[1] splelo se u njoj. Na sedamnaest strana svijeta sedamnaest rijeka[2] teče.

Zimi je na Bosni vaseljenska stud; ali u dubini zemlje bude se žarke boje cvjetova i tope snijeg.

Ljetna žega još do devet puta digne nebo ponad Bosne; ledne rijeke splahnu, ribe guši mulj.

Šljive poplave, a po njima se uhvati bijela sunčeva prašina. To je voće takvo da čovjek jednim plodom utoli glad.

Nekada su po bosanskim prašumama živjele svakojake zvijeri i nemani, zmije i akrepi; vile, vukodlaci, aždahe i zmajevi.

Često sam misao o Zmaju od Bosne gonio sve dotle dok samu sebe ne bi gotovo potpuno isplȃkala. Tada bih dozivao bosanska brda i bregove, ali bi mi pod perom vazda iskrsavalo – more. Ja zovem bregove, a izlazi – more! Sada znam da je Bosna m o r e, a ja tako sitan da i po vodi mogu hodati.

I bogata, dokona čovjeka trebalo bi upitati zašto je trgnuo pero, a kamoli ovakvog siromaha kao što sam ja, pogotovo kada se razabere da mi je nakana sedam puta pisati ovu istu knjigu, i to jedino kao pismo dunjaluku.

Tako golem, a u isti mah tako uzaludan posao zaista je za velikog gospodina. Pa kakva je to onda mene nevolja nagnala da se trsim oko nečega čega, možda, nisam dostojan? Ni moja ljubav, ni moja glupost, ni sile koje su jače od mene nisu potpun odgovor na to pitanje. Neizvjestan je potpun odgovor, pa bio i sam oproštaj od ovoga svijeta.

Ali kako je malo stvari koje u ovom pismenu želim zadržati za sebe, pa makar i za kratko vrijeme; odmah ću kazati zašto kanim sedam puta pisati jednu te istu knjigu.

Naime, Husein-beg, kapetan gradačački, dao je da mu kao veziru bosanskom neki Ambra iz Ušćupa izradi pečat od zlata. Na tom pečatu urezano je sedam uzvika upućenih Allahu – dželešanuhu. Ne zna se koji je prvi, jer svi idu uokolo i ja ih sada spominjem onako kako mi je najlakše:

 

O, Pokrovitelju

O, Mogući

O, Darežljivi

O, Prijatelju

O, Slavni

O, Milosni

O, Oprosniče

 

Husein-kapetan Gradaščević strogo se pridržavao svih načela islama i kad god na to pomislim, vazda mi se ukaže njegova majka Meleć-hanuma kako bdi i namire nad pobožnošću svojih sinova:

 

Molim ti se

Da mojim sinovima

Muratu, Huseinu, Osmanu i Bećiru

Podariš svijetao put do dženeta

Molim ti se da ih očuvaš

Zlih džina

I zlih uroka

Da im šejtan nikada ne sjedne na dušu

Da samo tebi služe

I samo u te vjeruju

Molim ti se za njihovo zdravlje

Da im duša bude vedra

Da ne klonu i ne sumnjaju

Da darovima kojim si ih obdario

Ne unište sebe

Nego dušmanina

Ako im na putu bude stajao

O, Allahu-dželešanuhu

Ti pred kojim nema tajni

Daruj moju djecu

I pokaži im pravi put

• Utvare mene ne plaše.
• Ja nisam utvara.
• Pa šta si se onda tako zgunturila?
• Tvoja sam.
• Ne boj se.
• Ne bojim se…!
• Zar tvoje kapije za mene nisu otvorene?
• Sva je sreća da su kapije žene uvijek otvorene.
• Pa zašto onda uzmičeš?
• Ne uzmičem.
• Je li te strah?
• Kažu da si ti… junak!
• Pa neće tebi ništa biti!
• Neće?
• Neće.
• A kažu da ti se danas stužilo kada si vidio da je iz vrata preklana ovna šiknula krv. Kako to?
• De, nemoj sad o tome.
• Jesi li klanjao jaciju?
• Ja nikada ne propuštam ni jedan vakat namaza.
• Hoćeš li da ti pjevam?
• De.
• Nekako ne mogu…Voliš li me?
• Volim.
• Zakuni se!
• Vallahi – billahi.
• A hoćeš li me uvijek voljeti?
• Hoću.
• I kad ostarim?… Eto vidiš da nećeš. Kuku meni, jadna sam ti i nesretna.

O, Allahu milosni

Zašto nisi uslišio

Žarke riječi molitve moje

O, Allahu milosni,

Što me stvori ovakvu

Naopaku

Muža moga i gospodara

Naljutila je narav moja

I umjesto da ovo bude noć ljubavi

Ona postade noć suza

[1] Ne daj mi lagati: Majevica, Kozara i Ozren – t r i, Konjuh, – č e t i r i, Vlašić – p e t, Zvijezda – š e s t, pa dodaj: Jahorinu, Bjelašnicu i Treskavicu – d e v e t, Zelengora – d e s e t, Vranica – j e d a n a e s t, Javor – d v a n a e s t, Romanija – t r i n a e s t, Glasinac i Šator – p e t n a e s t, te Mahnjača i Jeleč – s e d a m n a e s t.

[2]Ne daj mi lagati, svaka ima ime: Bosna, Drina, Sana, Una, Uvac – p e t, Pliva, Vrbas, Krajnjača, Spreča, Usora – d e s e t, Miljacka, Prača, Drinjača, Tinja, Sutjeska – p e t n a e s t, Vrbanja, Lašva – s e d a m n a e s t.

 

Nedžad Ibrišimović, bošnjački i bosankohercegovački književnik (Sarajevo, 1940. – Sarajevo, 2011.)

ŽIVO I MRTVO, 1978.