Zlatko Karač, Alen Žunić; Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – osmanska i suvremena baština, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2018, 432 stranice, 408 ilustracija, 1.620 bilješki, 1.100 bibliografskih jedinica, dvojezično izdanje (hrvatsko englesko)

Zagreb, 090512. Arhitektonski fakultet. Profesor i prodekan za znanost Zlatko Karac i Alen Zunic snimljeni na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Na slici: Zlatko Karac. Foto: Sandra Simunovic / CROPIX

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

U opširnim popisima (defterima) Srijema i Požege, koji su sastavljeni u 16. stoljeću, nalazimo u hrvatskim gradovima Osijeku i Požegi već islamizirano stanovništvo, i to prvu generaciju čiji su očevi kršćani, ali i veliki broj onih stanovnika čiji su očevi već bili muslimani, što sugerira da su na taj prostor odnekud pristigli. Bilo je riječ o Bošnjacima iz Bosne, o čemu svjedoče i popisi bosanskog stanovništva u Bosni. Naime, dr. Fehim Nametak ustvrđuje da nakon sredine 16. stoljeća i definitivnog pokoravanja Slavonije i Srijema od osmanskih vlasti u gradovima sjeveroistočne Bosne drastično se smanjuje broj kvalificirane radne snage, tj. majstora raznih zanata koji su upućeni na novoosvojene teritorije koje su dosezale do Ćazme i Petrinje, koju je Hasan-paša Predojević dao sagraditi za samo tri sedmice 1592. godine. Dakle, po današnjim mjerilima, tek sat vremena vožnje od Zagreba nalazila se turska carevina.

Međutim, koncem 17. stoljeća, poslije poraza kojeg su pretrpjele Osmanlije nakon neuspješne opsade Beča i nakon što su se morali povući na granicu koju su činile rijeke Sava i Dunav, zajedno s osmanskom vojskom morali su se povući i svi muslimani bez obzira na etničko porijeklo, pa tako i Bošnjaci koji su svakako predstavljali daleko najbrojniju skupinu muslimanskog stanovništva. Isti proces događao se i u Lici i Dalmaciji, gdje se muslimansko stanovništvo iz Klisa, Knina, Drniša i drugih mjesta naseljavalo u Livno, Mostar i dalje u unutrašnjost Bosne i Hercegovine. Računa se da je u vrijeme seobe iz Slavonije, Dalmacije i Like u Bosnu iselilo između 120 i 130 hiljada muslimana. Treba pri tome imati na umu da u to vrijeme cijela Bosna i Hercegovina nije imala ni 400.000 stanovnika. Šta je bilo s arhitektonskom baštinom? Ona je nemilice rušena ili prenamjenjivana, da bi u kasnijem periodu njeno postojanje bilo prešućivano.

Sve tri danas postojeće osmanske džamije u Hrvatskoj preživjele su jer su krajem 17. stoljeća preuređene u katoličke crkve, a procjenjuje se da je preko 200 posve uništenih osmanskih džamija i mesdžida koji su postojali diljem Slavonije, Like i Zagore. Ovaj zaboravljeni i stotinama godina prešućivani segment hrvatske historije ovih dana ponovo je oživio na stranicama dvojezične (engleski / hrvatski) velebne naučne monografije pod nazivom Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – osmanska i suvremena baština autora dr. sc. Zlatka Karača i dr. sc. Alena Žunića. Mr. Senad Nanić, dugogodišnji predsjednik zagrebačkog “Preporoda”, arhitekta po zanimanju, koji godinama predaje Islamsku kulturu i civilizaciju u zagrebačkoj Islamskoj gimnaziji, za Stav kaže:

“Riječ je o jednom, možda ponajboljem, od onih svega tek nekoliko znanstvenih djela od fundamentalne važnosti za identitet muslimana i Bošnjaka Hrvatske. Opseg istraživanja, posve neočekivano bogatstvo materijalnih i dokumentarnih nalaza te standard analize i prezentacije duboko skrivenih slojeva povijesti, ali i kreativne arhitektonske borbe za oblikovanjem suvremenog identiteta svrstava ovu knjigu u obaveznu kulturološku lektiru ukupne hrvatske i bošnjačke javnosti. I mnogo šire.”

Ravnopravno koautorstvo na ovom kapitalnom izdavačkom projektu započelo je prije desetak godina, u vremenima kada je Žunić bio Karačev student. No, Alen Žunić (rođen u Zagrebu 1989. godine) nije bio običan student, on je bio najbolji student u povijesti Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, s nedostižnim ukupnim prosjekom studija 5,00, brojnim nagradama koje je osvajao, s najviše napisanih stručnih i znanstvenih radova među studentima na cijelom Zagrebačkom sveučilištu, demonstraturama na svim fakultetskim katedrama, usavršavanjima na ETH Zürich i AA School London. Žunić je diplomirao 2013, doktorirao 2016, a izabran je u zvanje znanstvenog saradnika i docenta na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta. Objavio je više od 280 radova, uglavnom o arhitekturi 20. i 21. stoljeća, među kojima i 14 autorskih, koautorskih i uredničkih knjiga, simpozijskih priopćenja i priloga u Islamskoj enciklopediji. Dvostruki je dobitnik međunarodne nagrade “Ranko Radović” za teorijski doprinos arhitekturi (2016. i 2018. godine). Utemeljio je Odjel za arhitekturu Matice hrvatske, kojem je bio i prvi pročelnik; nagrađivan je na javnim arhitektonskim natječajima, izlaže na strukovnim izložbama, vodi arhitektonsku tribinu u zagrebačkom KIC-u, gostujući je predavač na arhitektonskim fakultetima u Ljubljani i Zagrebu te filozofskim fakultetima u Beogradu i Zagrebu. Nekadašnji profesor i student svoju su uspješnu saradnju potvrdili i na izradi Antologijskog arhitektonskog vodiča Zagreba.

Dr. sc. Zlatko Karač rođeni je Vukovarac koji je doktorirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na temi urbanističko-arhitektonskog razvoja Vukovara u doba osmanske vladavine. Njegov doktorat iznimno je važan jer je na primjeru Vukovara zapravo postavio metodološki obrazac za istraživanje osmanske faze urbanizacije koji sada ima moguću univerzalnu primjenu u proučavanju drugih osmanskih gradova. Također je uspostavio jasan pojmovnik strukovnih turcizama da bi i drugim istraživačima ostavio pouzdani leksički alat i da bi ubuduće bili sigurni o čemu se uopće govori. Naime, Karač je precizno i pregledno rekonstruirao jedno posve nepoznato razdoblje u povijesti i urbanom razvoju Vukovara, koje je trajalo čak 161 godinu i prethodilo je baroknoj obnovi, u kojoj je cijeli grad na mjestu spaljene kasabe bio iznova izgrađen pa su već tada, u 18. stoljeću, poništeni svi vidljivi tragovi osmanske faze. U Vukovaru danas nema niti jednog fizičkog ostatka turskog graditeljstva pa je za rekonstrukciju korišten kompleksni aparat svih poznatih arheoloških zabilješki, faktografije iz više deftera, putopisnih i vizitacijskih izvješća, likovnih prikaza turskog grada i planova njegove matrice…

Karač, koji danas radi kao vanredni profesor na Katedri za urbanizam, znanstveni je savjetnik, član Vijeća doktorskog studija i prodekan za znanost Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, islamsku baštinu u Hrvatskoj, prema vlastitim riječima, počeo je intenzivnije proučavati nakon izlaska Enciklopedije hrvatske umjetnosti (1995/96). Tada je u novoizašloj ediciji Leksikografskog zavoda potražio pojmove koji su ga zanimali. Nažalost, primijetio je da ne samo da izostaje pojam islamska umjetnost (kao stila i razdoblja koje je u Hrvatskoj trajalo preko 160 godina, ponegdje i preko 300, i istovremeno je u renesansi i ranom baroku) nego nema niti jedne vrste građevina specifičnih za taj sloj: pojmova poput džamije, tekije, minareta, hamama, hana, spomeničke baštine čiji su ostaci razasuti od Iloka, Đakova, Osijeka, Požege, Cernika do Klisa, Drniša, Vrane i makarskog primorja…

Karač je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, uz ostalo, utemeljio i vodi kolegij Islamska arhitektura i umjetnost. Bavi se urbanističkim i prostornim planiranjem, posebno konzervatorskom problematikom i zaštitom baštine te poviješću hrvatske arhitekture i urbanizma. Objavio je više od 500 znanstvenih, stručnih i popularizacijskih radova, među kojima su knjige, poglavlja u zbornicima i monografijama, enciklopedijski tekstovi, članci, priopćenja na znanstvenim skupovima i TV scenariji. Dobitnik je više državnih i međunarodnih nagrada.

U knjizi Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – osmanska i suvremena baština obrađena je gotovo nepoznata, a vrlo vrijedna islamska baština u Hrvatskoj koju su autori cjelovito istražili i interpretirali, kako u povijesnom sloju osmanskih spomenika 16. i 17. stoljeća (period koji obrađuje dr. sc. Karač), tako i u sloju moderne i savremene islamske arhitekture 20. i 21. stoljeća (periodu koji obrađuje dr. sc. Alen Žunić).

Autori navode da su “razlozi nepoznavanja i neafirmiranosti islamske baštine u Hrvatskoj posljedica sustavnih i temeljitih razaranja turskih spomenika još u prvim godinama kršćanske rekonkviste krajem 17. stoljeća, te ideoloških i vjerskih antagonizama u prošlosti koji su rezultirali zatiranjem preostalih materijalnih ostataka, ali i potiskivanja svijesti o tome da je veliki dio našeg ozemlja više od stoljeća i pol pripadao svijetu islamske civilizacije, kulture i umjetnosti”. Hrvatsku pozicioniraju kao prostor najzapadnijeg rasprostiranja osmansko‑islamske baštine u Evropi, ujedno i područje istovremenog dodira, ponekad i preklapanja, islamske likovnosti sa zapadnom renesansom “s druge strane granice”. Ta činjenica ovu tematiku čini međunarodno relevantnom i zanimljivom u evropskom kontekstu, pa je uložen napor da se monografija u punom opsegu priredi dvojezično – u hrvatsko‑engleskom slogu. Istraživanjem sloja modernih i savremenih džamija u Hrvatskoj reafirmiran je niz nepoznatih projekata relevantnih autora moderne (poput S. Planića, Z. Požgaja, O. Mujadžića, J. Neidhardta, V. Richtera, S. Sekulić-Gvozdanović, Dž. Čelića, M. Gološa, I. Prtenjaka, B. Vinceka, E. Poletti-Kopešić), te su valorizirane recentne realizacije i natječajna rješenja novih islamskih centara (D. Džamonje, D. Vlahovića i B. Vučinovića, F. Muzurovića i D. Raosa, G. Rake, D. Matekovića i dr.).

Dakle, islamska arhitektura je kao originalna dionica u opusima nekih važnih hrvatskih arhitekata do izlaska Karačeve i Žunićeve knjige bila gotovo nepoznata. Pokazalo se da radovi, posebno oni koji se odnose na zagrebačke džamije (izvedene i neizvedene), imaju iznimno visoku razinu autohtonosti i likovne vrijednosti, pa je samim time i recentni interes stručne javnosti za to poglavlje naglašen nakon Karačevih i Žunićevih istraživanja. Kao inovativni metodološki ekskurs ističe se treća cjelina knjige, gdje se na temelju prethodno razvijenog istraživačkog modela elaborira proces osmanske urbanizacije Vukovara kao case study univerzalno primjenjiv i na druge hrvatske gradove koji su tokom povijesti bili pod turskom vladavinom.

Knjiga je, kako rekosmo, rezultat gotovo desetogodišnjeg istraživanja (terenskog, arhivskog, bibliografskog), pri čemu je originalni doprinos autora, uz ostalo, vidljiv i u razvoju znanstvene metode obrade građe promatrane uvijek sintezno, no u simultanom dijahronijskom, topografskom i tipološkom sagledavanju unutar kulturološkog konteksta vremena, te osobito u formuliranju univerzalnog modela interpretacije osmanske urbanizacije naših prostora. Istraživanje je provedeno na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u okviru znanstvenog projekta “Heritage Urbanism” voditelja akademika Mladena Obada Šćitarocija. Knjiga je odmah po objavi polučila međunarodni uspjeh osvojivši Nagradu “Ranko Radović” za najbolje teorijsko djelo o arhitekturi i gradu u 2018. godini.

Dr. sc. Zlatko Karač: Niti jedan sloj te “tuđe” (a naše) baštine nije doživio sustavno ideološko razaranje kao sloj tursko-islamske baštine

“O stanju i izgledu naših gradova pod osmanskom vlašću svjedoče dvije vrste povijesnih izvora – narativni i službeni, i to i sa ‘zapadne’ i s osmanske strane. Narativni su, naravno, manje pouzdani (iako su vrlo slikoviti i ocrtavaju duh vremena i osobni doživljaj pisaca). To su opisi raznih putopisaca i diplomatskih legata – primjerice, s turske strane je najčešće citirani izvornik Evlija Čelebi, a sa zapadne strane su to ‘dnevnici’ diplomatskih legata poput Prandstättera, Browna, Vrančića…, ili katoličkih misionara, primjerice Bartola Kašića. ‘Službeni’ dokumenti su, dakako, pouzdaniji pa smo tu koristili vojne ‘špijunske’ izvještaje iz venecijanskih i austrijskih arhiva, a s osmanske strane prvorazredan su izvornik tapu-defteri s detaljnim poimeničnim popisima svih stanovnika, njihovim zanimanjima, poreznim obvezama, timarskim posjedima, ali i organizacijom grada, podjelom na mahale i posredno popisanim džamijama i mesdžidima. Nažalost, u prijevodu i latiničkoj transkripciji do sada je publicirano tek nekoliko deftera za Srijemski, Požeški i Kliški sandžak, pa nismo za svaki naš grad u razdoblju turske vladavine raspolagali s jednako kvalitetnim izvornicima. Na koncu, za nas kao arhitekte od velike su vrijednosti i grafički izvori, crteži i vedute ‘turskih’ gradova koje su izradili zapadni putnici, te osobito planovi i karte gradova koje je izrađivala austrijska vojska prilikom rekonkviste nakon 1683, kada su dokumentirani izgledi netom zauzetih naselja. Takva zbirka planova postoji i za mletačko područje. Temeljni dio našeg istraživanja je i terenski rad, kolacioniranje podataka iz obavljenih arheoloških istraživanja (koja su rijetka i slučajna) te arhitektonsko dokumentiranje in situ.

Hrvatski prostor, kao što je to slučaj i kod većine ostalih evropskih zemalja, zapravo je ‘poligon’ kulturne sinteze vrlo različitih utjecaja. S političkom ili vojnom vlašću ovog ili onog ‘okupatora’ primali smo i jezičke i umjetničke tradicije drugih naroda, pa je naša umjetnost u svojim ishodištima i grčka, i rimska, i bizantska, a kasnije, u isto je vrijeme i venecijanska, i ugarska, i austrijska, i turska… Međutim, niti jedan sloj te ‘tuđe’ (a naše) baštine nije doživio sustavno ideološko razaranje kao sloj tursko-islamske baštine. Očito su konfesionalni antagonizmi u našemu mentalitetu radikalniji od onih političkih ili nacionalnih, jer svi drugi ‘okupatori’ su ipak bili katolici pa ih se nije doživljavalo tako ‘strašnima’ kao što je to bio slučaj s islamom i Turcima. No, naša osvetoljubiva pamćenja na tursko vrijeme, koje je okončano pred nekih 320 godina, i nisu tako duboka, usporedimo li ih sa srpskim mitom o Kosovskoj bici, koja se dogodila prije više od šest stoljeća!”