Odlazak bosanskih slikara na evropske akademije i umjetničke škole imao je na početku stihijski karakter, ali je uskoro dobio kontinuitet. Doduše, nije se radilo o masovnom odlasku, već o odlasku pojedinaca koji su se, u većini slučajeva, vraćali u domovinu poslije školovanja. I izbor akademije predstavljao je izazov. Evropske umjetničke akademije imale su svoje reputacije. Općenito su se bečka i praška akademija smatrale konzervativnim, dok se minhenska smatrala liberalnom, odnosno otvorenom prema avangardnim utjecajima

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

Bosansko slikarstvo imalo je određen inkubatorski period između 1900. i 1910. godine, kada se, prije svega u Sarajevu, polahko, ali sigurno okupljaju kreativni pojedinci koji će omogućiti nastanak bosanske slikarske modernosti. Izuzetan poticaj u tom pravcu dao je časopis Nada, koji je osim tekstova široke kulturološke i etnološke pozadine, koji su obuhvatali običaje ovdašnjih naroda, objavljivao i tekstove iz oblasti umjetnosti i arhitekture, pa čak i najnovije trendove na tom polju u Evropi. Ne smijemo zaboraviti da je Nada bila ilustrirani časopis s reprodukcijama i slikama koje su nadahnule mnoge naše slikare. Sve je to izgledalo luksuzno i raskošno, što je moralo ostaviti utjecaja.

U Nadi ste mogli naći djela velikana evropske umjetnosti: Milleta, Puvisa de Chavannesa, Corota ili Klimta, dok se u tekstovima razmatrala umjetnost Moneta, Matissea, Cezannea, Signaca, Kupke i dr., a bila je prisutna i likovna kritika. S druge strane, oko Nade se okupljao i određen broj iskusnih slikara i pedagoga koji su kroz slikarske klubove širili svoj utjecaj. Sve je to bio dodatni poticaj da se mnogi pojedinci u potpunosti opredijele za umjetničke karijere i odluče da svoje znanje nadopune odlascima na neku od evropskih umjetničkih akademija.

Odlazak bosanskih slikara na evropske akademije i umjetničke škole imao je na početku stihijski karakter, ali je uskoro dobio kontinuitet. Doduše, nije se radilo o masovnom odlasku, već o odlasku pojedinaca koji su se, u većini slučajeva, vraćali u domovinu poslije školovanja.

I izbor akademije predstavljao je izazov. Evropske umjetničke akademije imale su svoje reputacije. Općenito su se bečka i praška akademija smatrale konzervativnim, dok se minhenska smatrala liberalnom, odnosno otvorenom prema avangardnim utjecajima. Dva naša najpoznatija bečka đaka bili su Gabrijel Jurkić i Lazar Drljača.

Jurkić upisuje akademiju 1908. godine i odmah na početku pokazuje vanserijski talent. U Beču je dobio klasičnu naobrazbu. Ona je utjecala na njegovo slikarstvo koje je uvijek odisalo akademizmom. Međutim, Jurkić je u svom radu pokazivao izuzetnu originalnost koju je pronašao u duhu Bosne i ovdašnjim motivima. Bio je naš prvi historijski slikar koji je pokušavao oslikati događaje iz bosanskog srednjovjekovlja. S druge strane, bio je pod utjecajem slavne tradicije francuskog pejzažnog slikarstva 19. stoljeća. U njegovom radu osjećao se upliv djela Corota i Daubignyja, s tim da je Jurkićev pejzaž imao nešto jaču strukturu. Ipak, i tu je ostvario izuzetnu originalnost. Slika Visoravan u cvatu iz 1914. godine predstavlja remek-djelo naše pejzažne umjetnosti.

Lazar Drljača, pak, bio je sasvim drugačija umjetnička ličnost i izgleda da Beč nije imao nekog posebnog utjecaja na njegov razvoj. Tek je odlaskom u Pariz stekao dojmljiv stil širokog poteza, lucidnih kompozicija i prigušene ekspresije. U tom je smislu slika Tri konjanika iz 1913. jedna od najuspjelijih u historiji našeg slikarstva. Ipak, Drljačina najbolja ostvarenja treba tražiti u pejzažu. On je bio od onih slikara koji su pejzaž shvatali kao “živ organizam”, “motiv u kretanju”, pa je i njegov pristup u realizaciji veoma dinamičan, a na momente i simboličan. U Lazarovom pejzažu uvijek je dominirao cinober, čak do te mjere da su se njegovi pejzaži činili crvenkasti. Realizacija je uvijek bila pročišćena, bez detaljisanja, sa širokim potezima kista. Izuzetna sugestivnost izdigla je Drljačino slikarstvo na nivo virtuoznosti koju još možemo vidjeti samo u djelima Đoke Mazalića.

Za razliku od bečke, minhenska akademija slovila je kao škola širih umjetničkih obzorja, ponajviše zbog njemačke sklonosti prema ekspresionizmu. U praksi je to značilo primjenu širokih poteza kistom i bojenih ploha, kao i emotivniji pristup u obradi teme. Od minhenskih studenata prije svih treba istaći Savu Popovića Ivanova, Petra Šaina i Karla Mijića. Ovaj prvi studirao je na minhenskoj akademiji između 1905. i 1909. godine kod profesora Hertbericha, Habermanna i Seitza, da bi pri povratku službovao kao profesor crtanja u Tuzli, Derventi i Sarajevu. U Sarajevu je zajedno s Vojislavom Hadžidamjanovićem organizirao prilično uspješnu izložbu. Bio je slikar izuzetno širokog poteza, sklon pejzažu, ali i figurama s etnološkim elementima (ljudi u tradicionalnim nošnjama).

Petar Šain studirao je u Münchenu od 1909. do 1913. godine. Prije toga je 1905. godine posjećivao čuvenu umjetničku školu A. Muche u Parizu i radio kao crtač u grafičkom institutu u Beču. Njegov crtački dar ogleda se i u njegovom slikarstvu, a pogotovo pejzažu, za koji je imao epski smisao. Linearno rješavanje likovnih problema predstavljalo je njegovo majstorstvo. U tom je smislu realizirao i svoj čuveni Pejzaž. Zagasite i skoro pastelne boje razbijene su prizorima snježnih planinskih nanosa, a širina vizije i korištenje zlatnog presjeka stvorili su izuzetno dojmljivo djelo.

Karlo Mijić studirao je u Münchenu kod profesora P. Halma i C. Marra od 1907. do 1909. godine i, slično kao i Popović, kasnije predavao umjetnost u Bosni, tačnije u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu. Karla Mijića (rođen u Bileći 1887) obično opisuju kao jednog od naših najplodnijih i najboljih slikara. U svom radu imao je dimenziju ekspresionizma koji se posebno ogledao u njegovim crtežima. I on je slikar bosanskog pejzaža, pogotovo brdskih predjela, ili kadrova u kojima se u pozadini naziru planine. Međutim, osim toga, slikao je i portrete, kao i mrtvu prirodu. Bio je veliki kolorist, pa je intenzitet boje uvijek bio pojačan. U tom smislu bio je bliži Drljači nego Šainu.