Džeko Hodžić rođen je 1950. godine u Godijevu u Bihoru, sjevernom dijelu Crne Gore koji pripada Sandžaku. Umjetničku školu u Peći završava 1970. godine, a 1977. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Održao je više od 60 samostalnih izložbi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, kao i širom Evrope, te oko 400 zajedničkih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je dvanaest nagrada, među kojima su i nagrade Udruženja likovnih umjetnika BiH za crtež, “Grand Prix” ULU-a BiH, Srebrna nagrada Univerziteta Sarajevo, Nagrada grada Wasserburga, Njemačka, Specijalna diploma za razvoj likovne kulture... Petog marta u Sarajevu otvorena je njegova izložba koja je objedinila sva tri dijela čuvene “Apokalipse”, opusa za koji je dobio značajnu podršku likovne kritike u Bosni i Hercegovini. Za Stav govori o ovoj izložbi, kao i o brojnim drugim detaljima i crticama iz života

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Porijeklom iz Konye: Potječem iz ugledne porodice u kojoj je uvijek bilo uleme. Bili smo Salihagići. Doselili smo 1689. godine s Hajdar-pašom. Moj praprapradjed bio je kadija u njegovoj vojsci, zvao se Salih-aga, pa smo mi bili Salihagići. Imali smo puno uleme u porodici, pa bi narod stalno govorio “hodžići, hodžići, kuća hodžića”, pa smo onda i ostali Hodžići. Na Paljuhu imamo i naše turbe jer je Salih-efendija bio derviš porijeklom iz Konye. To se zna i zapisano je kod Evlije Čelebije. Školovao sam se u Peći, tu sam završio umjetničku školu koja je trajala pet godina. Onda sam u Sarajevu upisao Višu pedagošku školu, koju nisam završio jer se u međuvremenu otvorila akademija koju sam upisao i završio.

Piše i slika objema rukama: Kod mene je ljubav prema slikanju bila oduvijek tu. Postoji nešto u životu što čovjek izabere, a postoji nešto što život izabere za čovjeka. Mislim da je slikanje život izabrao za mene. Otkako sam znao za sebe, igrao sam se drugačije od druge djece, moje igračke su bile drugačije, snovi drugačiji. U osnovnoj školi nikada nisam pisao domaću zadaću, već sam crtao cijelom razredu, a oni svi bolji su meni pisali zadaće. Amidža Vehbo mi je bio učitelj pa se znao našaliti pitajući: “Koliko ti ovo, sinovac, imaš rukopisa? Svaka nova domaća zadaća novi rukopis.” Odgovorim mu da pišem nekada lijevom, a nekada desnom rukom, pa je to zbog toga. U ratu je granata blizu njega eksplodirala i desnu mu ruku jako povrijedila, tako da nije mogao pisati desnom, pa je amidža morao naučiti pisati lijevom rukom. Ja sam rođeni ljevak, ali sam se, zbog adžine šibe kojom bi me udario po prstima i zbog riječi “piši i desnom, nauči s obje, može ti valjati”, natjerao i naučio pisati i desnom rukom. Sada pišem s obje ruke bez imalo problema, a isto tako i slikam.

Priče starih na platnu: Prvi radovi kojih se sjećam bile su životinje, lisica, vuk, medvjed. Poslije toga sam krenuo oslikavati priče koje su nas pratile na sijelima. Taj dio Sandžaka još je mističan, njegov jezik, običaji, način života. Dolje je naročito razvijen način pripovijedanja i sijela koja su bila navečer izuzetno zanimljiva. Na sredini sobe bile su mangale, tu se kuhala kahva, ponekad pekao krompir i započela bi se priča. Ja sam bio dobro dijete i dobar đak i imao sam privilegiju da sjedim sa starijima, jer djeca sa starijima nikad nisu sjedila. Onda su se pričale razne hićaje koje su nekad bile i zanimljive i strašne istovremeno. Kasnije sam sanjao snove koje sam pretakao u priče, a od toga su nastajale i slike.

Odličan i ne baš poslušan student: Studija na Akademiji se sjećam kroz nekoliko dobronamjernih ljudi. Ima tu i dobrih i loših pojava. Bio sam dobar student, imam i Srebrenu značku Univerziteta. Ali, nisam baš bio poslušan student. Radio sam svoje što sam mislio da je dobro, pa su me zbog toga zvali “Nesalomljivi”. Ako bi i profesor rekao nešto o nekoj korekturi, ja bih nastavio po svome. Nije to bio neposluh, neko inadžijstvo, egoizam, nego sam smatrao da treba da slijedim neki svoj rukopis, da slijedim sebe, a to se i sada vidi na mojim radovima. Imao sam sjajne profesore, izvanredni ljudi i vrsni pedagozi. Predavao mi je Seid Hasanefendić, zatim Ljubomir Perčinlić, Mersad Berber, pa rahmetli Alija Kučukalić, Sead Musić, ali, mi smo se mimoilazili u svom shvatanju umjetnosti, oni su imali svoj neki nukleus, a ja svoj. Eh sad, možda je moj bio iskrivljen, ali sam izdržao na tom iskrivljenom. A možda je i njihov bio kriv. Nije to mene pretjerano zanimalo, ja sam gledao da budem svoj. Jednom mi je Kasim Prohić, koji mi je predavao estetiku, vrhunski profesor, sjajan intelektualac, rekao: “Kada vi završite Akademiju, ja ću pratiti Vaš razvoj. Spreman sam napisati o Vašem radu nešto, u Vašem radu postoji nešto kao otisak prsta.” To mi je rekao i nikad to neću zaboraviti.

Magareće godine: Poslije studija kreću neke magareće godine. Bog, kada je dijelio godine, čovjeku je dao 25, a magarcu 40. Jednog dana čovjek sretne magarca gdje plače, a i čovjek je plakao. Pita ga magarac: “Šta ti je, što plačeš?”, a ovaj mu kaže: “Allah, dž. š., mi je dao da živim samo 25 godina, a volio bih da živim duže.” “Meni je dao 40, evo da ti ja dam svojih 15 pa ti živi 40, meni je to previše.” Eh, odatle su magareće godine, kada čovjek rješava svoju egzistenciju, stambeno pitanje, automobil, da se poploča staza kojom će se kretati u budućnosti. Prvu izložbu sam napravio na koljenu. Koristio sam studentske skice i radove koje sam napravio na koljenu, na kuhinjskom stolu, to je tako bilo. To preporučujem mladim ljudima, da samo rade, a rezultati će sigurno doći. Neku noć sam na otvorenju izložbe vidio rezultate svog rada, jer je galerija bila dupke puna. Mi, umjetnici, kasno ubiremo plodove, ali su oni mirišljavi i slađi od običnih. Oni imaju sasvim drugačiji miruh. Nama Bošnjacima nedostaje dobra priprema i puno rada i imamo previše tapšanja po ramenu i riječi “bit će, ako Bog da”. Ja to ne priznajem, to kod mene ne pali. Odrastao sam u patrijarhalnoj porodici. Oba djeda su mi bili hodže, jedan je bio hafiz, rad je tu uvijek bio prisutan.

“Darovit umjetnik dobre perspektive”: Sjećam se prve svoje samostalne izložbe koju sam napravio u Zavičajnom muzeju u Novom Pazaru. Tad je izložbu otvorila Mirjana Živković, novinarka beogradske Politike koja je veoma mlada umrla, a bila je u usponu snage. Politika je tada izlazila u cijeloj Jugoslaviji i sjećam se da sam izašao u odjelu Ličnosti u vijestima. Hazbo Nuhanović, Vasko Popa i Džeko Hodžić. Tu je pisalo da sam darovit umjetnik koji ima dobru perspektivu. To mi je ostalo urezano u sjećanje jer je to bila prva neka pozitivna vijest o meni koja me uzdrmala. Kada smo bili mlađi, voljeli smo da se o nama priča, piše. Mada, u životu koji živim prilično skromno nikada nisam želio da postanem bogat, da imam bijesan auto, da imam neka materijalna dobra, to me skoro i ne zanima. A drago mi je kad neko zastane i kaže: “Vidi onaj tamo u šeširu i kožnom mantilu, ono ti je Džeko Hodžić.” Eh, to mi je merak.

Inspiracija u mudrostima sufija: Apokalipsu I izlagao sam u Historijskom muzeju sa skicama. Apokalipsu I i II izlagao sam u Vijećnici prije dvije godine. Sada je kompletirana Apokalipsa I, II i III s ovom izložbom. Na ovoj izložbi ima još jedan rad koji se zove Metak, koji je đavolji, šejtanski posao. Tu sam napravio portrete izbušenih glava ljudi. U početku su ljudi koristili koplja da ubijaju jedni druge, a kasnije su razvijali tehnologiju i svoja oružja. Ljudska svijest se nije mijenjala od kada su stvorene ljudske zajednice. Mentalni sklop u glavama ljudi se nije mijenjao, samo su se mijenjala oruđa i oružja. Sve smo postajali osioniji, a ljudski okot bio je sve pohlepniji. U mudrostima sufija sam negdje pročitao da, kada čovjek pripitomi ego, bit će bolji od meleka. Ako to ne uradi, može biti gori od šejtana. To je apokaliptično stanje ljudi, cjelokupnog društva. Svaka od ovih apokalipsi napravljena je kao triptih, a sve zajedno čine jednu trilogiju. Prva Apokalipsa inspirirana je direktno ratom u Bosni, ono što nas je ovdje zadesilo. Ovdje govore životinje umjesto ljudi. Inspiraciju sam našao u knjizi Kelila i Dimna. Prvi diplomatski incident nastao je između Indije i Perzije, jer su Perzijanci poslali svog špijuna, agenta, da ode u Indiju i da ukrade ovu knjigu. Prevedena je kod nas 1952. godine i tu govore životinje umjesto ljudi. U basnama i bajkama, mitovima i legendama, u njima je istina. Napokon, tu je jedan veliki sufijski mislilac Feriduddin Attar i njegova knjiga Govor ptica, fantastična knjiga čija me poruka inspirirala.

Apokaliptični haos: Sama riječ Apokalipsa znači Otkrovenje. To je biblijska tema, u islamu su to sirat-ćuprija, Džennet i Džehennem. U sve tri apokalipse moj akcenat nije na Bogu, već na čovjeku, na njegovo siledžijstvo, pohlepu, odnos prema samom sebi, gdje je čovjek čovjeku vuk, a onda i prema cijelom dunjaluku. Nadalje, vi tu imate jednog bika koji se okreće i bori, gore su hijene stražari, dan i noć, tamo negdje dvoje vode ljubav da bi nastavili vrstu, jedni izvode dječaka u šetnju, dolje ispod je dženaza koja se obavlja u toku noći, jer ih je noć sakrila mrakom i tajanstvenošću. Imate tu i jednog koji svira violinu pored tih grobova. Ljudi živih nema, samo su mrtvi ljudi tu naslikani. U danu se nalazi jedno janje. Mislio sam prvo da ono bude Ibrahimovo janje, crno, međutim, kasnije sam ga naslikao da ono bude janje spasa, bijelo. Ono predstavlja nadu.

“Apokaliptični leptiri bijelih krila”: Moje su slike optimistične, one nisu da kažnjavaju čovjeka i nisu slike strašnog suda. One su slike koje opominju čovjeka i kao opomena tu stoje. A ta mala nada postoji uvijek. Apokalipsa I i II imaju slične skice. Tu imamo grobnicu gdje strada jedan narod i jedna država, a u drugom imamo stradavanje cijele planete Zemlje i ondje je grobnica veća i širi se. Tamo imate i leptira s bijelim krilima. Kod naših starih nena čuo sam priču da su to leptiri koji odnose duše na nebo. Eh, tu sam oslikao duše nevinih koje idu na nebo. Dalje, tu imate vuka koji zavija koji poziva svoj čopor na gozbu jer su tu posvuda tijela mrtvih.

Stradanje cijelog kosmosa: Kada sam rekao da će čovjek, ako savlada svoj ego, biti bolji od meleka, eh, ovdje čovjek nije savladao svoj ego nego je ostao egoista, pa sam upravo takvog čovjeka sveo na nivo životinje. On razmišlja kao životinja, kao hajvan i tako se i ponaša. On ne razmišlja da širi ljubav, dobrosusjedske odnose, da poštuje porodicu, da poštuje komšiju, prirodu koju nam je Allah, dž. š., dao da se njome služimo i da uživamo u njoj, a ne da je uništavamo. Mi 200 godina kasnije plaćamo račun industrijalizacije, zagađenja itd. Apokalipsa III je nešto sasvim drugo, stradanje kosmosa. U njemu sve plovi, od dječijih igračaka, kostiju, strijela; tu su plameni jezici plavičasti, zelenkasti i crvenkasti. Tu sam nanosio veliko grumenje, po deset centimetara je debljina platna i svega ostalog. U srednjem dijelu sam koristio lesonit. Ovdje sam dao jednu ljudsku dimenziju, možda autobiografsku. Tu na jednoj skici ima nakit, to je ženska soba možda moje kćerke ili žene. Ona je tu stradala, stradalo je nešto što mi je drago. Na drugoj strani ima avlija Počitelja koji je izboden ekserima. Strašno sam vezan za Počitelj i jako ga volim. To je mjesto koje je ozračeno i bogomdano na jednoj lijepoj rijeci, zelenoj ždrebici, Neretvi, s tom kulom i tim starim gradom. Dalje se vidi knjiga koja je također probijena ekserima. Ja volim knjigu i biblioteku i sve što radim saznao sam manje-više putem knjige. Cijeli jedan ciklus posvetio sam stradanju biblioteka, od Aleksandrijske do Vijećnice. Nadalje, tamo se vidi i atelje koji ja živim i koji je moja ljubav. Tu su i galerija i muzej. A onda tamo pored Apokalipse I i II nalaze se dva prostora koja su ćilimom zastrta i tu su pored cipele. To je taj naš običaj i odnos prema ćilimu, prostirci, prema kući i prema svetosti tog prostora, njenom mirisu i ljepoti. Iako je apokaliptično stanje, nisam htio isprljati taj prostor, ćilim sam poštovao i izdvojio ga. To su ti neki elementi kojima dajem neku dimenziju čovjeka koji pozitivno misli.

Kuda nakon “Apokalipse”: Ah, poslije izložbe opet u atelje, gdje drugdje? Nova bašča, nova njiva, novo sjeme, novo okopavanje, zalivanje i gajenje kulture. Koja najbolje uspije, ta će se naći na sljedećoj izložbi. Imam toliko skica i radova koje bih trebao realizirati da bi mi trebalo 300 godina da ih sve provedem u djelo.