: Sevdalinka nije bosanska ljubavna pjesma, regionalna ljubavna pjesma, južnoslavenska ljubavna pjesma, ona je bošnjačka usmena ljubavna pjesma – posebna vrsta. A postala je kasnije i bosanska, i južnoslavenska u jednom širem smislu zahvaljujući njenom prihvatanju u šire okvire. Mi tačno danas književnohistorijski možemo rekonstruirati taj put širenja i prihvatanja sevdalinke

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Prošle je sedmice u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine održana promocija knjige The Scent of Quinces / Miris dunja autorice Mashe Belyavski-Frank. Riječ je o dvojezičnom izboru (bosansko-engleski) od 136 poznatih i manje poznatih sevdalinki, te pjesama nastalih po uzoru na sevdalinku, koje je autorica Belyavski-Frank u saradnji s izdavačima ove knjige, Institutom za jezik Univerziteta u Sarajevu i Zemaljskim muzejom, skupila i prevela na engleski jezik. Autorica u uvodnoj studiji piše da je željela napraviti antologiju koja sadržava tradicionalne sevdalinke, a nikako pjesme iz 1960-ih i one potonje, koje su u Bosni poznate kao novokomponirane.

“Jer, željela sam da ponudim čitaocu osjećaj korijena bosanske tradicije i narodne književnosti 18, 19. i ranog 20. stoljeća. S tim specifičnim simbolizmom i rafiniranim jezikom u izboru za ovu antologiju htjela sam da imam širi opseg, uključujući najprije najpoznatije narodne pjesme, poput onih koje započinju stihovima Mujo kuje konja po mjesecu, Ko ti kupi, Fato, belenzuke, Ašikovah tri godine dana, Otvori mi Džamli-pendžer, Snijeg pade na behar, na voće, Puhni mi puhni, hladane, Bajram ide… Predloženi repertoar uključuje najljepše stihove s različitom tematikom, tako da čitalac može dobiti osjećaj različitih stilova i tonova u ovim ljubavnim pjesmama. Uključila sam, također, i neke rijetke sevdalinke koje sam pronašla u bosanskim časopisima Gajret i Novi Behar iz ranog 20. stoljeća, potom one koje se nalaze u neobjavljenim rukopisima biblioteke Zemaljskog muzeja, Bošnjačkog instituta u Sarajevu i Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.”

AŠIKOVANJE I SEVDALINKA

Autorica navodi i kako je za ispravno razumijevanje sevdalinke potrebno najprije razumjeti kulturni okvir u kojem ona nastaje. Naglašava da su to gradske pjesme koje odražavaju srednju i posebno višu klasu te njihov način života, počevši od koncepta mahale. Autorica se u uvodnoj studiji bavila i pojmom ašikovanja, koji je neodvojiv dio sevdalinke.

“Suštinska komponenta kulturne pozadine sevdalinke je ašikovanje, koje dolazi od arapske riječi ašik (voljeti). Ašikovanje je, prema Škaljiću, definirano sljedećim riječima: ‘voditi ljubavni razgovor’; ‘udvaranje između momka i djevojke’ (Škaljić: 103). Nije slučajnost da je Škaljić spomenuo razgovor u svom opisu, jer su riječi centralne u ašikovanju: uključujući riječi u razgovoru, upoznavanju, udvaranju, laskanju, poeziji i sevdalinkama. U bošnjačkoj srednjoj i višoj srednjoj gradskoj kulturi djevojka je bila spremna za ašikovanje kada bi navršila četrnaest ili petnaest godina. Momak bi trebao da ima šesnaest ili osamnaest godina. (…) Ašikovanje bi se odvijalo prema strogo utvrđenim pravilima. Obično se događalo u suton ili poslije zalaska sunca, da bi se osigurala privatnost za momka i djevojku. Najčešće se odigravalo petkom ili tokom praznika. (…) Ašikovanje je, na neki način, bilo slično poimanju ljubavi u srednjovjekovnoj Francuskoj. Čovjek je imao idealnu ženu, koju nikada nije dodirnuo, a kojoj se divio i koju je volio iz daljine. U Bosni i Hercegovini postojala je posebna uglađenost ovog tipa ljubavnog susretanja. Budući da u muslimanskoj tradiciji momak ne može jasno vidjeti žensko lice ili dotaknuti djevojku prije braka, u sevdalinkama nalazimo poseban naglasak na djevojačkim rukama i licu. Momak bi je upitao da mu pokaže svoje lice dok bi tek maštao o njenim očima, obrazima, usnama, dodiru njezinih ruku i mirisu njezine kose”, pojašnjava Belyavski-Frank.

Promotori knjige bili su dr. Nirha Efendić, kustos za usmenu poeziju Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH, dr. Sanjin Kodrić, redovni profesor s Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, i književnik Hadžem Hajdarević, a dupke punu salu počastila je izvedbom dviju sevdalinki jedna od najboljih interpretatorica ovih pjesama Hanka Paldum.

Nirha Efendić, koja je radila s profesoricom Belyavski-Frank na ovoj knjizi, kazala je kako naša usmena književnost pripada dijelu svjetskih dostignuća uma i svjetske baštine i da na to trebamo biti ponosni. “Ona služi dalje za proučavanje drugih aspekata naše kulture, a, evo, profesorica Belyavski-Frank kao naša savremenica nastoji promovirati tu našu kulturu u svijetu i zbog toga joj treba dati podršku. Naravno da sam s oduševljenjem prihvatila poziv da radim na ovoj zbirci, odnosno na uređenju ovakve jedne antologije. Masha Belyavski-Frank u svoju antologiju uvrstila je i pjesme koje su nastale po uzoru na sevdalinku. Ona je naznačila izvore koji su mogli sadržavati i one naglašene autorske potpise, pri čemu je ukazala na činjenicu da postoji potreba da se donesu također i imena njihovih autora. Koristeći srazmjerno širok raspon izvora, od neimenovanih rukopisnih zbirki iz Franjevačkog samostana u Fojnici, kao i onih iz Bošnjačkog instituta u Sarajevu, preko nekoliko časopisa Gajret i Novi Behar, sve do savremenih antologijskih uradaka, kakve su ostavili profesor Munib Maglajlić i mnogi drugi, profesorica Belyavski-Frank načinila je vlastiti odabir pjesama koje su ovu američku slavisticu privukle prvenstveno zbog svoje poetske ljepote.”

NAJBOLJE ŠTO IMAMO

Sanjin Kodrić u svom izlaganju istaknuo je kako je jako važno da svi ovdje, pogotovo najmlađi, shvate da su ovo neke od temeljno važnih knjiga, upravo zato što je sevdalinka biser naše usmenoknjiževne folklorne tradicije. On dodaje i da je sevdalinka jedan od onih aspekata naše folklorne tradicije po kojem se na prvi pogled, na prvo slušanje i na prvo čitanje, gotovo na prvu riječ, može prepoznati da je riječ o onome što je bošnjačka usmenoknjiževna baština.

“Ako postoji amblem naše usmene književnosti, najprepoznatljivije mjesto naše usmene književnosti, onda je zapravo to sevdalinka. Neki od najstarijih spomena naše usmene tradicije u cjelini jesu vezani za sevdalinku, jer već u 16. stoljeću imamo zapis u izvještajima splitskoga kneza o nekom Bošnjaku Adilu iz bosanskoga Klisa, koji je na splitskoj tržnici ispjevao nama prvu poznatu sevdalinku. Ovo, naravno, ne znači da je sevdalinka nastala u 16. stoljeću, ovo znači da ona tada već postoji, traje i da je postala dio našeg usmenoknjiževnog folklornog repertoara. Od tada pa nadalje, sevdalinka se sve češće javlja u različitim historijskim izvorima, da bi u 19. stoljeću dobila i svoje ime kao ‘sevdalinke – srpske narodne pesme za pevanje’. Time dolazimo do vrlo važnog pitanja, vrlo važnog problema koji trebamo ovdje spomenuti”, naglašava Kodrić, pa nastavlja: “To je problem ne stvarnog identiteta već posvajanja i prisvajanja – ako se već nije negirala naša usmenoknjiževna baština. U onom trenutku kada je dobila ime koje mi koristimo danas, sevdalinka je bila prisvojena, otuđena, odvojena od naroda i zajednice, od tradicije i kulture kojoj ona izvorno pripada, ne zato što mi to tako kažemo nego zato što sevdalinka sama sobom to pokazuje. A to pokazuje i kolegica Belyavski-Frank. Sevdalinka nigdje drugo nije mogla nastati osim u bosanskoj muslimanskoj kulturi, odnosno kulturi Bošnjaka. Taj svijet sevdalinke i svijet ašikovanja specifičnost je isključivo bosanske muslimanske kulture, bošnjačke kulture. Sevdalinka nije bosanska ljubavna pjesma, regionalna ljubavna pjesma, južnoslavenska ljubavna pjesma, ona je bošnjačka usmena ljubavna pjesma – posebna vrsta. A postala je kasnije i bosanska, i južnoslavenska u jednom širem smislu zahvaljujući njenom prihvatanju u šire okvire. Mi tačno danas književnohistorijski možemo rekonstruirati taj put širenja i prihvatanja sevdalinke”, tvrdi Kodrić.

U knjizi profesora Muniba Maglajlića o usmenoj tradiciji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine objavljenoj još 1991. godine, napominje Kodrić, postoji primjer gdje Kamilo Blagaić navodi da su u kući Ali-paše Rizvanbegovića u Stocu neke katolkinje radile kao pomoćnice, te da su u tim kućama čule tu neobičnu, čudnu i njima nepoznatu pjesmu koju su zavoljele i, naravno, upamtivši je, ponijele iz te kuće. “I onda Blagaić to zapisuje i objavljuje kao ‘hrvatske narodne ženske pjesme’. Ovo je samo jedan, ali vrlo vjerodostojan primjer jednog katoličkog svećenika kako zapravo sevdalinka od bošnjačke usmene lirske ljubavne pjesme posebnoga tipa izlazi u šire bosanskohercegovačke, a onda još šire i u južnoslavenske i balkanske okvire. Ne trebamo osjećati nelagodu da stvari nazovemo svojim imenom, ne trebamo se bojati etiketa, jer činjenice su činjenice bez obzira da li se one nekome sviđale. Mi smo iz te nelagode gubili čitave pasaže i čitava poglavlja i knjige naše tradicije, kulture i naše usmenoknjiževne tradicije”, upozorava Kodrić.

Hadžem Hajdarević prisjeća se kako je autorica knjige više puta dolazila u Sarajevo, boravila u prostorijama Instituta za jezik i kao istaknuta slavistkinja imala neku posebnu nježnost i vezanost upravo za Bosnu, bosanskohercegovački prostor i kulturno sjećanje i kulturno‑historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine. “Sevdalinka je nešto, tako kažu i književni historičari i mnogi književnici, najbolje što se pojavilo u ovom našem jezičkom naslijeđu. Mnogi su književnici na matrici nježnosti sevdalinke pisali svoju ponajljepšu poeziju i prozu, a u isto vrijeme konstantno bili oduševljeni onim što sama sevdalinka kao pjesma o ljubavi nudi svojim čitaocima. Mi sevdalinku imamo prvenstveno kao nešto što se pjeva, međutim, treba razdvojiti njezin muzički i tekstualni segment, tako da je sevdalinka bila uvijek s radošću čitana, pamćena, prenošena, i to je zaista nešto ponajbolje što je stvoreno na našim prostorima”, konstatirao je Hajdarević.

Prof. dr. Masha Belyavski-Frank diplomirala je na Koledžu Middlebury ruski jezik, odbranila je magisterij na Ruskoj ljetnoj školi Middlebury iz oblasti ruskog jezika i književnosti, te je doktorirala na Univerzitetu u Chicagu iz područja južnoslavenske lingvistike. Doktorsko istraživanje, podržano Fulbrightovom stipendijom, objavila je na Univerzitetu u Sarajevu. Pored dvojezične antologije sevdalinke, objavila je i dvojezičnu antologiju bošnjačkih usmenih balada Grapevine and Rose: Muslim Oral Ballads from Bosnia-Herzegovina (Slavica: Bloomington, Indiana, USA, 2015), Bosanske kratke priče (Winter Fog/Spring Blossoms: Savremene bosanske kratke priče, Sarajevo, Connectum: Sarajevo, 2017), kao i prijevod romana Dževada Karahasana Noćno vijeće na engleski jezik (Night Council, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine: Sarajevo, 2017). Trenutno radi na dvojezičnoj antologiji obrednih pjesama.