Film Race završava kadrom u kojem se nalaze ozarena lica Jamesa Owensa i njegove supruge dok se voze liftom za poslugu. Događaj ispred hotela historijski je fakat i vjerno je prenesen na filmsko platno. Jedino je nevini dječak uljez u priči i dio je umjetničke slobode koji je omogući kakav-takav happy end. Ono što treba predstavljati nadu koju gledaoci osjećaju za bolje sutra jeste patetična scenaristička laž. Dječak s olovkom u ruci laž je i osmijeh je na Owensovom licu laž. Ko bi se to smijao dok se s četiri zlatne medalje vozi liftom za nevidljive?

Radnja jednog drugog filma događa se šezdesetak godina poslije i odvodi nas daleko od Amerike, ali ne i od njenih problema. I ovaj put posmatramo čovjeka proslavljenog zahvaljujući nesvakidašnjoj moći svojih nogu. Kamera prati Lancea Armstronga dok nakon petosatnog pedalanja osvaja Sestriere, jedan od najzahtjevnijih uspona u svijetu biciklizma. Penjući se strmim Alpama, bez naznaka umora, Armstrong, kao niko do tada, pretječe čak i motocikliste demonstrirajući nadljudsku snagu. Dominacija američkog bicikliste čiji je najbolji plasman na nekoj brdskoj etapi do tog legendarnog uspinjanja uz Sestriere bio 39. mjesto izaziva sumnju kod sportskog novinara Davida Walsha. Poučen doping‑skandalom, koji je godinu ranije bacio mrlju na Tour de France, Walsh odbija vjerovati da autsajder poput Armstronga može napredovati toliko da čak i njegovi najbliži konkurenti izgledaju komično.

Misao koja se od tog trenutka nastanila u njegovu glavu progonila ga je i vodila najtežim putem kojim jedan novinar može krenuti. Tragajući za istinom, ostao je sam nasuprot čitavog svijeta, izvrgnut ruglu, preziru i Armstrongovim vještim manipulacijama. Siguran u neregularnost Armstrongovih pobjeda, nije posustao u želji da napiše priču karijere i vrati vjeru u istinske vrijednosti biciklizma. Od kada je izgovorio kultnu rečenicu kako ne želi da se penje na Alpe da bi gledao takmičenje profesora hemije, pa do konačnog Armstrongovog priznanja o korištenju dopinga, rat između upornog novinara i jednog od najkontroverznijih sportista nikada nije jenjavao. Priča o Armstrongu, lažnom idolu i palom anđelu biciklizma, nije potpuna bez pripovijedanja o Davidu Walshu, novinaru koji je želio sačuvati integritet biciklizma, makar to značilo razočarati čitav svijet. Na kraju bajke o Armstrongu ostalo je samo razočarenje jer je čovjek u kojeg je javnost gledala s ponosom postao, baš kao i Owens, još jedan od nevidljivih.

Upotreba biografskog žanra u reanimaciji Hollywooda

Hollywood je kreativno mrtav. Tehnički nikada moćniji, vizualno nas može odvesti do zvijezda, dok se istovremeno valja po blatu loših ideja. Proročanski je govorio Stanley Kubrick, jedan od najznačajnijih režisera koji je snimao u Hollywoodu, kada je opominjao buduće generacije da su sve priče već ispričane i sve scene snimljene. Baš u takvoj situaciji našla se danas filmska tvornica snova. Jedino joj je preostalo koristiti se modernim tehnologijama, tj. da na novi način prikaže ono već snimljeno i ispričano. U želji producentskih kuća da snimaju sa što manje finansijskog rizika najčešći su izleti filmaša u biografski žanr.

Samo u posljednje dvije decenije gledali smo priče o Lincolnu, Mandeli, Che Guevari, Martinu Lutheru Kingu, Freudu i Jungu, Bobu Dylanu, kraljici Elizabethi, Stephenu Hawkingu, Rayu Charlesu i mnogim drugim. Neki od tih filmova prava su remek‑djela, a drugi su u svojim pokušajima da budu sveobuhvatni i neponovljivi ostali zaglavljeni u površnost.

Možda i najteži izazov u ekranizaciji priča o poznatim osobama predstavljaju biografije velikih sportista. Što zbog teškog zadatka da napornu i mukotrpnu priču, kakve jesu priče vrhunskih sportista, prikažu na dovoljno zanimljiv način, što zbog izuzetno velike fizičke i psihičke žrtve koju mora podnijeti glumac koji glavni lik utjelovljuje, filmovi o velikim imenima svjetskog sporta često do kraja ne ispune svoju misiju. Početak ove godine donio nam je film o najbržem čovjeku na dva točka, a malo zatim i bitnu priču o trkaču koji je mijenjao političku sliku svijeta koliko i sportsku. Fragmenti života Lancea Armstronga i Jamesa Owensa preneseni su na celuloidnu traku i ostaju da svjedoče o njihovim dostignućima.

Zašto je “The Program” bolje urađen film

Iako se na prvi pogled čini da dvije priče nemaju mnogo zajedničkog, osim bliskih datuma premijere i što su obje teme sportske, pažljivo gledanje otkriva nekoliko zanimljivih dodirnih tačaka. Filmovi već u naslovima donose snažnu simboličnu poruku. Dok je The Program naslov koji se odnosi na razvijen sistem zloupotrebe zabranjenih supstanci koji je Armstrong doveo do savršenstva, Race nam, znalački koristeći riječ koja istovremeno aludira na trčanje i na rasnu diskriminaciju, otkriva dvije stvari koje su obilježile život i karijeru Jamesa Owensa. The Program je bez sumnje kvalitetniji film. Snimljen je prema knjizi Sedam smrtnih grijeha, u kojoj je David Walsh opisao način raskrinkavanja Armstronga, beskrupuloznog bicikliste kojem je oduzeto svih sedam naslova pobjednika Tour de Franca (na što upućuje i aluzija u naslovu knjige). Priča je filma jasna, brzog tempa, zanimljiva i zadovoljava sve ono što sportska drama mora isporučiti gledaocima. The Program se odlikuje svim kvalitetnim karakteristikama koje nedostaju u filmskoj adaptaciji života Jamesa Owensa.

Race je opterećen nastojanjem da paralelno pripovijeda na više nivoa. Dok s uživanjem pratimo Owensov odlazak na koledž i početak velike priče o brzom mladiću blagoslovljenih nogu, film nas istovremeno odvlači u prostorije Američkog olimpijskog komiteta, ali i u nacističku Njemačku. Kao da rasprave o moralnoj opravdanosti učešća Amerike na Olimpijskim igrama koje organiziraju nacisti dovoljno ne opterećuju priču, kreatori filma narativ još teže pritišću pripovijedanjem o besmislenoj i dobro poznatoj propagandi koju su tih godina vodili Adolf Hitler i Joseph Goebbels. Između višeslojnog i isprepletenog slaganja događaja polahko iz fokusa nestaje glavni lik – James Owens. Tek se na kraju, koji dramatizira događaje na Olimpijskim igrama u Berlinu, Owens vraća u prvi plan, što nam omogućava da se iznova udubimo u čari atletike i istinski uživamo u konačnom porazu teze o arijevskoj nadmoći. Odličan završetak kvari loše korištenje specijalnih efekata koji ni za trenutak ne uspijevaju dočarati Ameriku i Berlin tridesetih godina prošlog stoljeća.

Race ima dosta vidljivih problema s fotografijom filma, što nužno ne kvari dojam, ali kako spretna manipulacija kamerom i tehničkom obradom može dovesti film na viši nivo pokazuje The Program. Prizori jurnjave biciklima kroz prelijepe pejzaže Alpi daju filmu sasvim novu dimenziju i odvajaju nas od napetih scena u kojima Armstrong i njegov tim postepeno ulaze u doping‑ludilo. Od prve je minute film prožet žutom bojom koja je direktna poveznica s bojom majice koju nosi lider Tour de Franca. Budući da je Armstrong najčešće bio čovjek u žutom, filmska ekipa nije propustila priliku ugraditi u skoro svaki kadar žute detalje i tako vizualno obogati dinamične prizore.

Žrtve dvoličnosti američkog društva

Pored glavnih protagonista, poseban značaj u obama filmovima imaju njihovi sportski mentori. Diskriminacija je temelj na kojem su izgrađene priče o Armstrongu i Owensu. Dok Owens vodi bitku s divljačkim odnosom prema Afroamerikancima kod kuće i planskom željom za njihovim uništenjem u Njemačkoj, razlog za diskriminaciju Armstronga pronađen je u fizionomiji njegovog tijela. Novinari ga proglašavaju biciklistom čije tijelo može izdržati samo jedan dan, a činjenica da je bolovao od raka u umovima pobornika biciklizma ostavljala ga bez šansi za trijumf. S Owensovim kompleksom manje vrijednosti, koji se iskazuje i zahvaljujući činjenici da je kao dječak dane provodio berući pamuk, pedagoškim pristupom radi njegov trener Larry Snyder. Prijateljskim odnosom Snyder razbija barijere u Owensovoj glavi i iz sjene omogućava stidljivom mladiću napredovanje. Atletičari koje je trenirao Snyder postavili su četrnaest svjetskih rekorda i osvojili osam zlatnih medalja na Olimpijskim igrama, što vjerovatno znači da ćemo u skorije vrijeme gledati i film o velikom treneru.

O Michaelu Ferrariju filma vjerovatno neće biti. Posmatrajući Armstrongovu fizionomiju, vrhunski je sportski doktor provokativno tvrdio da ovaj nikada neće osvojiti Tour de France i da je rođeni gubitnik. Poslije je za njega razvio doping‑program koji ga je učinio nepobjedivim. Armstrongovo tijelo govorilo je jasno da su njegovi rezultati neregularni, ali niko nije uspijevao to dokazati. Bio je sportista koji je najviše kontroliran, ali ni jedan test nije dokazao upotrebu zabranjenih supstanci. Michaele Ferrari jednostavno je bio ispred vremena. Supstance koje je ubrizgavao u svog miljenika načinile su od Armstronga najbržeg biciklistu na svijetu koji na kraju nije stigao nigdje. Osvojio je Tour de France sedam puta samo da bi postao najveći gubitnik u svijetu sporta svih vremena. Kraj sage o Armstrongu potvrdio je da je doktor Ferrari još na početka pogodio – bio je rođeni gubitnik.

Dva filma nije nužno povezivati i neće izgubiti na vrijednosti ako to ne učinite. Životi Lancea Armstronga i Jamesa Owensa dovoljno su zanimljivi i vjerno preneseni na platno u skoro dokumentarnom stilu. Ono što daje posebno intelektualno zadovoljstvo jeste spajanje naizgled nepovezivih dodirnih tačaka. Gledajući pažljivo i čitajući između redova, lahko uočavamo ono što dvije sportske biografije nisu ni imale namjeru ispričati. Na površinu izlazi pravo lice Amerike. Armstrong i Owens, iako se između njih ispriječilo više od pola stoljeća, žrtve su dvoličnosti američkog društva. Bijela kuća nikada nije odala bilo kakvo priznanje Owensu. Čovjek koji se ispred svog naroda suprotstavio Hitleru tek je od Američkog kongresa deset godina nakon smrti dobio posthumno priznanje i medalju. Bio je istinski heroj, ali pogrešne boje kože. Amerika želi kreirati heroja po svom ukusu. Zato su od Armstronga napravili laž koju su ponosno živjeli svaki dan. Imali su potrebu za nevjerovatnom pričom koja će služiti kao svakodnevna jeftina inspiracija. Čovjek koji je pobijedio rak i postao najbolji biciklista svih vremena bio je savršen. Kada je napokon odlučio priznati upotrebu dopinga, Armstrong je to uradio gostujući kod Oprah. Kratko je rekao: “Bila je to nevjerovatna priča. Ali sve je laž.” Baš kao i osmijeh Jamesa Owensa.

Glavni glumac uzimao je nedozvoljene supstance da bi se saživio s ulogom

Potraga za glumcem koji će najbolje preslikati život Lancea Armstronga na veliko platno bio je i najteži zadatak za producente. Armstrongovo lice, ali i njegova izrazito mršava konstrukcija, zahtijevali su nekoga ko je spreman na ogromna fizička odricanja. Ali to je bio tek dio slagalice. Uloga je tražila glumca koji će otići korak dalje i vjerno prikazati stanje uma poznatog bicikliste. Egocentričan i zaluđen idejom konstantnog pobjeđivanja, Armstrong je sedam godina koristio zabranjene droge za poboljšanje fizičkih performansi. Kada je idealna osoba pronađena u Ben Fosteru, glumcu čeličnog lica i hladnokrvnog pogleda, niko nije bio siguran koliko je daleko Foster spreman otići da bi što bolje prikazao Lanceovu životnu dramu. Kada je izabran za ulogu, poznati glumac govorio je o Armstrongu: “U jednu ruku, on je narkoman koji je lagao čitav svijet. Gledajući iz druge perspektive, Lance je neko ko je savladao rak. Ušao je u rat protiv opake bolesti i pobijedio. Takve bitke promijene čovjeka. Shvatio je da može postići mnogo toga i odlučio se zloupotrijebiti medicinu. Vratio se iz mrtvih i postao šampion.” U želji da što bolje uvede gledaoce u lik koji tumači, Foster se odlučio na korištenje nedozvoljenih supstanci, o čemu je kasnije izjavio: “Posmatrao sam način na koji vozi kao da želi slomiti bicikl. Počeo sam uzimati zabranjene supstance. Doping utječe na um. Pomaže ti dok voziš, ali kada prestaneš okretati pedale, počinje se poigravati s tvojim umom. Imao sam dosta problema da razdvojim djelovanje dopinga od vlastite povezanosti s likom. Dugo je trebalo da se psihički oporavim.”