Meni je, kasnije, saopćeno da se radi o sumi od cirka 300 miliona dolara. Bilo je normalno očekivati da me Jakuza likvidira. Skoro svaki dan sam dobijao upozorenja. Govoreno mi je da ne koristim taksi, da na metrou ne smijem stajati blizu pruge, da mi mogu baciti hemikalije, da mi mogu podmetnuti lijekove, ili da mi može biti ubrizgana injekcija... Gospođa Koike uspjela je izdejstvovati da dobijem tretman državnog gosta. Na sceni je bilo pitanje odnosa dviju vlada – Japana i Turske. Svi su morali pomoći da se stvar dovede do kraja

Piše: Sait KAČAPOR

Jedan od najpoznatijih bošnjačkih intelektualaca u Republici Turskoj svakako je Nusret Sancaklı. Aktivno se bavi prevođenjem brojnih književnih i naučnih djela s bosanskog na turski jezik. Tu djelatnost sam finansira, a knjige besplatno dijeli. Organizator je i realizator brojnih stručnih i naučnih skupova vezanih za Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu i Sandžak. Između Japana i Turske uspostavio je izuzetno dobre odnose, te japanski turisti u velikom broju posjećuju Tursku, posebno Kapadokyju. Bosnu i Hercegovinu i rodni Sandžak nosi u srcu. S oko pet godina, u talasu iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka, na “malu kapiju” kroz Makedoniju, našao se na putu prema Turskoj.

Nije tada mogao znati šta se to događa s porodicom ni kuda se ona kreće. Brojna porodica Memića iz sela Raždaginje kod Sjenice našla se u Istanbulu, zatim u Bursi, pa opet u Istanbulu (u Alibeyköyu i Küçükköyu). Nastala je borba za opstanak. Ipak, roditelji su uspjeli školovati sina Nusreta: od liceja u Sağmalcılaru i studija geodezije, do specijalističkih i doktorskih studija u Istanbulu i Tokiju. U Tokiju se Nusret Sancaklı našao u situaciji da brani Bošnjake i bošnjaštvo i da brani ugled Turske i Turaka. Danas ugledni intelektualac zna i da je Bošnjak i da je Turčin.

MA ŠTA MISLIŠ, KO SI TI

Na Nusretov izbor seizmologije, kao grane geofizike, za specijalizaciju i više nivoe studija, presudnu ulogu imalo je to što je profesor Hüsejin Sojsal zamolio mladog studenta, kao znalca bosanskog jezika, da mu putem svojih veza pronađe i prevede naučni prilog izvjesnog autora Mihajlovića iz Srbije, koji je do 1912. godine, na poziv sultana, pet godina boravio u Istanbulu i proučavao fenomen zemljotresa na trusnom području Murefti, pored Mramornog mora. Od tada se Nusret aktivno bavio proučavanjem tog fenomena. Razorni zemljotres u Adapazaru upućivao je na očekivanja velikog zemljotresa u pravcu Mramornog mora, odnosno Istanbula. Imao je prilike upoznati i čuvene japanske stručnjake za tu oblast i ući u metodologiju praćenja zemljotresa (japanski: josou ) i određivanja mjesta zemljotresa i njegove magnitude (japanski: jochi). Tako se javila ideja i želja, a potom je uslijedio i poziv za studije u Japanu. Od ukupno 300 kandidata, Nusret je izabran i dodijeljena mu je stipendija Vlade Japana.

U Osaki je Nusretu pošlo za rukom da izuzetno brzo i veoma uspješno savlada japanski jezik. To mu je omogućilo da već nakon šest mjeseci pristupi studijama seizmologije na Institutu za ispitivanje zemljotresa na Univerzitetu Tokio u Tokiju.

“Bio sam neposredno uključen u stručni tim koji je pratio vrijeme pojave dva velika zemljotresa (oko 8,6 magnituda) u tokijskoj oblasti, a koga je predvodio profesor Megumi Mizoue u svojstvu predsjednika. Stalno su mi bile prisutne misli o tome kako sam sa šest godina iz sjeničkih visina u Sandžaku doselio preko Makedonije u Tursku i već s 27 godina dospio do Japana, na doktorske studije na tako prestižnom univerzitetu u Tokiju. Posebno je bilo zadivljujuće to što me niko do tada nije pitao za porijeklo”, priča Nusret.

Na Univerzitetu u Tokiju Nusret je upoznao studente iz raznih krajeva planete: iz Afrike, iz Južne Amerike, Malezije, sa Skandinavskog poluotoka, Kine, Istočne Evrope, s Balkana… Većinu je bilo lahko prepoznati po boji kože, po kulturološkim obilježjima… Samo s Nusretom “nešto nije bilo u redu”.

“Jednog dana, kada sam otišao u univerzitetski restoran, sjedio sam za stolom s dvojicom kolega iz Jugoslavije. Jedan je bio Srbin, a drugi Slovenac. Njih dvojica su žustro razgovarali. Nastojali su da jedan drugoga ponize što je moguće više. Obojica su bili vrlo uzbuđeni. Sve je bilo utoliko interesantnije što smo se nalazili baš u Japanu, koji i kulturološki i u svakom drugom pogledu nama izgleda kao da nije s naše planete. Umjesto da se raduju što su se sreli tako daleko od svoje zemlje, ta dva čovjeka iz iste zemlje silno su se svađala. Najednom, usred svađe, Srbin se okrenuo meni i upitao me: ‘Nusrete, zašto nikako ne jedeš meso ovdje u školskom restoranu? Znam da vi muslimani ne jedete svinjsko meso, ali ti ne jedeš ni meso od kokoške ni od ribe.’

Objasnio sam da kuhari kuhaju sve zajedno, ili peku na istom roštilju, te da radije jedem samo ono u šta sam siguran. Rekao sam da meso jedem samo kada ga sam spremim.

Tada se Slovenac okomio na mene: ‘Idi u pivsku flašu!’ (Ni danas ne znam šta mu to znači.) ‘Tvoji stari su godinama jeli svinjsko meso, pa šta im je bilo? Šta je tu loše? Misliš li da u tvom genetskom kodu nema nečega od toga?’

Objasnio sam da stoljećima moji ne jedu svinjetinu i da ja nemam problem s tim, ali je Slovenac bio uporan: ‘Ma šta misliš, ko si ti? Vi ste izdajnici slovenskog roda. Tvoji stari bili su Slaveni. U vrijeme Osmanlija, za svoju korist, vi ste prodali nas i promijenili ste vjeru. Ovdje u Japanu svuda se predstavljaš da si Turčin. Kakav Turčin? Ti nisi Turčin niti si išta drugo! Od sada, i da želiš biti Slaven, to nije moguće. Ti si ništa, ti si gubitnik!’

Sačuvao sam hladnokrvnost. Okrenuo sam se prema Srbinu i pitao ga: ‘Šta kaže ovaj čovjek?’ On mi je hladno odgovorio: ‘Pravo priča. Ne postoji narod po imenu Bošnjaci. Neki ljudi koji nisu bili katolici u Bosni i Hercegovini prešli su u islamsku veru i oni su počeli sebe zvati Bošnjaci. U isto vreme i neka srpska plemena u Srbiji i u Crnoj Gori koja nisu primila pravoslavnu veru postali su muslimani te su i oni počeli sebe zvati Bošnjaci.’

Uzalud sam pokušavao da ih uvjerim da imam bošnjačko porijeklo i bošnjački identitet, a da sam stekao i novi turski identitet… Sve je išlo u pravcu da su Bošnjaci niko i ništa i da im nema mjesta u Jugoslaviji. Shvatio sam što su moji roditelji morali krenuti na put u neizvjesnost.”

OVO JE JAPANSKA TURSKA

“Tada sam prvi put u životu sebi ostavio ozbiljno pitanja: Šta je istina? Ko sam ja? Potiskivao sam ta pitanja u sebi i trudio se da se posvetim studijama. Međutim, jednog dana me je pozvao kolega Emil (Srbin). Došla mu je vjerenica i želio me je upoznati s njom. Prihvatio sam poziv.

Usred večere Emil mi se obrati: “Nusrete, u grupi za učenje japanskog jezika ti si bio najuspješniji u japanskom alfabetu, u kanji i hiragani i u kataganu. U vozovima, na reklamama, u japanskim novinama i u časopisima, svuda su dvije riječi koje asociraju na Tursku: ‘Toruko buro’. Nastavio je s podrugljivom pričom punom uvreda.

Trudio sam se da ostanem priseban i pristojan pred damom. Ali, sutradan, dok sam vozom išao prema Univerzitetu, nisam mogao odmaknuti pogled s reklame na kojoj je pisalo: ‘TORUKO’ (Turska). Na povratku s Univerziteta ugledao sam veliku elektronsku reklamu na jednoj zgradi. Pisalo je ‘Toruko’. Reklama se palila i gasila u jednakim razmacima. Izašao sam iz voza na prvoj stanici. Želio sam upoznati to tajanstveno mjesto koje se zove ‘Toruko’ (Turska). Ušao sam u usku ulicu, ono što sam vidio – bilo je šokantno! To je bila ulica sastavljena od barova, mehana i kazina. Kada sam došao do zgrade na kojoj je bio onaj natpis, ugledao sam stepenište što je vodilo na sprat. Na ulazu, kao i na stepeništu i na spratu, bile su reklame s istim natpisima, a pored toga su bile istaknute cijene u japanskim jenima. Bio sam začuđen. Zazvonio sam na vratima. Pojavio se Japanac koji je govorio šatrovački japanski jezik (argo) i rekao mi: ‘Izvolite, izvolite!’ U istom trenu se okrenuo u pravcu otkuda je došao i počeo je dozivati neke žene: ‘Hodite ovamo, došao nam je jedan stranac.’

Pet-šest žena, koje su bile polugole, izašle su iz nekih soba. Počele su da šiju oko mene i nešto da mi govore. Bio sam ukočen, kao da sam se šlogirao. Zbunjeno sam počeo mucati: ‘Oprostite, ja sam Turčin i, kada sam vidio ime moje države na panou, došao sam da pogledam šta je u zgradi. Ja sam iz Turske, ja sam Turčin.’

Kada je čuo šta sam kazao, Japanac se iznenadio. Uhvatio me je za ruku i snažno me povukao prema izlazu. Tada mi je rekao: ‘Ne, ne, ovo mjesto nema veze s tvojom državom. Ovo je japanska Turska!’ Rekao sam mu: ‘Izvinjavam se, ali ‘Toruko’ je napisano na katagani! To znači da nije japanska riječ.’

On me ljubazno povuče niza stepenište, uz povik: ‘Sajounara, sajounara!’ (Doviđenja, doviđenja!) Želio je da me čim prije udalji s tog mjesta.

Nisam vjerovao svojim očima šta sam vidio niti svojim ušima šta sam čuo. Po imenu moje države, Turske, zove se javna kuća!? Tek nakon toga sam saznao da u Japanu, skoro u svakom gradu, ima stotine takvih mjesta pod imenom Toruko (Turska). Shvatio sam da su to javne kuće koje postoje u istočnoj Aziji, a koje su nazvane po engleskom turkish bath (tursko kupatilo, turski hamam, a u Japanu Toruko buro).

U seizmološkoj laboratoriji kolega Nakamuru San mi je ispričao cijelu istinu. Rekao sam mu: ‘Ne, ja ne mogu više ovdje ostati, ne želim živjeti u ovoj zemlji.’ Nakamura San je za mene imao prijedlog: ‘Nemoj da ideš. Ostani i bori se. Ovi nazivi ne vrijeđaju samo Tursku i Turke. Vrijeđaju i nas Japance!'”

Pored svega ostalog, iza svega je stajala najjača mafija svijeta – Jakuza. Nusret Sancaklı je pokušao riješiti problem preko Ambasade Turske, ali su ga oni brzo ušutkali, pa čak i prijetili da se time ne bavi i da se ne suprotstavlja tako moćnoj mafiji.

Od tada je Nusret počeo proučavati Bosnu i Hercegovinu, Bošnjake rasute po Jugoslaviji, Osmansko carstvo, stvaranje moderne Turske… Otkrio je da su Osmanlije dva puta dale veliki doprinos za slobodu Japana. Isto tako, upoznao je žrtve koje je dala osmanlijska vojska za slobodu Koreje, kao i da i u toj zemlji postoji vjerska sekta koja je širila mržnju protiv Turske i Turaka. Istekao je rok studijskog boravka u Japanu, a Nusret se, razočaran, vratio i nastavio rad u “Kandilli Observatory”, u odjeljenju za seizmologiju u Istanbulu. Nastavio je doktorske studije na Tehničkom fakultetu Univerziteta u Istanbulu.

NAŠAO SAM SE USRED DŽEHENEMA

“Jednog dana su moje dove vezane za naziv ‘Toruko’ bile primljene kod Allaha, dž. š. Dobio sam poziv od Ambasade Japana iz Ankare za učešće na takmičenju u poznavanju japanskog jezika. Pobjedniku je obećana avionska karta za Japan, boravak na izvjesno vrijeme i rad u svojoj struci. Bila je to šansa za mene. U skladu s objavljenim propozicijama takmičenja, spremio sam tekst od 200 riječi na temu: Turska – u očima Japana. Moj je bio isključivo vezan za uvrede Turske i turskog naroda nazivima javnih kuća. Tekst je pisan pravilnim japanskim jezikom i pismom. Pobijedio sam! Putovanje i boravak u Japanu bila je moja nova šansa. Uspostavio sam kontakt sa svojim profesorom i dobio odobrenje da mogu studirati na Univerzitetu u Tokiju narednih 6 mjeseci.”

Po dolasku u Tokio, Nusret je započeo svoju borbu napisavši cirkularno pismo najčuvenijim novinarima i televizijama u Japanu. Pismo je bilo opširno i veoma emotivno.

“Moje pismo su objavile mnoge novine. Među ostalim i Jomiuri Šinbun, Asahi Šinbun (ove novine imaju dnevni tiraž iznad 10 miliona primjeraka). Isto tako, dobio sam odgovor da me rado čekaju i da će mi ukazati pomoć u Japanu.”

Na Univerzitetu je Nusret proveo samo prvu radnu sedmicu. Krenuli su intervjui, a Japan se digao na noge.

“Za jedan dan sam dobio oko 15 hiljada pisama od poštenog japanskog naroda. Neke japanske civilne organizacije su koristile moj poziv da se promijene i drugi nazivi koji na bilo koji način mogu uznemiriti odnose Japana i Turske. Toruko buro je postala glavna tema u Japanu! Da bi mi pomogli, neki Japanci su mi slali i novac u svojim pismima. Za jednu sedmicu skupilo se oko 100.000 dolara. Na najgledanijem TV ekranu sam objasnio: ‘Mi – Turci – kada radimo za svoju državu, ako treba da damo dušu, mi ćemo je dobrovoljno dati, i to što radimo sve je od sveg srca i u skladu s vlastitim mogućnostima. Zbog toga se zahvaljujem svima, ali ja ne mogu primiti novac. Problem koji imam je moj problem i sve što radim radim za svoju zemlju i za svoj narod i za dobro Japana i japanskog naroda. Zato molim Japance da mi pomognu srcem i svojom dobrom voljom. To je meni dovoljno. Javno sam zamolio japansku poštu da sva ta pisma vrati na iste adrese. Ni jedan cent nisam uzeo od tog novca, sve sam vratio nazad.

Međutim, nije išlo lahko. Iza tih javnih kuća je stajao čitav lanac ugovora, reklama (u svim sredstvima informiranja)… Za čitav posao trebalo je nekoliko stotina miliona dolara. Iznad svega, značilo je da japanska mafija treba da izgubi taj novac.

Nisam imao pojma u kakvu situaciju sam se uvalio i kakav sam problem stvorio. Našao sam se usred džehenema. Sam Allah mi je poslao gospođu Koike Juriko. U to vrijeme ona je bila novinar i imala je program na televiziji za najpoznatijeg i najpoštovanijeg japanskog pisca i mislioca Takemura Kenichija. Uskoro je postala narodni poslanik u Parlamentu Japana. Toliko je bila uspješna da je jedno vrijeme bila ministar za okolinu u Vladi Japana, a drugi put ministar za odbranu Japana. Očekivalo se da bude prva žena-premijer Japana. Organizirala je skup za sve vodeće novinske kuće u Japanu. Dali su nam riječ da će podržavati našu kampanju sve do promjene naziva javnih kuća. Nakon toga, organizirala je da se sastanemo s generalnim direktorom japanskih pošta. Tema našeg razgovora bila je – kako promijeniti telefonske imenike i kroz kakvu proceduru mora proći taj proces. Organizirala je sastanak s poslanicima u Parlamentu koji su bili u Komisiji za kulturu. Ti parlamentarci su me slušali 45 minuta. Sljedeći korak je bio da se ja sastanem s ministrom sigurnosti i civilnih poslova, gospodinom Watanabeom. Sve je teklo s ciljem da taj problem dođe na dnevni red Vlade, te da Vlada donese nove zakone i podzakonske akte u kojima će biti regulirano da se ne mogu koristiti inostrani nazivi za bilo koje firme. Prema proceduri, trebalo je da ja dam inicijativu ministru, gospodinu Watanabeu, da se promijeni postojeći zakon. Bio je to prvi slučaj u japanskoj historiji da jedan stranac daje inicijativu da se promijeni ili da se napravi jedan zakon.

Ministar Watanabe je primio mene i gospođu Koike u svom ministarstvu pred stotinom japanskih i stranih novinara i izvještača. Prihvatio je moju inicijativu koju sam napisao japanskim alfabetom, na japanskom jeziku. Nakon tog sastanka, ministar, gospođa Koike i ja imali smo konferenciju za štampu pred velikim skupom novinara i predstavnika TV kuća. Za tu konferenciju su iskazali interesiranje brojni svjetski novinari. Čak su i novinari iz tadašnje Jugoslavije pisali o toj kampanji.

Ljudi su našu kampanju shvatili kao odbranu ponosa jednog naroda, dok je bilo i takvih koji su na sve gledali kao na novinski slučaj. Za mene nije bilo bitno to šta ko misli koliko je bilo važno da se svi interesiraju i da se mnogo govori o tom problemu te da se traže najbolja rješenja kako da se stvar promijeni.”

Međutim, Nusretu je prijetila moćna mafija – Jakuza. Nju je sva ta priča mogla koštati milione dolara: preregistracija firmi, mijenjanje bilborda i elektronskih reklama, mijenjanje drugih vidova reklama…

“Meni je, kasnije, saopćeno da se radi o sumi od cirka 300 miliona dolara. Bilo je normalno očekivati da me Jakuza likvidira. Skoro svaki dan sam dobijao upozorenja. Govoreno mi je da ne koristim taksi, da na metrou ne smijem stajati blizu pruge, da mi mogu baciti hemikalije, da mi mogu podmetnuti lijekove, ili da mi može biti ubrizgana injekcija… Gospođa Koike je uspjela izdejstvovati da dobijem tretman državnog gosta. Na sceni je bilo pitanje odnosa dviju vlada – Japana i Turske. Svi su morali pomoći da se stvar dovede do kraja.

Jednoga dana su mi saopćili predstavnici obiju vlada: ‘Ti si ispunio svoj zadatak. Sada se vrati u Tursku. Mi preuzimamo dalju kampanju.’

Pisana inicijativa koju sam predao ministru Watanabeu na prvom sastanku Vlade Japana je usvojena. Na osnovu toga, donijeta je Odluka o izradi zakona prema kojem će naziv Toruko (Turska) biti zabranjen za imenovanje javnih kuća u Japanu.

Na dan povratka za Tursku tajno sam se ukrcao u neki autobus koji prevozi američke turiste za aerodrom Narita. Promijenili su mi kartu te sam se ukrcao u avion koji ide za Atinu, u Grčkoj. U Atini sam dva dana čekao avion za Istanbul. Osjećao sam da me prate neki Japanci. Bojao sam se da su neprijatelji, pripadnici Jakuze. Posebno sam se bojao što se to događalo u Grčkoj, u kojoj postoji animozitet prema Turcima. Psihički nisam bio miran, te sam promijenio hotel. Pronašao sam jugoslavenski ‘Putnik turizam’ i nastavio da se ponašam kao da sam Jugoslaven iz Sjenice. Govorio sam samo bosanskim jezikom… Toliko sam bio umoran, fizički i psihički, kada sam došao kući, da sam se osjećao kao da sam ponovo rođen.

Prošlo je dosta vremena. Gospođa Koike je posjetila Tursku na poziv Vlade Turske. Tražila je sastanak sa mnom i pričala mi da su me, na putu za Tursku, preko Grčke, pratili pripadnici službe bezbjednosti Japana. Tek tada sam saznao da ti ljudi u Atini nisu bili neprijatelji.

Vijesti o mojoj kampanji odjeknule su širom svijeta, pa i u Turskoj. Postao sam veoma interesantan za turske novinare. Svi su željeli napraviti reportažu sa mnom. Nisam volio da se ovaj problem puno raspravlja u Turskoj jer za taj slučaj nije bio kriv japanski narod. Ja sam se u to uvjerio kada sam vidio da taj narod nije znao da u Turskoj ne postoje javne kuće pod nazivom turska kupatila, da se pod tim pojmom u mojoj zemlji misli na kupatila za održavanje lične higijene… Bio sam svjedok kako je taj narod želio da se greška ispravi i kako mi je pružio podršku. Zato sam mislio da je bolje da Turci i ne znaju da je ime naše zemlje bilo zloupotrijebljeno. Teško je izgraditi bratstvo i prijateljstvo među narodima, a lahko je izazvati neprijateljstvo. Zato sam bježao od turskih novinara. Tek kada se u Japanu pojavio novi zakon, te kada je javnim kućama promijenjen naziv s Toruko (Turska) na Soupland (Sabunistan), primio sam novinare da bi se zabilježilo to što sam učinio u Japanu. Desetak dana su se vrtjele reportaže poput: ‘Dobar primjer državljanina Nusreta Sancaklıja’. Turska Vlada je pozvala gospođu Koike i ministra Watanabea u Tursku da im se zahvali za njihovu pomoć. Pri obje posjete bio sam prisutan, tako da sam imao priliku i lično da se zahvalim, kao običan državljanin Turske.”

Nusret živi i radi u svojoj zemlji. S Japanom razvija izuzetno dobre prijateljske odnose. Pridobio je japanske turiste i otkrio im jedno od svjetskih čuda – Kapadokyju. Nije prestao da se bori za Tursku. Nije prestao i da se bori za Bosnu i Hercegovinu, za Sandžak i Bošnjake u cjelini. Čim mu neko predloži dobru knjigu o Bošnjacima s prostora Balkana, samostalno finansira njeno prevođenje, potom knjige dijeli besplatno s jedinstvenim ciljem: neka se Turci koji su porijeklom Bošnjaci upoznaju s kulturom, umjetnošću, jezikom i svim drugim identitarnim pitanjima Bošnjaka; neka se Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, u Sandžaku i širom Srbije, u Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji, Hrvatskoj i Sloveniji, ili ma gdje u svijetu – ne osjećaju usamljeno. Neka znaju da imaju braću u Turskoj i neka jedni druge upoznaju.

Međutim, Nusreta su i dalje progonila brojna pitanja: “Jesam li ja Bošnjak, je li moj jezik bosanski, imam li svoju kulturu i običaje, jesu li to moji identitarni znaci? Kako sam ja Turčin i kako sam postao veći Turčin od Turaka? Je li ovo bila moja borba? Zašto je nisu vodili Turci i Turska? Je li ovo, ustvari, bio revolt na onog Slovenca i onog Srbina sa studija koji su mi sve osporili, nastojali me poniziti?”

“Poslije rata na teritoriji Bosne i Hercegovine, od 1992. do 1995. godine, našao sam sve odgovore. Oni su bili u mojoj duši! Danas dobro znam i dobro sam naučio da sam, hvala Bogu, i Turčin i Bošnjak. Ja nisam onaj kako me oni zovu. Ja nisam onaj što mi oni određuju ko sam i šta sam. Moje porijeklo je kovano duže od 5.000 godina u Bosni i u Sandžaku. Ja sam pravi Bošnjak, Sandžaklija, koji je zavolio i svojom voljom primio Tursku, njeno državljanstvo, kulturu i običaje… Zato poručujem svima, bili oni dobri ili zli, zvali se fašisti, četnici, ustaše, tajne sile ili najbolji ljudi na svijetu: Mi nismo vi! Mi smo mi drevni, najstariji balkanski narod – BOŠNJACI!”