Sjećam se, pričao mi je svojedobno, a u to vrijeme živio sam u drugom dijelu grada, kako je po izlasku iz logora zatekao praznu, poluruševnu kuću, dvorište zaraslo u gusti, neprohodni korov, sasušena stabla u malom voćnjaku podno kuće i nekoliko zmija koje su lijeno puzale po avlijskoj kaldrmi i izležavale se na sunčevoj vrelini

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Nedjelja, ledeno hladan dan. Vani mi se baš i ne izlazi pa, u dokolici, sjedim za kuhinjskim stolom i razgledam fotografije s vjenčanja moje kćerke. Gledam i sebe. Za glavu viši od drugih, markantan, odijelo mi lijepo stoji, vadi me i diskretan, nenametljiv poluosmijeh, ali na jednoj od fotografija, okružen mladošću i ljepotom, mnogo jasnije no na onim na kojima sam u društvu s osobama mojih godina, uočavam kako sam vidno i naglo omatorio.

“Da se ne moram brijati, ne bih se pogledao u ogledalu”, prisjetih se usput izrečene izjave dobrog mi prijatelja, pa i ja, da se ne bih gledao, a nije mi nužda, bezmalo s olakšanjem zatvaram album s fotografijama.

Ustajem i prilazim prozoru. Vidim, komšija Asim, slabo odjeven, bez kape na glavi, promrzlim, pocrvenjelim rukama, bolešljiv i sam samcat, s mukom i othukujući, unosi ugalj u podrum. Oblačim se, utopljavam, pronalazim za njega toplu jaknu, kapu, rukavice i izlazim van. Dok mu prilazim, Asim me pogleda s olakšanjem i zahvalnošću.

I počinjemo. Šutimo i radimo. Poštujemo nepisani zakon mahale: što manje priče, to više uglja u podrumu. Ipak, povremeno zastajkujemo. Propuštamo vozila koja se provlače kroz uzani sokak, a mi im smetamo.

Među njima i džip kojeg vozi mlada, ljepuškasta, napirlitana djevojka. Samo nas pogleda kratko i snishodljivo, jer, očito, za ugalj, prljavštinu i hamale odjevene u dronjavu odjeću u njenom miomirisnom životu mjesta nema, pa s prijezirom okrenu glavu i odveze se.

Ubrzo, prilazi nam komšija Mirza, sijed, neobrijan, s pokojim zubom u ustima i, kao da mu je u životu sve potaman, vazda vedar i ljubazan. Mirza je ratni vojni invalid, demobilizirani borac i “demobilizirani” zatočenik zloglasnog koncentracijskog logora Batković.

Sjećam se, pričao mi je svojedobno, a u to vrijeme živio sam u drugom dijelu grada, kako je po izlasku iz logora zatekao praznu, poluruševnu kuću, dvorište zaraslo u gusti, neprohodni korov, sasušena stabla u malom voćnjaku podno kuće i nekoliko zmija koje su lijeno puzale po avlijskoj kaldrmi i izležavale se na sunčevoj vrelini.

I sam se začudio koliko je bio miran i ravnodušan spram tugaljivog prizora u koji je gledao i koji je nekad bio njegov rodni dom, jer, rekao mi je tada, užas kroz koji je prošao u logoru bio je neopisivo veći.

Narednih dana, uz svesrdnu pomoć komšiluka, kuću je donekle popravio, doveo je u kakav-takav red, a takva je i danas – nedovršena i zapuštena.

Mirza prilazi, dakako vedar i nasmijan, pozdravlja i prihvata se posla. Četrdeset pet minuta poslije, posao je završen, a na pločniku ostade samo tamna mrlja. I mi na njoj. Šutimo, pušimo, smrzavamo se.

– Jesi li vidio s koliko prijezira nas je pogledala ona djevojka u džipu – pita me Asim.

– Jesam.

– A vjerovatno nije ni bila rođena kad smo mi otišli u rat!?

– Ne znam, valjda. Nego, pusti to! Znam šta želiš reći i nikakve koristi od toga! Ugalj je u podrumu i to je najvažnije! Eto, tako! Ljudi, pozdrav i svako dobro! Odoh pod tuš!

Istuširan i svjež, sjedam za kuhinjski sto, moje omiljeno radno mjesto, i do u detalj, dok mi je u glavi sve još friško, pravim ovaj spisateljski portret – naoko ordinaran, ni po čemu osobito zanimljiv, ali, ko zna, možda nekad i nekom i bude.

Kako god, moje je da ostavljam tragove. I evo ih. A ko će i šta iz njih iščitati, druga je priča.