Mersad Berber je još 1998. godine započeo dugogodišnji rad na ciklusu „Velika alegorija o Srebrenici“, koju sada možemo (sve do 25. novembra) vidjeti u Galeriji Bosne i Hercegovine. Riječ je o predstavljanju više manjih ciklusa unutar glavnog, odnosno, više manjih priča fokusiranih na nekoliko simboličnih i konkretnih motiva vezanih za Srebrenicu, a koji su inkorporirani u ukupnu viziju o tragediji. To nije slikarstvo o žrtvi, u uobičajnom smislu, već o uzdizanju čovječnosti iznad zločina

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

Uzapadnoj slikarskoj tradiciji relativno se kasno pojavljuju teme inspirirane stvarnim događajima. U 16. i 17. stoljeću dominiraju religijski i mitološki narativi, da bi se u 18. stoljeću počele pojavljivati teme inspirirane događajima iz prošlosti. Međutim, tek pred kraj tog stoljeća dolazi do potrebe da se opišu i aktuelni događaji, dovoljno snažni i značajni da bi bili dostojni slikarskog predstavljanja.

Umjetnost “velike teme” proizišla je iz romantičarske tradicije i potrebe evropskog čovjeka da svoju novu (između ostalog i nacionalnu) identifikaciju pronalazi u vremenima duhovnih previranja i revolucija. Zbog toga mu više nisu trebali opisi prošlosti, već opisi događaja koji su definirali ono što je aktuelno i samim tim značajno. U tom smislu, svako vrijeme ima svoje heroje i, pogotovo, svoje žrtve. Slikari poput Eugenea Delacroixa opisivali su stvaranje moderne, republikanske Francuske, dok su, na primjer, u Engleskoj slikari poput Joshuae Reynoldsa veličali krunu, ali i novonastale kapitaliste. Druga vrsta umjetničkog pristupa, a koja se opet kasno pojavila u Evropi, jesu slikarski ciklusi.

U suštini, radilo se o novom koncepcijskom pristupu koji se veoma lahko mogao uklopiti sa pominjanim novozadanim tematikama. Umjetnik bi uzimao jednu temu, i zatim je, poput romana u nastavcima, obrazlagao kroz čitav niz slika. Prvi takav pristup vidimo u radovima Franciscoa Goye, koji je kroz niz veoma sugestivnih grafika opisivao svoje vrijeme opterećeno francuskom okupacijom i zločinima napoleonovske vojske. Iako će se kasnije ciklusi vezivati i za stilove sasvim neopterećene socijalnim narativom, poput impresionizma, simptomatično će ipak biti vezani za “teške” teme, jer se tragedija jednog društva nikada nije mogla opisati samo jednom slikom. Doduše, iako iznimka, u tom je smislu Picassova “Gernika” pokušaj da se ratno stradanje predstavi u samo jednoj slici, i to na osnovu konkretnog događaja. I dok su romantičari predstavljali rat kroz prizmu herojstva (i samo jednim dijelom tragedije), Prvi i Drugi svjetski rat kroz slikarstvo su predstavljani često kao apokaliptični događaji opisani kroz ekspresionističku ili simboličku likovnu viziju. U vrijeme Jugoslavije produciran je ogroman opus partizanskog slikarstva, koji je objedinio romantičarski i dokumentaristički pristup, a koji je u sebi posjedovao i propagandističku dimenziju i veličanje socijalističkog poretka i vrijednosti.

I agresija na našu domovinu, od 1992. do 1995, po prirodi stvari, producirala je ratno slikarstvo. Stradanje Bošnjaka i pogotovo genocid koji se desio izazvao je kreativni instinkt kod umjetnika da te događaje opišu i ovjekovječe za buduće generacije. Bilo je donekle za očekivati da će u svemu tome fotografija i film uzeti svoj primat, jer se baš u tim umjetničkim izrazima i ostvario opus (iako ne dovoljno širok, pogotovo u filmu) koji je istinu o stradanju Bosne proširio po čitavom svijetu. Tome je, jednim dijelom, doprinijela i strana produkcija. U tim nastojanjima svakako je i slikarstvo imalo i ima svoju ulogu.

Međutim, zbog nemogućnosti dovoljne transparentnosti, nedovoljnog izlagačkog prostora, nepostojanja likovne kritike i neulaganja države u slikarstvo, ima se osjećaj da je ratna tema na slikarskim platnima bila prisutna samo sporadično i razuđeno. Pogotovo su nedostajali ratni ciklusi. Doduše, ovakve teme zahtijevaju izuzetnu umjetničku sposobnost i veliko materijalno ulaganje. I pored svih navedenih problema, bosansko je slikarstvo ipak iznjedrilo istinska remek-djela, koja su na izuzetno snažan i dramatičan način opisala stradanja Bosne i Bošnjaka. Značajan doprinos tome su dali slikari poput Izeta Alečkovića sa svojim ciklusom o Srebrenici, kao i nedavno promovisani radovi Džeke Hodžića, koji je kroz opus „Apokalipsa“ univerzalizirao ljudsku tragediju kroz snažne tjelesne i simboličke forme.

Ipak, najznačajnije cikluse posvećene genocidu u Srebrenici, i inače ratnom stradanju u Bosni, predstavila su dva velika imena našeg slikarstva, Safet Zec i Mersad Berber. Slikari, koliko slični toliko i različiti. Ono što ih spaja, ukupno gledajući, jeste posveta domovini, njenoj raznolikosti, mističnoj historiji, njenim simbolima, bosanskom čovjeku, njegovim identitetima, etnologiji i općenito tradiciji. Obojica su izrazito figuralni slikari, istinski umjetnički antropolozi, slikari unutarnjeg i vanjskoj u ljudskoj egzistenciji i djelovanju, i niko nije bolje opisao i oslikao bosanskog i bošnjačkog čovjeka kao što su to oni uradili.

Sa izrazitim osjećajem za dramaturško, uspjeli su da se krajnje emocionalno približe historijskim sudbinama ovdašnjih ljudi, stavljajući u prvi plan različite simbole i tjelesne metafore. Interesantno, sa istim žarom posvetili su se temi Srebrenice, ističući sve tragične elemente vezane za konkretan događaj (obojica su napravila opsežna dokumentaristička istraživanja na istu temu), ali i pokušavajući uzdići srebreničkog čovjeka kao eponima ljudske tragedije. Ipak njihovi se ciklusi razlikuju. Zec je direktan, krajnje tjelesan, sa fokusom na pozu i gestu, ekspresivan, dok je Berber utonjen u simboliku i apstrakciju. Obojica nam daju dvije različite dimenzije istog problema, iako tragediju sagledavaju kroz prizvuk antičkog duha, želeći je tako univerzalizirati. Ipak, ono što gledamo na njihovim slikama jeste isključivo bosanska tragedija, zarobljena u trenutku i predočena budućnosti.

Mersad Berber još je 1998. godine započeo dugogodišnji rad na ciklusu “Velika alegorija o Srebrenici”, koju sada možemo (sve do 25. novembra) vidjeti u Galeriji Bosne i Hercegovine. Riječ je o predstavljanju više manjih ciklusa unutar glavnog, odnosno, više manjih priča fokusiranih na nekoliko simboličnih i konkretnih motiva vezanih za Srebrenicu, a koji su inkorporirani u ukupnu viziju o tragediji. To nije slikarstvo o žrtvi, u uobičajnom smislu, već o uzdizanju čovječnosti iznad zločina, o čitavom simboličkom vizuelnom rječniku koji sintetizuje prošlost, sadašnjost i budućnost.

Berber nije fokusiran samo na to da dokumentuje, već temu želi i proširiti, dajući bosanskoj historiji, tradiciji i bosanskom čovjeku monumentalne odlike postojanosti, vrijednosti, ali i patnje. Fokus na čin genocida jeste prilika sagledavanja naše ukupne sudbine, promišljanje o egzistenciji i nadanju o boljem sutra kroz prihvatanje životnih pouka. Berber je, prema tome, u ovom ciklusu višedimenzionalan, slojevit, kako u smislu i razlogu tako i u upotrebi tehnika gdje se isprepliću slikarstvo, grafika, kolaž, print, crtež i fotografija. Iako poznat po svom tehničkom i linijskom perfekcionizmu, u čisto slikarskim radovima Berber koristi široke i vidljive poteze kistom, a neki detalji prelaze i u apstrakciju, što je svakako odlika njegovog kasnijeg rada i razvoja. Sve u svemu, uz ciklus o Srebrenici (Exodus) Safeta Zeca, radovi Mersada Berbera, koji je preminuo 2012. godine, predstavljaju jedno od najvećih dostignuća u historiji umjetnosti naše domovine.