Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

U Istanbulu postoji nekoliko muzeja koji čuvaju velike kolekcije islamske umjetnosti. Najveći je svakako Topkapı muzej, čija je zbirka tako velika da još nikad nije urađen sistematičan pregled svega onoga što ova institucija posjeduje. Dovoljno je reći da su neke od vrhunskih umjetničkih radionica stoljećima djelovale unutar ove palače, te da je najveći dio njihove produkcije ostao unutar zidina. Riječ je o naslijeđenom blagu sultana koje se neprestano deponiralo u riznice ove palače, a zbog čega je Topkapı tako važan i specifičan.

Sličan status ima i palača Dolmabahçe, koja je sredinom 19. stoljeća postala novom sultanskom rezidencijom. U njoj možemo vidjeti velike kolekcije kasne osmanske i evropske umjetnosti, posebno kada je riječ o umjetnosti dekora. Na ovaj je način praktično jedna zbirka naslijedila drugu pa ove dvije palače prezentiraju kontinuiranu historiju elitne i luksuzne umjetnosti osmanskih sultana, a samim tim predstavljaju i izdvojen opus koji se zbog svoje posebnosti može proučavati sam za sebe.

Pored ovih dviju palača (a koje dakako nisu jedine u Istanbulu), imamo još nekoliko muzeja koji posjeduju veoma vrijedne zbirke islamske umjetnosti. Ovdje svakako treba istaći muzej “Sakıp Sabancı”, jedinstven po svom porijeklu i nadaleko poznatoj zbirci osmanskih rukopisa i levhi, a među kojima se posebno ističe možda i najveća kolekcija na svijetu rukopisnih Kur’ana iz 19. stoljeća, s jedinim primjerkom u Turskoj koji je prepisan talik pismom. Zatim muzej “Sadberk Hanım”, koji obuhvata kompletnu osmansku historiju kulture življenja. Za nas je on posebno interesantan jer posjeduje jednu od rijetkih sačuvanih banjalučkih serdžada. Ovdje treba posebno spomenuti i muzej Vakiflar, koji se danas nalazi u sklopu Aja Sofije, a u kojem se čuvaju neki od najstarijih primjeraka seldžučkih i osmanskih ćilima i tepiha.

Međutim, generalno gledajući, u Turskoj je veoma malo umjetničkih muzeja koji u svom nazivu nose prefiks islamski. U Istanbulu je to Muzej turske i islamske umjetnosti, koji se smatra jednim od najvećih muzeja islamske umjetnosti u svijetu.

Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda. Nekad su u njenom okruženju postojale i druge slične, uglavnom vezirske kuće, ali se od svih njih sačuvala samo ova. Razlog zašto se ona sačuvala do danas jeste njena masivna kamena struktura koja je odoljela svim historijskim nedaćama (veliki dio vernakularne arhitekture Istanbula bio je od drveta), mada je u određenim periodima bila adaptirana i vjerovatno dograđivana. Nekad se u sklopu palače nalazio i visoki toranj, ali se on nije sačuvao. Ne zna se tačan datum njene gradnje, ali se pretpostavlja da je to bilo prije 1520. godine, u vrijeme sultana Bajazida II. To znači da je ova građevina i jedna od najstarijih u Istanbulu, a možda i najstarija kada je riječ o stambenoj arhitekturi. Kako god, njena veličina fascinira i nadilazi pojam običnog doma s obzirom na to da je unutar nje moglo biti komotno smješteno dvije stotine ljudi. Objekt nosi naziv Ibrahim-pašin konak jer je u vrijeme sultana Sulejmana I poklonjen poznatom velikom veziru Pargali Ibrahim-paši, Sulejmanovom zetu.

Muzej turske i islamske umjetnosti posljednja je muzejska institucija osnovana u osmanskom periodu. Međutim, na početku nije imala to ime i nije bila smještena u Ibrahim-pašinom konaku. Prvobitna kolekcija nalazila se unutar kompleksa Sulejmanija džamije, tačnije, u prostorijama imareta koji je projektirao Mimar Sinan. Muzej je prvobitno nosio naziv Muzej vakufa. Inače, samo osnivanje zbirke imalo je svoj razlog. U drugoj polovini 19. stoljeća došlo je do velikog rasula predmeta islamske umjetnosti koji su često na nelegalan način završavali u evropskim i američkim muzejima ili privatnim kolekcijama. Povod za formiranje jednog ovakvog muzeja bio je pokušaj da se sačuva blago osmanske i općenito islamske umjetnosti, te da se svemu da institucionalni okvir. Najviše predmeta prebačeno je iz džamija, tekija i turbeta s obzirom na to da su oni bili posebno ugroženi. Krupan posao na tom polju uradio je veliki vezir Husejin Hilmi‑paša, koji je kroz različite uredbe i intervencije na terenu spriječio iznošenje predmeta izvan zemlje.

Formiranjem Republike Turske 1923. godine muzej je preimenovan, dobiva današnji naziv, a 1983. godine premješten je iz kompleksa Sulejmanija džamije u Ibrahim-pašinu palaču.

Muzej Islamske i turske umjetnosti jedan je od rijetkih muzeja u svijetu čija je zbirka dovoljno velika i raznovrsna da hronološki može predstaviti kompletnu historiju islamske umjetnosti; od umajadske i abasidske, preko seldžučke i memlučke do osmanske, safavidske i mogulske. Sve to blago sakupljalo se stoljećima u džamijama, u različitim ustanovama, privatnim bibliotekama i kolekcijama, te je ovaj muzej, na neki način, reprezent sakupljačke tradicije unutar vakufa i čuvanja islamskog kulturnog blaga od propadanja ili zloupotrebe.

Sam muzej podijeljen je u dva dijela. U prizemlju možemo vidjeti etnološku zbirku posvećenu kulturi življenja u turskim selima i gradovima u osmanskom periodu. Ona daje odličan uvid u razlike, pogotovo kada je u pitanju promjena stila života u 19. stoljeću i lagano otvaranje prema Evropi. Tu postavku veoma lahko možemo porediti s onim što susrećemo u sarajevskoj Svrzinoj ili Despića kući, ili pak etnološkom odjelu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Pogotovo su na dojmljiv način prezentirane scene svakodnevnog života s rekonstruiranim prizorima nomadskog, ali i bogatog urbanog života.

Na spratu muzeja postavljena je umjetnička kolekcija koja hronološki obuhvata već navedene historijske periode. Na taj je način i “poredana”, pa na samom početku možete vidjeti najstarije artefakte islamskog svijeta iz 7. stoljeća, prije svega džamijske tarihe isklesane starim arapskim pismom, a tu su i neki veoma vrijedni kapiteli stupova davno srušenih palača, kao i zoomorfni reljefi iz seldžučkog perioda. U principu, svaka dinastija ima svoju prezentacijsku dvoranu, pa su grupirani predmeti fatimidskog, ilkanidskog, seldžučkog i memlučkog perioda, koji su veoma slični u svom izražajnom i ornamentalnom svojstvu. Posebno u oči upadaju iluminirani safavidski rukopisi, nenadmašni po svojoj raskoši.

Na samom kraju muzeja dobijate pregled kaligrafije i radova u metalu kasnog osmanskog perioda na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Ipak, neke kolekcije treba posebno istaći. Prije svega, muzej čuva najznačajniju i najveću kolekciju seldžučkih i ranih osmanskih ćilima i tepiha. Praktično gledajući, seldžučki tepisi iz 13. stoljeća predstavljaju i najstarije islamske tepihe, a možda i najstarije tepihe općenito. Među njima se ističe seldžučki tepih iz 13. stoljeća pronađen u turbetu sultana Alladdina u Konyi. Pored ovoga, možemo vidjeti i sve ostale slavne tipove ranih osmanskih tepiha poput Holbein, Lotto, ili Ušak, kao i veliki broj anadolskih molitvenih serdžada iz raznih perioda.

Sljedeća veoma važna kolekcija odnosi se na radove u metalu. Neki su predmeti istinski rariteti, poput monumentalnih metalnih vrata (300 × 224 cm) s Velike džamije u Cizri, zatim memlučki metalni predmeti među kojima se ističu velike džamijske lampe i svijećnjaci, kao i bogato ukrašeno posuđe osmanskih sultana. Naravno, centralno mjesto u kolekciji zauzima keramika iz Iznika, koja je možda i najslavniji osmanski dekorativni produkt. Pločice, tanjiri, posude i čaše ukrašene su krupnim hataji dekorom i stiliziranim cvijećem. Ono što skreće pažnju jesu i dva keramička panoa iz 17. stoljeća na kojima su prikazane slike Meke i Medine, tačnije harema Kabe i Poslanikove džamije. Interesantno da su veoma slični paneli iz istog perioda sačuvani i u našoj zemlji. Od kamenih predmeta treba izdvojiti dva sarkofaga s motivima ljiljana iz Halepa, s datacijama iz 1487. i 1493. godine, a koji predstavljaju remek-djela kamenorezačke umjetnosti.

Ništa manje nisu dojmljivi i predmeti od drveta, među kojima su posebno interesantni primjerci bogato izrezbarenih džamijskih vrata, kao i izvanredan drveni sarkofag iz 12. stoljeća. Unutar drvenih predmeta posebno se ističu rahle i kutije ukrašene sedefom u kojima su se čuvali Kur’ani (nekoliko takvih primjeraka sačuvano je i u Bosni).

Međutim, ako bismo unutar ovog muzeja izdvojili neku posebno vrijednu cjelinu, ili nešto što čini poseban identitet osmanske i ukupno islamske umjetnosti, onda su to definitivno rukopisi, a u ovom muzeju imamo jednu od najvećih kolekcija rukopisa na svijetu. Svi najveći osmanski kaligrafi i prepisivači poput Šejha Hamdullaha, Ahmeda Karahisarija, Hafiza Osmana ili Sami Efendija ovdje su zastupljeni, i to sa svojim najznačajnijim radovima. Muzej posjeduje čuveni kaligrafski album Ahmeda Karahisarija, koji je stoljećima služio kao uzor svim kaligrafima, a u kojem dominira kaligrafija izvedena u zlatnoj boji. Možemo vidjeti i kaligrafski album oca osmanske kaligrafije Šejha Hamdullaha, kao i prijepis Kur’ana Hafiza Osmana.

Ono što povezuje ovaj muzej s Gazi Husrev-begovom bibliotekom jeste vlasništvo nad ilkanidskim džuzevima s početka 14. stoljeća (u našoj se zbirci nalaze dva), a koji se u naučnom svijetu identificiraju kao dijelovi čuvenog bagdadskog Kur’ana, dok su kod nas poznatiji kao džuzevi Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci. Pored toga, predstavljena je i čitava plejada kaligrafa iz 18. i 19. stoljeća s imenima poput Sami-Efendije, Mustafe Izzeta, Mehmeda Šefika i mnogih drugih, a u muzeju se čuva i veoma dojmljiv kaligrafski rad sultana Abdulmedžida, doniran od njegovog sina Mehmeda V, ali i kaligrafije sultana Mustafe II i Ahmeda III. Osim ovoga, izložene su i veoma raskošno iluminirane sultanske tugre.

Muzej Islamske i turske umjetnosti veoma je kvalitetno renoviran prije nekoliko godina, a najveći pomak napravljen je u preglednosti zbirki. Obilaskom dvorana možete steći uvid u sve ono što je islamska umjetnost iznjedrila kroz stoljeća oplemenjujući ne samo istočnu već kroz kulturne utjecaje i zapadnu civilizaciju.