Prije nego što neki istupe s predrasudama tvrdeći kako je opet riječ o vjerskoj propagandi ili manipulaciji, treba naglasiti da je pred nama knjiga dominantno kulturološke naravi. Jonathan Curiel, kolumnista prestižnih novina San Francisco Chronicle, u borbi protiv savremenih predrasuda na relaciji SAD – Bliski istok i Afrika, dokazuje kako ima više zajedničkog između savremene američke pop-kulture i arapskog, islamskog i afričkog svijeta nego što se to obično smatra. Poslije iscrpnog istraživanja u Pakistanu, Iranu, Africi, širom Amerike i drugdje, Curiel smjelo pokazuje zašto bi fanovi bluz-muzike, hippy-subkulture, rok-filozofije, Jima Morrisona, Elvisa Presleya, Boba Dylana, Led Zeppelina, Billie Holiday, trebali prepoznavati njihovu vezu s arapskim, perzijskim, indijskim i afričkim svijetom kao i s islamskom kulturom

Jonathan Curiel

Godina je nejasna, mogla bi biti 1781. ili 1787., a možda je i neka druga. Tačna lokacija također je misterija. Je li to obala Senegala? Siera Leonea? Gambije? Ono u što nema sumnje jeste to da jedan afrički musliman u lancima stoji na obali Zapadne Afrike. Odveden je do mjesta na kojem skupljaju robove, odakle će biti ukrcan na brod, a zatim prebačen u daleku stranu zemlju, najvjerovatnije Ameriku. Rob je ljut i zbunjen, ali je vrlo malo toga što može učiniti. Zarobljen je i strpan u zatvorenički krug. U narednim danima bit će prodan za nekoliko stotina dolara.

“On je bio muhamedanac, znao je čitati i pisati arapski”, izjavio je svjedok čija se izjava nalazi u izvještaju objavljenom u Londonu 1794. godine. Svjedok kaže da je muslimanski rob povremeno bio bučan: “Nekada bi pjevao melanholičnu pjesmu, onda bi smjerno izgovorio molitvu, potom ostajao u potpunoj tišini. Ovo čudno ponašanje, kako mi je rečeno, bila je posljedica njegovih snažnih osjećaja, pošto je prethodnog dana prvi put stavljen u željezne okove. Navirale su mu suze. Pokušavao je držati okove vidljivim. Snažno ih je tresao rukama okrenutim prema nama. Nastojao je dokučiti uzrok zatočenja.”

Ezan afričkih robova

Iako je ovaj izvještaj mučan i srceparajući, svjedok je njime za buduće naraštaje sačuvao realističan prikaz muslimanskog roba koji je – unatoč teškim okolnostima – održao svoju religijsku usmjerenost.

Šta je ta melanholična pjesma? Svjedok je prisustvovao islamskom recitalu – vjerovatno ezanu, muslimanskom pozivu na molitvu, što nemuslimanu može zvučati kao duševna i melanholična balada. Izvedeno na arapskom Allahu ekber uz la ilahe illallah muslimanu djeluje nadahnjujuće. Kao i muzika, ezan koristi dramatične oktave i pročišćavajuće intonacije.

Muslimani ezan nerijetko opisuju kao jedan od najemotivnijih islamskih obreda, tako da se i nemuslimani koji ga čuju često osjete pogođeni moćnom intoniranošću i muzikalnošću. Engleski pjesnik Lord Byron, koji je čuo ezan bezbroj puta tokom svojih putešestvija kroz Osmansko carstvo, napisao je u napomenama uz poemu The Giaour iz 1813. godine: “U predvečerje, ako mujezin ima lijep glas, što je čest slučaj, ljepotom i svečanošću ezan nadilazi zvuk zvona kršćanskoga svijeta.”

Lijep i svečan, a još vjerovatnije i čudan – tako je ezan morao djelovati u Americi u vrijeme trgovine robovima. Oko dvadeset posto robova dovedenih u Ameriku bili su muslimani iz Zapadne Afrike. Na robovskim lokalitetima Louisiane, na plantažama Mississipija, na rižinim poljima Georgije, muslimanski robovi nastavili su prakticirati svoju religiju i način vjerovanja. Neki su od njih glasno učili ezan ili recitirali ikamet, riječima gotovo iste sadržine, samo mnogo tiše. Drugi su vrištali usred plantaža na kojima su bili prisiljeni raditi od izlaska do zalaska sunca. Decenijama poslije, prakse ovih robova, uporedo s različitim afričkim pjevačkim tradicijama, evoluirale su u krikove i uzvike kojima je počela bluz-muzika. Historičari i etnomuzikolozi ističu da su muslimanski robovi pjevali tužne pjesme o svojim životima u Zapadnoj Africi svirajući na instrumentima poput bandža, na način koji je, kao i ezan, savijao note u atipičnim višim i nižim skalama. Ključni faktor, kažu etnomuzikolozi, jeste taj da su arapski muzički i religijski modulatori utjecali na kulturu Zapadne Afrike stoljećima prije američkog robovlasništva s početka sedamnaestog vijeka.

“Ljudi koji su donijeli bluz u Sjedinjene Države nisu bili Arapi nego Afrikanci koji su imali vezu s Arapima u dužem periodu”, rekao je u intervjuu za ovu knjigu Ibrahim Seck, profesor na Univerzitetu u Dakaru i stručnjak za vezu bluza i Zapadne Afrike.

Korijeni bluza

Islam se proširio u Zapadnu Afriku još u osmom stoljeću, kada su arapski trgovci sa sjevera Afrike putovali na jug u potrazi za većim trgovinskim vezama. Do jedanaestog stoljeća islam se čvrsto ukorijenio ne samo u zapadnoafričkim pustinjskim predjelima nego i u priobalnim ravnicama. (…) Robovlasnički sistem zacementirao je trgovinske i kulturne veze između afričkog zapada i arapskog sjevera. (…)

Trgovina robljem u Americi trajala je od 1619. do okončanja Američkog građanskog rata 1865. godine. Bivši robovi nastavili su raditi na južnjačkim plantažama poput Hopson plantaže na Doherty farmi u delti Mississipija, oko koje se bluz počeo i javljati. U južnjačkim državama Mississipi i Louisiana šezdeset posto robova potjecalo je iz pretežno muslimanskog područja nekadašnje zapadnoafričke regije Senegambia.

“Ova regija nije obuhvatala samo Senegal i Gambiju nego i jug Mauritanije, sve do Sierra Leonea i Malija na istoku”, kaže Seck, dodajući: “Ovo su zemlje u koje moramo otići da bismo otkrili korijene bluza.”

Kada je režiser Martin Scorsese odlučio pronaći korijene bluza za svoj dokumentarni serijal iz 2003. godine, otputovao je u Mali, gdje su njegovi pomoćnici upoznali Ali Farka Tourea. Način kojim je Toure svirao gitaru toliko je podsjećao na John Lee Hookera da ga je Scorsese imenovao kao DNK bluza. Toure, koji je odgojen kao smjerni musliman, uklopio je svoje kulturološke elemente u muziku. (…)

Iako se u izuzetno gledanoj Scorsesejevoj dokumentarnoj seriji ne spominju veze arapsko-islamske kulture s Toureovom muzikom, rasvijetljena je povezanost bluza sa Zapadnom Afrikom.

U uvodnoj postavci bluz-muzeja Clarksdalea u Mississipiju posjetioci mogu vidjeti afričku harfu (kora) i fotografije bluz-muzičara Jamesa Super Chicken Johnsona s njegove posjete Senegalu. Gitarist John Lee Hooker junior, koji je slijedio umjetnički poziv svoga oca, rekao mi je kako se podrazumijeva da afroamerička muzika potječe iz predrobovskog perioda. Kada je Hooker junior, čiji se otac rodio i odrastao u Mississipiju, zbog nastupa posjetio Tunis i Maroko, bilo mu je to izvrsno iskustvo, jer, kazao mi je, shvatio je kako je to mjesto odakle smo sve dobili. (…)

Budući da je u zapadnoj Africi bio običaj kazivati priče uz pratnju žičanih instrumenata, muslimanski robovi iz Afrike imali su sklonost prema njima. Bubnjanje, koje je bilo uobičajeno među afričkim robovima iz Konga i drugih nemuslimanskih područja, robovlasnici su zabranjivali jer su strahovali od međusobnog komuniciranja robova pomoću bubnjeva. Žičani instrumenti bili su, uglavnom, dopušteni jer su ih robovlasnici smatrali srodnim evropskim instrumentima. (…)

Muzika bola

Roman Alexa Haleya Roots (Korijeni), iz kojeg je sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastala antologijska TV serija, prati život afričkog roba, muslimana po imenu Kunta Kinte. Trgovanje afričkim robovima stvorilo je dijasporu drugačiju od bilo koje druge u ljudskoj historiji, s najmanje deset miliona Afrikanaca kupljenih i prodanih u okovima širom obje Amerike, ali i drugdje. Bol robova dominara američkim bluzom – onom muzikom koja često govori o surovostima, tegobnim vremenima i čežnji za slobodom. Bluz je unikatna umjetnička američka forma koja je proputovala svijetom određujući historiju muzike. Bez bluza ne bi bilo džeza, niti bi bilo bluzom nadahnute muzike Rolling Stonesa i Beatlesa, čije su rane pjesme suštinski odavale počasti delta-bluzu. Zbog svog ritma i intimnih emocija koje budi, pojedinci su ga opisivali kao đavolju muziku. Neki konzervativni muslimani vide bluz kao nešto dekadentno i moralno popustljivo prema zapadnjaštvu. Uvriježena stajališta pokušavaju ispraviti ljudi kao što su Gerhard Kubik, Sylviane Diouf (autori djela: Servants of Allah, African Muslims enslaved in the Americas) i Moustafa Bayoumi, profesor engleskog jezika na Brooklyn College u New Yorku, koji je istraživao muslimansku kulturnu poveznicu s američkom muzikom.

Bayoumi je prije više godina napisao tekst o istraživanju afromuslimanske historije u Sjedinjenim Američkim Državama. U njemu naglašava kako čuveni album Johna Coltraina A Love Supreme sadrži Coltraineov dodatak na istoimeni refren u kojem on pjeva: „Allah Supreme“.

U narednom nastavku: Tripovani zvuci šezdesetih godina: Kako su se Dick Dale, The Doors, čak i Dylan, njihali prema taktovima arapske muzike