Zlatko Topčić, “28.06.1914.”, “Buybook”, Sarajevo, 2019.

Almir Zalihić

Piše: Almir ZALIHIĆ

Ako je povijest roman koji se dogodio, a roman povijest koja se mogla dogoditi (ova se definicija često olako pripisuje braći Goncourt iako u izvornom obliku potiče iz Aristotelove Poetike), onda je 28.06.1914. roman koji se dogodio. Naime, autor romana, vrsni pripovjedač, dramski pisac i scenarista Zlatko Topčić, odlučivši se za temu sarajevskog atentata, nije vjerovatno ni slutio da će ispisati restauraciju jednog povijesnog vremena, grada Sarajeva, grada slučaja, grada kapisle, te da će čitaocima pokloniti hroniku o našim naravima i zabludama, roman o mentalnoj slici ljudi ovog podneblja.

Radnja romana 28.06.1914. počinje u 10:50, a završava se u 10:58. U tih “osam minuta” smještena je povijest koja ne prestaje, “pretvarajući opšte podatke i ideje zvanične historije u priču o običnim i neobičnim ljudima Sarajeva i Bosne” (Pobrić).

Topčićev roman podriva, rastače, demitologizira fakte zvanične, forsirane, politizirane i ideologizirane historije, ispisujući vrlo uvjerljivu priču o unutrašnjem tkivu Bosne, koje je, uvijek, u svojim dubinama i finesama složenije od nametnutih stereotipa.

Kombinirajući faktografiju i fikciju, poziciju svevidećeg pripovjedača, zapise poznatih i manje poznatih hroničara, psihološki uvid u moguće stanje svijesti likova, autor gradi jedan drugi, novi prostor, čiji stanovnici često djeluju poput sjena, kao što i priliči duhovima (avetima) prošlosti.

Rezultat toga nije u cijelosti završena “priča” rađena tehnikom sfumato jer, uprkos zaokruženosti i tehničkoj (spisateljskoj) perfekciji, utisak je da je to, s obzirom na “obilje” materijala i izobilje mašte i talenta, mogao (da li i trebao) biti znatno opsežniji roman samim tim što je riječ o vrlo rijetkoj biljci u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Ipak, dogodi(l)o se; i roman i povijest. Na radost čitalaca željnih nadasve empatije.

Topčićev roman dijelom je izgrađen na različitim historijskim izvorima, izvještajima i iskazima svjedoka, a sve “činjenice”, ranije uvučene u historiografski diskurs, u romanu postaju jedinstveni naratorov tekst. Konačno, time se historijski događaj pretače u književni, fikcionalni izraz koji nas fascinira jezičkim i psihološkim osobenostima, te odnosima likova koji su različita porijekla, svjetonazora, religije, socijalnog statusa, kulture, vjeroispovijesti i obrazovanja.

Glavni likovi romana 28.06.1914. sporedne su figure, obični mali ljudi “od kojih se ne očekuje ništa i koji se ničemu ne nadaju” (Topčić). Ti likovi “izvan okvira” smješteni su epicenter historijskog događaja, u vidokrug centralnih figura (atentatora i žrtava atentata).

Demontirajući uvriježeno poimanje povijesti, Zlatko Topčić se, umjesto na Gavrila Principa, fokusira na tragični život Maruna Markote. Topčić ispisuje mizanscen kojim se kreću obični, a zapravo sasvim neobični i autentični ljudi (kočijaš Miško Jakšić, pehlivan Faruk Piraga, brijač Avdo Vreto i njegov sin Ekrem, glumac Milenije Životić Solunac, prostitutka Izabela, kapetan Domagoj Tomić-Volarić i drugi), diktirajući dinamiku kadrova kao iskrzanih slika jednog vremena.

Tom “filmskom” tehnikom uvjerljivo prikazuje ličnosti koji potkopavaju mitove, ideologeme, revizionističke interpretacije. I dok intertekstualne sonde precizno pozicioniraju tekst romana u odnosu na zbilju kojom se bavi, njegova je struktura, s druge strane, polifonijska. Glasovi likova sudaraju se, odbijaju, prekidaju i miješaju u povremeno teško razmrsive skupne dionice: riječ je o onoj bahtinovskoj ideji polifonije, o “karnevalskom rasturanju hegemonističkog poretka vladajuće kulture”, kako ju je svojevremeno opisao Fredric Jameson. Poenta je da antihegemonistički prosede ovdje pritom ne klizi u priručnu light mitologizaciju otpora dominantnim strukturama političke i društvene moći. Topčićevi postupci daleko su od takvog i sličnih proznih pohoda recepcijski utabanim stazama. On je izrazito sklon poetizaciji, koja semantički zgušnjava tekst i traži koncentrirano čitanje. Često poseže za situacijama i likovima izvan kanona, te opisima tjeskobe u ljudskom biću, kombinira ih s eliptičnim iskazima, fragmentiranim ekskursima, preskakanjem karika asocijativne ulančanosti: svijet Topčićevog romana zaljuljan je, nekalkulabilan, a ipak prohodan.

Mrtvo polje, naime, povremeno kao da ipak naginje manirističkoj hipertrofiji samosvrhovitog diskurzivnog egzibicionizma; s druge strane, njegova poetička orijentacija promišljeno i konsekventno proizlazi iz etičke i političke, jasno ga odvajajući od aktualnih proznih tretmana mračne bosanske prošlosti.

Sarajevski atentat i Prvi svjetski rat izazvali su nezapamćeno krvoproliće među narodima tog doba te ostavile trajni ožiljak i kontroverzni žig na potonje generacije. Riječ je o sukobu bez presedana, sukobu koji je iza sebe ostavio milione mrtvih, nesretnih i razočaranih. Previše je riječi u literaturi utrošeno na okolnosti samog Velikog rata, njegove sudionike i trzavice među zaraćenim narodima, ali ono što je ostalo urezano u memoriju običnog čovjeka bilo je strahovito uniženje čovjeka i njegovog svijeta, rasparčanost tog nemirnog i kolonijalnog života i tjeskoba pred pitanjima novih, nadolazećih okolnosti.

Blizinu smrti i zjapeći bezdan pred sobom osjetili su i Franz Ferdinand i Marun Markota, i Sofija Chotek i Isabela zvana Orhideja, i Gavrilo Princip i Mehmed Mehmedbašić, kao i svi imenovani i bezimeni ljudi okupljeni na dočeku austrijskog nadvojvode. Slične predosjećaje imali su i svi drugi ljudi u širem okruženju jer je potpuno neprirodno kako je čitav svijet bio tako spreman na rat, kao zapeta puška, da se odmah počelo pucati i ubijati, što znači da su pripreme za razračunavanje počele mnogo prije sarajevskog metka Gavrila Principa.

Kasnije interpretacije uglavnom su bile revizionističke. Ponajprije jer je taj posao posve isplativ za pojedince koji osjećaju potrebu da djeluju nacionalno i da pri tome lažu želeći pokazati svijetu posebnost vlastitog kolektiva i istaknuti svoju snalažljivost u grabežu i otimanju onog povijesnog trenutka koji je, prema njihovom mišljenju, bio presudan i odlučujući za cijeli svijet.

Upravo zbog toga je značajan Topčićev roman 28.06.1914. U njemu se ne ideologizira i ne politizira, već se govori o zjapećoj praznini iznevjerenih ideala i samoubilačkoj želji da se učini nešto za sebe u smutnom vremenu ideoloških previranja. Dvojba Topčićevih likova nije u tome kako se istaknuti u patriotskom zvjerinjaku, već se svodi na sljedeće: Da li umrijeti za života, ili vazda živjeti u smrti?