Ali Bosna i Hercegovina ispražnjena od vojnosposobnih stanovnika otvoren je prostor za ulaz srpske i hrvatske vojske na njenu teritoriju. Bosna i Hercegovina bez potencijalnih branioca otvorena je za podjelu. Između ovakvog Bursaćevog stajališta i stalnih poziva iz srpskih političkih krugova na demilitarizaciju Bosne i Hercegovine nema suštinske razlike. I u jednom i u drugom slučaju, susjedi imaju vojske, a Bosna i Hercegovina nema načina da se odbrani.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Ako ima jedna sigurna stvar na bosanskohercegovačkoj medijskoj sceni, onda je to da se uvijek može računati da Dragan Bursać, kolumnista AJ Balkans i veteran Vojske Republike Srpske, neće propustiti priliku da izjednači branioca i agresora, branioca i napadača, akciju i reakciju.

Tako je bilo i ovaj put, kada je odlučio amortizirati Dodikovo višedecenijsko gotovo dnevno prizivanje oružanih sukoba, ali i Vučićevo zveckanje oružjem, tako što će izjednačiti i u isti kontekst s takvim nasrtajima na Bosnu i Hercegovinu staviti ideju Bakira Izetbegovića da treba uvesti predvojničku obuku. Bursać se pritom koristi dobro oprobanim i već poznatim receptom izjednačavanja “zaraćenih strana” tako što će ih, onako skupa, označiti kao kriminalce i lopove, čime, ustvari, relativizira velikosrpske teritorijalne pretenzije na Bosnu i Hercegovinu ali i kompromitira i demonizira sve one koji bi stali u njenu odbranu.

Takvi su Bursaćevi zahvati i revizionističke prirode jer on na taj način portretira i period velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa sve svodi na tučnjavu prevarenog plebsa kojeg su, eto, na rat i klanje nahuškali “patriciji u nastajanju”, i to sa sve tri strane podjednako. Jasno je zašto to Bursać radi – takav revizionizam njegovu vlastitu ratnu biografiju i činjenicu da je bio pripadnik agresorske i genocidne falagne poznate kao Vojska Republike Srpske čini manje skandaloznom, ali on time istovremeno minimizira i veličinu časne odluku drugih, pogotovo Srba, da pristupe braniocima, tj. da uđu u redove jedine legalne oružane sile – Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je i kakvo nam rješenje Bursać nudi u vezi s problemom potencijalnih novih sukoba. Umjesto da se zalaže za političku i kulturnu borbu protiv separatističkih politika, ili barem za teritorijalni integritet dejtonski uređene Bosne i Hercegovini, Bursać zagovara iseljavanje, pogotovo omladine, u treće zemlje te priziva “bijelu kugu i bježaniju” kao spas od “sukoba niskog intenziteta”.

Tako Bursać pokazuje koliko je i on sam produkt dominantnog narativa srpske političke kulture, jer je prazna Bosna i Hercegovine, Bosna i Hercegovina kao ničiji prostor, lišena njenog naroda i bilo kakve vlastitosti i Bosna i Hercegovina kao tamni vilajet kojim dominiraju niske strasti degeneričnih sitnih lopova upravo jedan od dominantnih srpskih doživljaja Bosne i Hercegovine. Time Bursać dodatno retušira karakter posljednjeg rata bacanjem dimnih bombi kako bismo zaboravili da je posljednji rat bio velikosrpska agresija svodeći ga na unutarnji sukob kakav se u budućnosti može izbjeći masovnim iseljavanjem.

Ali Bosna i Hercegovina ispražnjena od vojnosposobnih stanovnika otvoren je prostor za ulaz srpske i hrvatske vojske na njenu teritoriju. Bosna i Hercegovina bez potencijalnih branioca otvorena je za podjelu. Između ovakvog Bursaćevog stajališta i stalnih poziva iz srpskih političkih krugova na demilitarizaciju Bosne i Hercegovine nema suštinske razlike. I u jednom i u drugom slučaju, susjedi imaju vojske, a Bosna i Hercegovina nema načina da se odbrani.

Bursać, srećom, zaboravlja da, za razliku od drugih ovdašnjih naroda, Bošnjaci nemaju rezervnu državu te stoga Bosna i Hercegovina ima i uvijek će imati one kojima je ona ta za koju se vrijedi boriti, one koji neće odustati od jedine zemlje na kojoj su svoji na svome. U svojoj vjeri, na svojoj zemlji.