Nagrade su važne, one su dio života u jednoj sredini. Pokazuju i puls te sredine. 25. novembar mi je uvijek bio važan datum. Postoji dvostrukost u odnosu prema njemu. Uz ono što 25. novembar jeste, on ima za mene i intimnu stranu. Stjecajem okolnosti, naime, žena i ja smo se vjenčali na taj dan

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

STAV: Šta je Irfanu Horozoviću Bosna, odnosno, koliko je ideja Bosne obilježila Vaš književni rad?

HOROZOVIĆ: Vjerujem da je to jedna od ključnih riječi u mom rječniku. Obrće se ona i preobražava od moje prve do posljednje knjige. Od Zvečajskog blaga do Sokolarovog soneta. Sjećam se koliko sam bio uzbuđen kad sam u Talhama ispisao Jesen u Bosni. To je bio iskaz koji je podrazumijevao mnoštvo stvari – boje koje se pojavljuju samo tad i govore, govore onome koji u tim igrama čita iskustva bitisanja svoje zemlje. Bosanski palimpsest prirodan je dio tog redoslijeda. Potom romani Psi od vjetra, Imotski kadija, Filmofil, Berlinski nepoznati prolaznik, William Shakespeare u Dar es Salaamu…

STAV: Rođeni ste u Banjoj Luci, a posljednjih dvadeset godina živite u Sarajevu. Kako je živjeti i raditi izmješten iz svijeta iz kojeg ste ponikli?

HOROZOVIĆ: Jedan izbor mojih priča (a to je bio i naziv naučnog skupa) zove se Beskrajni zavičaj. Taj naziv jednako sadrži Banju Luku iz mog pamćenja, Sarajevo, u kojem jesam, i mnoge druge gradove u kojima sam kraće ili duže boravio. Banja Luka je mjesto u kojem sam počeo čitati svijet, i to je nešto što se ne može zaboraviti. S tim u vezi je i glavna ulica tog grada, tekuća – Vrbas. Mnoge slike i prizori, zapisani ili samo zapamćeni, dio su tog prizorišta u kojem se i dalje nešto događa, jer ono čega se sjećamo i danas nam može nešto kazati. Naš se život tako istinski preispituje i utoliko je dublji i bogatiji.

STAV: Posjetite li danas Banju Luku i kako se osjećate tamo, imate li ikakve kontakte s nekadašnjim sugrađanima?

HOROZOVIĆ: Posjetim. Tamo živi moja sestra. Brat mi je u Danskoj. Roditelji su nam umrli. Kontakti su rijetki, ali postoje. Nekadašnja Banja Luka se ne da. Oglašava se i umjetnički. Tako je nedavno izišla knjiga banjalučkih pjesnika i njihovih stihova dvojezično (stihovi su izabrani i prevedeni na mađarski jezik znanjem i ljubavlju Illesa Fehera). To je svjedočanstvo o jednom vremenu. I lijepa pjesnička knjiga. Poetičko sugrađanstvo.

 STAV: Koliko danas Bosne i Hercegovine ima u Banjoj Luci?

HOROZOVIĆ: Upravo onoliko koliko ima i istinskih Banjalučana. Nažalost, znano je, mnogi od njih ne žive više u Banjoj Luci nego su rasuti po bijelom svijetu. Neki i pišu. Svako u sebi nosi svoju sliku grada. Svoje uspomene. Svoje priče. I želi iskazati svoje mišljenje. Ne sumnjam da takvih ima u Banjoj Luci. Njihov se glas, doduše, jasno ne čuje. Ali postoji. Duboko vjerujem u to. Kao što vjerujem da će taj govor u vremenu koje dolazi biti sve glasniji i razumljiviji.

STAV: Vi ste tokom agresije na BiH, nakon što ste morali izbjeći iz Banje Luke, dio vremena proveli s familijom u Zagrebu. Tamo ste prepoznati kao značajan pisac, a nedavno Vam je štampan i roman u Hrvatskoj. Šta je za Vas Zagreb, šta za Vas znače interliterarna prožimanja, koliko su bila plodotvorna za našu književnost?

HOROZOVIĆ: Zagreb je grad moje mladosti. Tamo sam studirao. Objavio sam Talhe, a prizori iz tadašnjeg života jasno se mogu prepoznati i danas u romanu Kalfa. Umalo sam u onim olovnim danima kroza nj samo prošao, s tzv. proputovnicom i zaputio se dalje, u Austriju. Međutim, izbjeglički konvoj dočekali su moji prijatelji iz mladosti i zadržali me. Tako je taj boravak obilježen uspomenama i književnim svjedočenjem o onome što se dogodilo. Ta sam svjedočenja pisao i objavljivao. Na kraju se sve uobličilo u knjige. Vrlo važne knjige u mom životu.

STAV: Tokom Vašeg bogatog književnog rada svrstavali su Vas u krug fantastičara. Ima li danas pisac prostor za bijeg u fantastičnu prozu ili nas je stvarnost posve okupirala?

HOROZOVIĆ: Fantastika je oduvijek postojala. I oduvijek je dio čovjekova života. San, naprimjer. Mitovi koji su duhovna okrepa raznih naroda u različitim vremenima iskazuju se u dobroj mjeri i onime što nazivamo fantastikom. Kad oblikujem neko svoje djelo, to je jedan od postupaka kojim se služim, u onoj mjeri, naravno, koliko je tom obličju potrebno. Fantastika je nijansa zbilje.

STAV: Šta je za vas angažirana književnost? Koliko je ona prisutna u pisanju / piscu, a koliko u tumačenju / čitaocu?

HOROZOVIĆ: Vjerujem da je svaka dobra književnost angažirana. To je u njenom sukusu. Pritom, naravno, ne mislim na dnevnopolitičke igre i podgrijavanja neuralgičnih stereotipova koji su se pokazali u bolnoj i krvavoj jasnosti tokom posljednjeg rata. Kongenijalan čitalac uvijek će autentični angažman prepoznati.

STAV: Ima li pisac pravo ostati ravnodušan na pojave u društvu?

HOROZOVIĆ: Ovisno o piscu. S moje tačke gledišta, i ravnodušnost može biti angažman. U pitanju je, zapravo, posve suptilna stvar. Neke pojave u društvu ne može riješiti roman. Niti bilo koja knjiga za čiju su gradnju potrebne godine. Prijesni angažman nikad ništa dobro nije donio književnom djelu. S druge strane, kozerija i satira su tu na svom području.

STAV: Kako gledate na tzv. antiratnu književnost? Koliko smisla ima pisati protiv rata u trenutku kad ste izloženi agresiji?

HOROZOVIĆ: Moj izbor bio je svjedočenje. To pokazuju knjige Prognani grad i Bosanski palimpsest. A također i one koje su objavljene iza toga. Bilo je to nevjerovatno iskustvo. Iskušenje stila. Pokušavao sam tih dana i noći oblikovati jedan pogled na svijet koji mi se nametnuo i kojem nisam mogao ne odgovoriti. Nisam mogao šutjeti.

STAV: A ko je presudno utjecao na Vas, odnosno, od pisca se uvijek traži da izrijekom imenuje svoje uzore, a zatim da označi svoje trenutne favorite u književnosti? Možemo li uopće govoriti o presudnim utjecajima na nekog pisca?

HOROZOVIĆ: Učio sam od svih dobrih pisaca u čijim sam se knjigama prepoznavao. Nisam imao posebne uzore iako izuzetno cijenim određene pisce, njihova istraživanja. Mogao bih navesti veliki broj. Naravno, kroz vrijeme se druženje s tim sličnima mijenja. U početku su to bili simbolisti i njihova fascinacija jezikom i njemački romantičari sa svojim čitanjem svijeta. Kasnije sam razgovarao samo s pojedinim svojim izabranim piscima. Ponekad, skriveno u mojim pričama ili dramama, vidi se nešto nalik na prepisku (uvijek su među njima bili majstori kratke priče!). Ta korespondencija jedan je od temelja moderne književnosti. Oduvijek je, zapravo, bilo tako samo što nije bilo profesora da to uoče i analiziraju.

S obzirom na događaje posljednjih godina u mom životu, nisam mogao pažljivije pratiti ono što se piše i objavljuje. Naravno, u književnosti postoji vječita mladost. I ona će donijeti svoje voće bez obzira favorizirali ih mi ili ne.

STAV: Šta je za Vas bosanskohercegovačka književnost, a šta bošnjačka književnost? Jesu li se pisci podijelili kao što su se podijelili svi ostali? Kako je bilo za vrijeme Jugoslavije, a kako danas?

HOROZOVIĆ: I kod jedne i kod druge u pitanju je samosvijest. Kao urednik edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, uočavao sam to niz godina više nego jasno. Osnova za jednu intelektualnu sagu.

Jesu li se pisci podijelili? Uglavnom jesu. Neki pehlivane na žici i igraju se identitetskih igara. Na kraju se svaka od tih priča banalno završi.

Kad je svojevremeno izlazila edicija bosanskohercegovačke književnosti, njeno objavljivanje bilo je opstruirano na sve moguće načine, sve sa željom da se taj projekt onemogući (nije to vaš pisac, nego naš i sl.). Edicija je, međutim, objavljena, i to je bio značajan datum. Datum samosvijesti.

STAV: Što je za Vaš književni rad značilo prožimanje drame, proze i poezije, jer u svim ovim vrstama Vi ste se okušali, a dugo ste vremena radili i u dramskom programu Federalne televizije, pišete književnost za djecu…?

HOROZOVIĆ: Svaku ideju sam odmah vidio kao pjesmu, pripovijetku, dramu… Nisam o tom drukčije razmišljao. Teatar je značajan dio mog života. Nisam u tom učinio sve što sam želio i onako kako sam želio, jer je za to bilo potrebno biti dio teatarskog pogona. Ipak, ostavio sam mnogo natuknica šta o svemu tome mislim. Svaka praizvedba je stav. Ostale su inscenacije interpretacije. Tako je, dok sam bio u TV pogonu, nastao i film Zaboravljena poslovica. Za djecu sam počeo pisati tek kad su došla moja djeca i kad sam s njima počeo razgovarati i pričati im.

STAV: Na čemu trenutno radite?

HOROZOVIĆ: Pregledavam svoje rukopise koji su iz ovih ili onih razloga ostali nedovršeni. Raznovrsni su. I intrigantni. Neke od njih bih doista želio dovršiti. Tu je i novi roman koji osvjetljava jedan kutak koji sam možda u ranijim djelima ostavio u sjeni. Pristup je neobičan. Pretpostavljam da će zbog toga takvo biti i viđenje. S nekim drugim poslijeratnim knjigama on čini dio romanesknog prstena.

STAV: Šta za Vas znači dobitak književne nagrade, ali Vas pritom molimo da u odgovoru ne osjećate dužnim da provodite PR reklamu za nagradu “25. novembar”, koju ste upravo primili od sedmičnika Stav? Ustvari, želimo Vas pitati koliko su književne nagrade danas važne, a koliko su izgubile na svojoj težini.

HOROZOVIĆ: Nagrade su važne, one su dio života u jednoj sredini. Pokazuju i puls te sredine. 25. novembar mi je uvijek bio važan datum. Postoji dvostrukost u odnosu prema njemu. Uz ono što 25. novembar jeste, on ima za mene i intimnu stranu. Stjecajem okolnosti, naime, žena i ja smo se vjenčali na taj dan.

STAV: Postoji međusobno književno nagrađivanje, razmjena nagrada, neka vrsta nepotizma, ili bismo čak rekli književne korupcije. No, uvijek je toga bilo, i za vrijeme bivše Jugoslavije. Međutim, ne čini li Vam se da je, bez obzira na to, književna nagrada nekada imala veći utjecaj na profiliranje nekog pisca i kulturna kretanja uopće?

HOROZOVIĆ: Neke su nagrade stvorile i održale svoj dignitet. Time su važan dio kulturnog života. Tako je u regiji. Tako je u svijetu. Naravno, postoji i vašar. Nagrade su osobito važne kad se dodjeljuju povodom djela mladog pisca. Međutim, postoji i negativno profiliranje pisca, što mogu uzrokovati neke nagrade, odnosno piščev odnos prema njima. Nagrađeni tad počinje živjeti u književnosti sam od sebe kao neki profilirani manirist. Nagrade koje su upozorile na neko djelo već su dovoljno učinile.

STAV: Nije samo u nagradama riječ, jer one dolaze na kraju, rekli bismo da tek potvrđuju ono što je već prepoznato kroz književnu kritiku. Nedostaje li nam općenito artikuliraniji kulturni život u BiH? Ne može se reći da ga nema, već da je posve van sistema, neuravnotežen. U književnom životu nedostaje nam časopisa, književne kritike, sponzoriranja beletristike koja nije komercijalne naravi i slično.

HOROZOVIĆ: Časopisi su za književni život neke sredine izuzetno važni. Može se kazati da su oni i podsticali neke književne vrste, naprimjer pripovijetku i poeziju. Vrlo su bitno mjesto za književnu kritiku. Sudbina nekih svjetskih časopisa zapravo je slika književnog života u tim sredinama u vremenima kad su izlazili. Naši časopisi prošli su teška iskušenja posljednjih godina (sudjelovao sam i sam u tom), ali su se održali i želim vjerovati da će u budućnosti odgovoriti adekvatno onome zbog čega postoje.

I da će ti opisi časa biti zanimljivi i čitani.