnije prerasta u zasebno kraljevstvo, stalno čuvajući svoj poseban nacionalni razvoj u odnosu na susjednu i plemenski srodnu srpsku državu, čak i u periodu vrhunca njene moći, a priključivši se, po uzoru na Hrvate, savezu ugarske krune, iako pod vlastitim nacionalnim kraljevima. Iz ove epohe susrećemo hiljade i hiljade povelja, prvenstveno u arhivima Dubrovnika i Venecije, zatim Vatikana i Ugarske, a ko zna šta to još kriju ladice što ih bosanski begovi ljubomorno čuvaju. Drukčiji historijski spomenici iz ove epohe nisu sačuvani. Ponekad se iz zemlje iskopa srednjovjekovna ratna oprema ili komad oružja ili – kao veliki raritet – neka kovanica bosanskih kraljeva.

Blizu Višegrada kod Žljeba može se vidjeti grupa čudnih znakova uklesanih u stijenama koji izazivaju čuđenje putnika. Neki su u ovim znakovima vidjeli klinasto pismo, drugima su se činili kao nerješiva zagonetka. Poznavalac srednjovjekovnih znakova uklesanih u kamen neće ni za trenutak posumnjati u to da je i ovdje u pitanju ista stvar. Temeljitija analiza pokazuje da strogo geometrijske figure potpuno odgovaraju četverolistu kakav je korišten za izradu znakova uklesanih u kamen uglavnom u vrijeme prijelaza iz romanske u gotsku fazu razvoja građevinarstva. Kod Višegrada su u rimskom, a kasnije i u turskom razdoblju, izgrađena značajna zdanja. Ovi srednjovjekovni klesarski znakovi predstavljaju dokaz da građevinska djelatnost nije mirovala ni u srednjem vijeku. U jednoj kuli kod Dervente, prilikom uništenja starih utvrda, pronađen je jedan kamen čiji se natpis zaista ne može odgonetnuti.

Nedaleko od Višegrada, kod Dobruna, nalaze se ruševine stare srednjovjekovne kapele s tragovima freski. Restaurirana o trošku barunice Fedore Nikolić, ona se sad ponovo izdiže u svojoj punoj raskoši. U Jajcu se još nahodi jedna divna kula romanskog stila. Svugdje se susreću ostaci starih tvrđava i samostana, ali oni jedva da nam nude još nešto od umjetničke vrijednosti iz tog razdoblja, štaviše, pokazuju tragove preobrazbe za vrijeme turske epohe.

Osim spomenutih objekata, iz te višestoljetne ere nacionalne države sačuvani su još samo nadgrobni spomenici, koji se prvobitno nedvojbeno naslanjaju na tradiciju stare antičke umjetnosti, postajući sve više barbarski i težeći što više da tu umjetničku uzvišenost zamijene prekomjernim dimenzijama što se više udaljavaju od primorja i rimskog doba. Što su spomenici oskudniji, to više dolazi do izražaja ona osebujna vrsta nadgrobnih spomenika koja raspiruje maštu i kojom je, čini se, gusto posuta cijela zemlja. Nalazimo je u neprohodnoj šumi jednako kao i na neprohodnim stijenama. Mogli bi to biti nadgrobni spomenici divova, tako impozantni svojom kolosalnom veličinom i jednostavnošću. Rijetko, uglavnom na mjestima bliže primorju, i na ovim nadgrobnim spomenicima uočavamo izvjesne umjetničke pokušaje.

Većinom su to glatko otesani kameni blokovi visine pola odrasla čovjeka i iste tolike širine. Oni ponekad počivaju na još većim kamenim blokovima, ali puno češće na golom tlu. Povremeno se javljaju ukrašeni nekim primitivnim reljefom – mačem, nekom životinjom, nebeskim tijelom ili polumjesecom. Najčešće su samo glatki, bez slova i znakova; ponekad se nahode pojedinačno, iako najčešće u skupinama, uvijek na najljepšim vidikovcima, često na vrhu najviših brda. Blizu i daleko od naseljenih mjesta, svagdje, u neprobojnoj osamljenosti prašuma, u svim dijelovima zemlje, nahode se ovi grobovi koji se tiho i nijemo, a ipak tako rječito, obraćaju ljudskoj mašti. Nazivaju ih bogumilskim grobovima.

Da su ovo zaista grobovi jedne posebne sekte ne podliježe nikakvoj sumnji ako se uzme u obzir da nadgrobni monumenti u cjelini ne prikazuju ni križ ni turban, dakle nikakve simbole sadašnjih konfesija, čije pristalice u ovoj zemlji, u kojoj je vjerski život u svakom periodu bio duboko ukorijenjen, zasigurno ne bi zaboravile takve iskaze poštovanja. Polumjesec sam po sebi ne otkriva ništa, s obzirom na to da je polumjesec predturski simbol koji su i sami Turci posudili od Bizanta i koji se odatle proširio preko cijelog Balkanskog poluotoka i daleko izvan njegovih granica. Ovakav uočljiv nedostatak simboličnih znakova današnjih konfesija utoliko je upadljiviji što su u pojedine grupe ovih impozantnih nadgrobnih spomenika mjestimično ubačeni muslimanski nišani u obliku turbana, tu i tamo i kameni vijenci, križevi su, doduše, rjeđi, tj. katolički ili pravoslavni grobovi, dok su muslimanski puno češći. To je znak da su muslimani bili bliži onima koji počivaju ispod ovog velikog kamenja.

Ko su i šta su bili ovi bogumili? Zanimljivo pitanje. Naime, pokazat će se da je bogumilski princip takoreći princip bosanske historije. To je osa oko koje se sve vrti, tako da se sve što nema veze s njim ograničava na rivalstvo za ličnu moć. To ide tako daleko da se može reći da su bogumili osnovali bosansku državu i da su oni krivi za njenu propast. Pitanje je važno. Od izuzetne važnosti za Bosnu, budući da su bogumili svoju religiju stvarno s punim pravom nazivali bosanskom; od izuzetne važnosti u pogledu Ugarske kraljevine, budući da se bogumilsko razdoblje vremenski podudara s erom ugarske vrhovne vlasti, a sekta u svim bosanskim pothvatima Arpada, Anžuvinaca i Hunjada igra glavnu ulogu.

Na kraju, rimska crkva i Ugarska gube Bosnu zato što ne žele trpjeti bogumile. Pitanje je, međutim, važno i s drugog, evropskog stajališta. Tvrdnja jednog engleskog putnika, g. Evansa, da su bogumili bili protestanti, da je Bosna puno prije reformacije bila protestantska zemlja jeste pretjerivanje koje očigledno služi težnji da se probudi interes protestantske Engleske za ove zemlje. Naročito bi se onaj moderni protestantizam, koji slobodu istraživanja i kritiku smatra svojim glavnim načelom i koji se u tom pravcu može pozvati na velike pisce reformacije, na Hutena, Erazma Roterdamskog i Melanhtona, ogradio od toga da ga izjednače s bogumilskim slijepim vjerovanjem, u odnosu na koje Crkva puno više potvrđuje duh kriticizma.

Izvjesno je pak da isto kao između prvih sekti i uglavnom manihejstva, koje je nastalo u prvim stoljećima kršćanstva, između njega i zapadnoevropske reformacije postoji organska veza, i nesumnjivo je da je bosansko bogumilstvo dalo snažan poticaj za zapadnoevropsku reformaciju. Iako nije s njom identično, ipak je u izvjesnom smislu bilo praotac reformacije. U historiji kao ni u prirodi ništa ne nastaje odjednom, pa i ono što je naizgled novo ima dugu prošlost, samo je treba znati naći i upratiti. Koliko malo novog i koliko puno starog poznavalac prošlosti nađe i u nečemu novom; bolje rečeno, kao i u prirodi tako i u historiji ne postoji zapravo ništa novo. Ono što zovemo novim u najboljem slučaju predstavlja novu kombinaciju starih elemenata.

Potreba za reformacijom izazvana je u Zapadnoj Evropi brojnim faktorima, ali je ipak van svake sumnje plodonosno i poticajno sjeme došlo iz bogumilstva. Od Erazma i Melanhtona, čak i od Kalvina i Lutera, riječju: od svega što u reformaciji manje ili više znači – kritika i sloboda istraživanja, naprimjer – bogumili su veoma daleko. S druge strane, u bliskoj su vezi s prorokom Johannom von Lendenom, albižanima, valdencima i husistima, ukratko onim elementima koji u reformaciji predstavljaju reakciju protiv vladajuće crkve i koji se predstavljaju kao povratak izvornom kršćanstvu, njegovoj gorljivoj vjeri i jednostavnosti.

(…) Nastanak bogumilske sekte među južnim Slavenima vremenski se poklapa sa širenjem kršćanstva i može se objasniti trima faktorima: paganske tradicije i apokrifne knjige izazvale su otpor, armenski manihejci dali su poticaj za taj pokret, a širenje sekte potpomognuto je devijacijom same Bizantijske crkve i progonom neistomišljenika. Već su među Jevrejima pored svetih knjiga Starog zavjeta u opticaju bile i druge vjerske priče i spisi, a slični spisi nastajali su i među prvim kršćanima brzo uz evanđelja. Crkva ih nije priznala, ali je dio njih barem trpjela kao pobožne predaje i legende.

Većina njih je pak utoliko strožije odbačena, proglašena apokrifnim ili gotovo prokletim, jer su iz ovih razmirica oko takvih spisa proizašla prva zastranjivanja i pogrešan nauk. Ovakve apokrifne, nekanonske knjige pojavile su se odmah na početku na hebrejskom, arapskom, kasnije i na grčkom jeziku, ne sadržeći samo praznovjerje već i puno poezije. Sastavljene u duhu naroda i na narodnom jeziku, sve su se širile istovremeno s kršćanstvom u grčkom ili latinskom prijevodu, djelomično čak još prije nego je zvanična Crkva bila u mogućnosti da im se suprotstavi. Čim su primili kršćanstvo, i kod ostalih naroda su uz ove nastali i drugi spisi koji su preuzeli i odrazili starije paganske predaje i mentalitet naroda i baš time postigli veliku popularnost. Tako je bilo i kod južnih Slavena, uglavnom kod Bugara, koji su među Slavenima s Prvim bugarskim carstvom dosegli jedan viši duhovni život. Povijest slavenskih književnosti je ove lažne knjige upoznala najprije iz starih rimskih rukopisa. Ove knjige su poslužile kao osnova za nastanak brojnih sekti unutar ruske crkve.

Južnoslavensko porijeklo ovih ruskih rukopisa seže sve do 12. stoljeća i što su stariji, to izraženije poprimaju forme starobugarske literature. Novija naučna istraživanja su, usput rečeno, u tom pogledu razbila i posljednju sumnju, s obzirom na to da su barem djelomično pronađeni izgubljeni izvornici među Bugarima i Srbima i da se, takoreći, svaki dan i dalje pronalaze. Ali i u ruskoj narodnoj podsvijesti ostalo je živo sjećanje na porijeklo ovih knjiga, tako što Rusi nevjerovatne stvari označavaju kao “bugarske bajke”. Najstariji poznati indeks Ruske crkve, koji je iz 14. stoljeća, kao autora velikog dijela ovih prokletih spisa navodi upravo jednog bugarskog popa po imenu Jeremija. Historijska je činjenica da su bizantijski carevi u 8. stoljeću radi zaštite sjevernih granica Carstva naselili u Trakiji armenske plaćenike koji su pripadali manihejskoj sekti pavlikanaca.

Ovi Armenci bili su u uskoj vezi s Bugarima i već se car Boris ubrzo nakon primanja kršćanstva žalio kod pape da Armenci drže propovijedi po zemlji. Oni su zajedno s “lažnim knjigama” mogli naići na dobar prijem utoliko lakše što su bili u skadu sa starim paganskim predajama; ali ako se ovo i izuzme, oni su duhu naroda bili bliži negoli Bizantijska crkva sa svojom krutom raskoši, svojom jalovom skolastikom; oni su bili upućeni u svako pitanje o kojem su Crkva i njeni propisi šutjeli; znali su lijeka svakoj nevolji, zaposjeli su maštu naroda i nisu zazirali ni od tumačenja zvijezda, čarobnih formula i sredstava protiv bolesti i svih životnih patnji. Što je izrazitije moć Crkve i države protiv njih nastupala, to su se oni više oslanjali na sklonosti naroda iskorištavajući pritužbe i opće narodno nezadovoljstvo vlastodršcima. Bugarski heretizam na taj način pravi Pravoslavnoj crkvi sve veće poteškoće. Konačno se pojavljuje pod carem Petrom jedan svećenik po imenu Bogumil, koji je vjerovatno identičan s “bugarskim svećenikom Jeremijom”, a koji cijelom tom heretičkom pokretu daje organizaciju i ime.

On postavlja apostole, propovijeda s velikim uspjehom te uskoro i sin i snaha cara Samuila postaju njegove pristalice. Bizantijski crkveni pisci, uglavnom bugarski pop i crkveni pisac Kozma, redovno spominju ovog Bogumila i Jeremijine indekse. Samo jedna indijska kopija s početka 17. stoljeća navodi obojicu. Međutim, teško se može povjerovati da ova dva imena ne označavaju istu osobu. Jer crkveni pisci sigurno ne bi zaboravili spomenuti Jeremiju, ako on u njihovim očima nije važio za nekog identičnog s Bogumilom. Jedan Indijac iz 1608. godine ukazuje na oba identiteta, tako što za Jeremiju kaže da je on “Bogu ne mil”. Najvjerovatnije je Jeremija uz svoje ime, koje je zvučalo strano, uzeo karakteristično slavensko ime Bogumil i pod tim imenom postao poznat među Slavenima.

Naposlijetku ćemo još spomenuti da je Jagić 1873. godine otkrio stari bugarski rukopis koji smatra jednim Jeremijinim “lažnim” djelom. Ovo mišljenje se potpuno potvrdilo 1875. godine, nakon što je Andrej Popov u jednom Novogradovom pergamentnom kodeksu isti taj spis, u kojem se Jeremija izričito navodi kao autor, našao pod drugim naslovom. Ruski indeksi tog Jeremiju nazivaju i velikim vračem koji je bio i u podzemnom svijetu, “na Werziulowe Kolu”. Ruskim učenjacima je to podzemno Vrzino kolo bilo zagonetka. Jagić ga ja dovoljno dobro objasnio na osnovu srpske legende po kojoj čarobnjaci, vještice i “grobanžijaši” završavaju dvanaest škola i tek u trinaestoj bivaju primljeni u tzv. “Vrzino kolo”. Južnoslavenski “grobanžijaš” je iskrivljeni oblik riječi nekromantija, međutim Vrzino kolo je Vergilijevo kolo.

Srednji vijek je Vergilija poznavao više kao čarobnjaka nego kao pjesnika, s obzirom na to da se i Dante oslanja na ovo shvatanje. Ali spisi ovog Jeremije Bogumila poznati su iz još jednog zapadnoevropskog izvora, koji ujedno opipljivo svjedoči o utjecaju koji su bogumili izvršili na zapadnu reformaciju. U ruskom indeksu nalazi se između ostalog i jedna apokrifna knjiga: “Pitanja teologa Ivana Kristu na brdu Tabor”. Jedan rukopis iste te knjige postoji iz 14. stoljeća. Apostol Ivan uživa kod bogumila posebno poštovanje. A isto to apokrifno djelo bilo je jedan od najcjenjenih spisa albižana. Cjelovit latinski tekst objavio je prvo u Parizu 1691. godine dominikanac Benoist u svojoj “Historiji albižana”, a latinski rukopis nosi naslov “Hoc est secretum Haereticorum de concoresioportum de Bulgaria a Nazario, suo episcopo, plenum erroribus”.

Ovaj latinski tekst puno je cjelovitiji od slavenskog rukopisa. Tako je na čudan način najcjelovitiji bogumilski spomenik pismenosti do nas dospio u jednoj predaji zapadne reformacije. Cijeli rukopis propovijeda o dualizmu između principa Dobra i Zla, koji su bogumili preuzeli od manihejaca. Zemlju nije stvorio Bog nego Sotona, koji se prije svog pada zvao Satanael i kojem je Bog darovao moć na sedam dana. Nakon stvaranja vidljivog svijeta Sotona je oblikovao jedan ljudski lik i naredio anđelima sedmog neba da uđu u njega; zatim je oblikovao ženski lik i naredio anđelima drugog neba da odu u njega “et praecepit opus carnale facere in corporibus luteis”.

Ovdje nalazimo razlog zbog kojeg su strožiji bogumili bračni život smatrali gotovo grijehom a slična učenja vladaju i danas među ruskim skopcima. Ali i cijeli Stari zavjet je djelo Sotone, koji je obmanuo patrijarhe, tako što se predstavljao kao Bog, dok Krist nije došao da ljude spasi od vladavine Zla. O vjerskom učenju bogumila prilično dobru orijentaciju daju nam ostaci njihovih vlastitih spisa i onog što su njihovi protivnici, uglavnom već spomenuti Kozma napisali o njima. Kozma je jedini starobugarski pisac čiji su se spisi sačuvali iz perioda cara Samuila a ruski historičar Giljferding je u svom djelu o Srbima i Bugarima objavio detaljne odlomke iz njegovih spisa. Svako zlo i općenito sav vidljivi svijet potječe od Sotone, jer od Boga može potjecati samo ono što je čisto, dobro i savršeno. Iznad tog vidljivog svijeta postoji nevidljivi, savršeni svijet i Bog vodi neprestanu borbu s Đavolom kako bi spasio čovječanstvo za taj nevidljivi svijet. Neki su smatrali – jer i među bogumilima je bilo različitih, krućih i blažih shvatanja – da je sam Satanael Božiji prvorođeni sin, a Krist samo njegov mlađi brat.

Krist nije zemljom hodio u ljudskom liku, već samo kao duh, dok je Marija bila anđeo. Kult Marije, Stari zavjet i krštenje, neki su potpuno odbacili, a svi su ih smatrali nečim sporednim. Krštenje su odbacili već iz tog razloga što i sama voda vodi porijeklo od Zla. Svečani prijem odraslih odvijao se dodirivanjem Ivanovog evanđelja. Križ su svi odbacivali. Zašto bi se obožavalo nešto čime je Bog trebao biti oskrnavljen? Oni su odbacili i slike i kipove svetaca, pa se iz ovog da objasniti stroga jednostavnost njihovih nadgrobnih spomenika. Da je ova reakcija protiv isprazne raskoši i formalizma Bizantijske crkve odbacivala i crkvene ceremonije jasno je samo po sebi. Crkvene svećenike nazivali su “slijepim farizejima”.

U svetoj pričesti, koju su u najboljem slučaju prihvatali kao uspomenu, nisu vidjeli tijelo Gospodnje, već samo obični kruh. Vjerovanje u zlu prirodu materije dovelo je kod njih kao i svugdje do izražene askeze. Strogu čistoću njihovog načina življenja priznaju čak i njihovi protivnici, iako je nazivaju licemjerjem. Ali u ovom je ležala njihova osvajačka moć u odnosu na Crkvu i njene hijerarhije, čije izobilje je siromašni puk željno posmatrao iz prikrajka. Ovo kruto shvatanje odbacilo je i brak, uživanje u vinu i tjelesnim nasladama gotovo kao đavolje naredbe. Ovi “savršeni”, koji su baš tako živjeli, uživali su i kod ostalih veliki ugled. U Bosni su se zvali “dobri Bošnjani”, “odabrani” i kako se čini, među bogumilima su zamijenjivali svećenićki stalež. Propovijedali su i protiv rata i nošenja oružja, što bogumile nije sprečavalo da svoju vjeru brane i oružanim putem, kao što ni učenja protiv braka nisu isključivala brak, samo što je bogumil svoju ženu uzimao k sebi samo uvjetno i mogao ju je raspustiti, ako je ne ocijeni kao bogobojaznu i kreposnu.

Njihov brak, na koji su se i pape žalile, nije bio neraskidiv sakrament. Svaki bogumil je barem na samrtnoj postelji nastojao da posebnim činom posvećenja bude uveden među “savršene” i one koji su se odrekli braka, ne bi li kao takav dospio pravo u Raj. Iz redova “savršenih” birane su vjerske starješine, oni “najstariji” i “majstori”, koji se u nebogumilskim spisima tu i tamo nazivaju bogumilskim biskupima i svećenicima. Njihove bogomolje nisu imale ni toranj ni zvono – ovo potonje nazivali su đavoljom trubom – a prezreli su svaki nakit i dozvoljavali su samo stol prekriven bijelim stolnjakom i evanđelje u božijoj kući. Naposlijetku Kozma podiže optužbe protiv bogumila da propovijedaju neposlušnost prema vlasti, da ismijavaju bogataše, da mrze očeve, da preziru starce, da kore bojare, da poslušnost prema caru proglašavaju grijehom i da brane podanicima da služe svojim gospodarima. Očigledno je Kozma namjeravao da uvjerljivo izloži opasnost ovih heretika.

Osnove ovih optužbi mogao je vrlo lahko naći u borbi protiv moći države i Crkve, na koju su bogumili bili prisiljeni; ali zasigurno i u komunističkim i demokratskim tradicijama bratstva i jednakosti, koje su crpljene iz samog prakršćanstva, ali i iz pradavnih vremena slavenskih naroda. Religijske doktrine su u odnosu na zahtjeve praktičnog života, naprotiv svugdje i u svim vremenima bile tolerantne. Da su i bogumili, ma kakve dogme priznavali, bili sposobni da zajedno s ostalim zahtjevima praktičnog života priznaju i državno uređenje i hijerarhiju – čim je država pristajala da se na njh osloni i da ih podrži – nedvojbeno je dokazano ustrojstvom bosanskog državnog života kao i čitavom njegovom historijom.

 

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!