fbpx

Benghabrit i muslimani Pariza riskirali su svoje živote da bi spasili stotine Jevreja. Nakon oslobođenja Francuske, nastradao je u saobraćajnoj nesreći. Prepustio je mjesto imama i počeo organizirati konferencije o nauci i medicini u muslimanskom svijetu. Benghabrit je pao u nemilost svojih sunarodnjaka kad se usprotivio alžirskoj neovisnosti. Preselio je 1954. godine.

Na popisu stanovništva iz 1931. godine u Bosni i Hercegovini (Drinska i Vrbaska banovina) bilo je 11.272 Roma. Na sljedećem popisu iz 1948. godine u Hrvatskoj je bilo 405, a u Bosni i Hercegovini 442 Roma. Ovaj tekst najvećim dijelom bazira se na dokumentaciji Zemaljske komisije za Bosnu i Hercegovinu za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (1944–1947)

O zločinima njemačkih jedinica prema Bošnjacima nikad se nije mnogo govorilo. U historiografiji socijalističke Jugoslavije zločini prema Bošnjacima namjerno su izostavljani i zaobilaženi. Slično je bilo i sa spomenicima kao odrazom kulture sjećanja. Od 15.000 spomenika bivše Jugoslavije posvećenih periodu NOR-a i Socijalističke revolucije od 1941. do 1945. godine, skoro da i nije bilo spomenika koji su čuvali sjećanje na bošnjačke žrtve

Malobrojni Bošnjaci koji su otvoreno podržali politiku NDH i uzeli učešće u zločinima nanijeli su nesagledivu štetu svom narodu i svojim potomcima, dajući alibi za zločine koje su tokom Drugog svjetskog rata počinili Srbi nad Bošnjacima. Poražavajuća je činjenica da je, zbog zlodjela pojedinaca, ispaštao cijeli jedan narod koji ne samo da nije imao nikakve krivice nego je otvoreno i masovno stao u zaštitu svojih komšija

Politika stvaranja nasilne simetrije u zločinu morala je odavno izazvati reakciju prvenstveno stručnih krugova. Folkloristički pristup i samostalni autorski uklon, uz diskutabilne načine tretiranja historijskih činjenica, treba promatrati u kontekstu iskušenja vremena, ali i odgovornosti historičara. Primjeri tolerancije, pomoći, zaštite progonjenih uvijek su mogući. U ovom tekstu tražimo odgovor na pitanje kako su Bošnjaci reagirali na različite dileme i izazove koje je ratna drama pred njih postavljala

Bombardiranje Dresdena nije jedan od najvećih, ali je jedan od najpoznatijih ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu. Trinaestog februara 1945. godine počelo je 18 sati terora britanskih i američkih aviona koji su bombardirali grad u kojem je ubijeno oko 25 hiljada žena, djece i staraca: napad je opustošio Dresden, grad koji je bio zbog svog kulturnog naslijeđa njemačka inačica Firence

Četiri avionske bombe pronađene su i uništene prošle sedmice u Sarajevu i u njegovoj okolini. Riječ je o neeksplodiranim bombama kojima su saveznički avioni tokom 1944. godine gađali neprijateljske ciljeve u Sarajevu i njegovim tadašnjim predgrađima. U tim napadima poginulo je skoro 600 ljudi, a Stav donosi priču o njima temeljenu na savezničkim izvještajima, ali i nalazima historičara i zabilješkama tadašnje ustaške vlasti

Malo je ko tako slikovito i tako strašno opisao golgotu fočanskih muslimana i nepravdu koja im je počinjena tokom Drugog svjetskog rata onako kako je to uradio Adil Zulfikarpašić, Fočak, pripadnik partizanskih snaga koji će nakon rata napustiti Jugoslaviju i nastaniti se u Švicarskoj. Stav objavljuje Zulfikarpašićev članak Put za Foču, koji je prvi put objavljen u Beču 1957. godine, u četvrtom broju Godišnjaka

Kulen-Vakuf bio je poprište genocidnog zločina. Genocid koji su, paradoksalno, počinili Srbi u genocidnoj hrvatskoj državi. U svijesti običnog čovjeka, mir u području koje “vječno ratuje” značajno je postignuće. Ispisivanje Brozovog imena u drvetu ili kamenu svojevrsna je hamajlija, hodžin zapis protiv uroka u zlim vremenima

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!