Uz podsjećanje da u cijeloj regiji ne postoji nijedan etnomuzikolog, etnokoreolog, niti orkestar narodnih instrumenata, Naka Nikšić, nakon provedenog projekta “Pirinče – instrument koji nestaje”, navodi da je pirinče, kao i sviranje na njemu, poput većine ostalih elemenata nematerijalne kulture Bošnjaka, uslijed niza okolnosti i dejstava više negativnih faktora, bio izložen zaboravu i nestajanju

Asmir Selmanović i Mujko Ugljanin

Ešref Džanefendić

Ešref Džanefendić

Hasan Ahmatović i Mujko Ugljanin

Mujko Ugljanin (

Mujko Ugljanin

Naka Nikšić

Način života i određeni običaji stanovnika Pešterske visoravni i područja u okruženju bili su, i još su, prožeti različitim oblicima muziciranja, posebno sviranjem. Zastupljenost instrumenata, način njihove izrade i prilike za sviranje u dobroj mjeri bili su uvjetovani vegetacijom, načinom privređivanja ljudi i porijeklom stanovništva. U narodu su najčešće pravljeni signalni i aerofoni melodijski instrumenti kao što su piskovi od različitih vrsta drveta, borija, frula, kalem, dvojnice, svirala, kaval i gajde.

U muzičkoj tradiciji Bošnjaka koji žive u ovim selima nailazimo i na jedan aerofoni kojeg nije nimalo lahko napraviti. Taj je instrument u etnomuzikološkoj literaturi poznat kao pirinčova frula, a u narodu kao sviralja od pirinča ili pirinče, navela je profesorica muzike i pijanistkinja iz Novog Pazara Naka Nikšić u uvodu projekta “Pirinče – instrument koji nestaje”, a sve s ciljem da se ovaj instrument, čiji su sačuvani primjerci stari po trista i više godina, otrgne od zaborava.

Insistirajući i istrajući na ovoj ideji, Naka Nikšić uspjela je realizirati projekt kod Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije. Projekt je okončan promocijom dokumentarnog filma istog naslova i početkom postupka upisa instrumenta pirinča kao elementa bošnjačke nematerijalne kulture u nacionalni registar Srbije.

Ovaj instrument zadržao se u kulturnoj tradiciji Bošnjaka, konkretno Pešterske visoravni, Mokre Gore, uključujući susjedno područje koje teritorijalno pripada Crnoj Gori.

Prije nego što je počela ozbiljno tragati za ovim instrumentom i proučavati, Naka Nikšić se kao muzičar i predavač u muzici bavila zvučnim osnovama sredine u kojoj živi.

Ona objašnjava da zvučna sredina okruženja utječe na dijete, na muzičku percepciju i kasnije na cijelo muzičko obrazovanje. Zato je istraživala instrumentalnu tradiciju podneblja u kojem živi, posebno duhačke instrumente, te naišla na podatak “pirinčova frula”.

Za ovaj instrument nije bilo detaljnijih podataka osim ilustracije u radu Petra Vukosavljevića Mikrointervalska sazvučja, u kojem je naišla na prvo spominjanje ovog instrumenta.

Objašnjenje uz ilustraciju bilo je da su na njemu svirali pastiri proizvodeći tužne melodije koje su oslikavale usamljeni pastirski život, da je poznat kao albanski kaval i da se rupice na njemu nalaze na jednakom rastojanju. Naka Nikšić pokušavala je doći do potpunijih podataka. U Novom Pazaru taj instrument bio je nepoznat. Pripremajući doktorski rad na temu Primjena novopazarskih pjesama u nastavi muzičke kulture, shvatila je da treba pokazati i ukazati koliko muzička sredina u kojoj ljudi žive utječe i na postavku muzičke pismenosti.

Nije odustajala od instrumenta pirinče i preko informacija od novinara iz Novog Pazara Ramiza Etemovića, koji je radio emisije o selu i Pešterskoj visoravni, pronašla ga u selu Dolovo, u tutinskoj općini. S instrumentom je pronašla “narodnog svirača” Mujka Ugljanina. Mujko je, pokazat će se, jedan od rijetkih živih narodnih svirača koji zna svirati na tom do sada široj javnosti nepoznatom instrumentu pirinče (tur. mesing).

NEMATERIJALNO KULTURNO NASLIJEĐE

“U namjeri da dokumentujem, zaštitim, popularizujem i njegujem sviranje na instrumentu pirinče, uz podršku Kulturno-umetničkog društva mladih ‘Novi Pazar’, osmislila sam projekt pod nazivom ‘Pirinče – instrument koji nestaje’. U martu 2018. godine Kulturno-umetničko društvo mladih ‘Novi Pazar’ apliciralo je s ovim projektom na Konkursu za finansiranje ili sufinansiranje projekata iz oblasti kulturnog nasleđa u RS u 2018. godini – oblast nematerijalnog kulturnog nasleđa, koji je raspisalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije. Nadležna komisija je pozitivno ocijenila ovaj projekt, tako da je on od Ministarstva (mada u značajno manjem iznosu od potrebnog) finansiran u 2018. godini”, ispričala je Naka, inače predavač na Učiteljskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, odjeljenje u Novom Pazaru, i direktor Turskog kulturnog centra (TKC) u Novom Pazaru.

Projekt je, kaže, u toku realizacije morao biti modificiran, ali su uspjeli da realiziraju većinu postavljenih zadataka i time u dobroj mjeri ostvare njegov cilj, a to je zaštita i očuvanje ovog nematerijalnog kulturnog naslijeđa.

Projekt se sastojao iz više aktivnosti, od kojih je prva bila dokumentiranje instrumenta i sviranja na njemu. Fotografirali su instrument i snimali sviranje i razgovore s više nosilaca ovog elementa nematerijalne kulture. Hasan Ahmatović (75), rođen i odrastao u Dragi, Mujko Ugljanin (59), selo Dolovo, i Asmir Selmanović (24), selo Debeljak, sva trojica iz općine Tutin, jedini su znali i bili dostupni da sviraju na ovom instrumentu.

Aktivnosti na projektu obuhvatale su obuku za izradu instrumenta. U Novom Pazaru je organizirana radionica za izradu pirinča, kojoj je prisustvovalo 25 osoba. Pirinče je, uz pomoć i preporuke svirača Mujka Ugljanina, napravio majstor Merdan Ljuhar. On je, objašnjavajući i pokazujući svaku etapu rada, obučio polaznike radionice da izrađuju ovaj instrument. Kroz više radionica, koje su održane krajem novembra i početkom decembra 2018. godine, polaznici su obučeni da ovladaju držanjem instrumenta i položajem usana pri sviranju, proizvođenjem zvuka, tehnikom disanja koja se zove “predisanje” i sviranjem jednostavnih melodija.

Tokom svih aktivnosti zabilježeni su kompletni audio i videozapisi projekta, a za potrebe dokumentiranja i populariziranja ovog instrumenta i sviranja na njemu. Od snimljenog materijala urađen je i dokumentarni film, koji je nedavno promoviran u Novom Pazaru.

“Nakon završene prve tri aktivnosti projekta, prvo sam izdvojila melodijske obrasce koje smo snimili od narodnih svirača. Kako je i ovaj element nematerijalne kulture svakodnevno izložen različitim faktorima koji ugrožavaju njegov opstanak u bošnjačkoj nacionalnoj zajednici, bilo je neizbježno da skrenemo pažnju na ovaj problem, kao i mjere koje je potrebno preuzeti u cilju njegove popularizacije, čuvanja i njegovanja”, podvlači Naka Nikšić.

U svom zaključku, nakon obilaska desetaka mjesta i razgovora s gorštacima poznavaocima zvuka i narodnim sviračima, ona navodi da pirinča ima na Pešterskoj visoravni, u potezu Štavičkog bazena, ali i na obodima tog područja, u dijelu Sandžaka u Crnoj Gori. Nikšić tvrdi da bi bilo interesantno da se projekt proširi i za to područje te utvrdi koje se ondje melodije sviraju. Pretpostavlja da je pirinče na područje Peštera stiglo preko albanskih stočara i da je tu došlo do prožimanja određenog kulturnog naslijeđa.

SVIRANJE NA PIRINČU

Posmatranjem dostupnih svirala od pirinča utvrđeno je da je pirinče aerofoni instrument iz roda labijalnih svirala bez piska, napravljen od mesinga. Ova činjenica otkriva i otkud potječe naziv instrumenta. Mesing se na turskom kaže pirinç. Mjerenjem pirinča u vlasništvu Mujka Ugljanina ustanovili su da ga čini cijev dužine 437 mm, spoljašnjeg prečnika 20 mm i debljine zida 1 mm. Na donjem, a katkad i gornjem kraju instrumenta, sa spoljašnje strane nalazi se prsten dužine 15 mm, spoljašnjeg prečnika 22 mm i debljine zida 1 mm. Pirinče na kome svira Mujko Ugljanin nema gornji prsten, ali on ističe da ga je nekad imao. Na donjem kraju instrumenta s unutrašnje strane nalazi se još jedan prsten spoljašnjeg prečnika cijevi 18 mm, a debljine zida 1 mm. Na pirinču se nalazi 6 rupica prečnika 8 mm. Spoljašnjost instrumenta ukrašava se graviranjem vegetativnih motiva.

Pri sviranju svirala od pirinča drži se malo ukoso, baš kao i kaval. Za proizvodnju zvuka veliku ulogu igraju usne koje se postavljaju direktno na ivicu cijevi i njihovim pogodnim položajem upravlja se zrak u instrument.

“Pirinče se drži ukoso. Svirač ne uzima vazduh na usta nego na nos, bez prestanka. Tako je u stanju satima da svira bez prestanka. Instrument fizički podsjeća na sviralu, a u načinu sviranja na kaval”, objašnjava Naka Nikšić.

Melodije i način sviranja na pirinču prenošene su sa starijih generacija. Narodni svirači melodije znaju da izvode na više načina, u paru, kada jedan od njih jednim tonom daje potporu, ili kada jedan narodni svirač svira na pirinču, a drugi pjeva na pirinču.

Prilikom sviranja Mujko Ugljanin prekrsti i malo podigne desnu nogu preko lijeve. “Ranije se sviralo ovako. Prekrstim ovako, k'o begovi”, objašnjava i iskosi instrument u desnu stranu, osloni ga na koljeno stvarajući njime potporu, a zatim upuhuje zrak u cijev.

ZVUK IZ DŽENNETA

Kako je to u dokumentarnom filmu prikazano, sjećajući se prošlih vremena, Mujko Ugljanin govori da je dobio pirinče od svog oca, a njegov otac od svog oca i “sve tako s koljena na koljeno… do deda dalje ne znam. Ova sviralja možda ima i 200 i više godina”, kaže on pokazujući na motive vješto izrezbarene u mesingu. Dodaje da pirinče više nije popularna kao što je nekada bila, ali se oraspoloži i uživa kada zasvira.

“Iz brda u brda se sviralo i bila ljepota… Sviralo se ka Kosovu, najviše tamo Draga i Pešter, ovaj Sandžak tu… Čuje se zvuk i sad sviralja u moje selo. Najviše su svirali za stokom, za ovcama i kad se skupe na neki posedak, neki skup. To ta je sviralja postojala i više ništa nije imalo. Zadnje dvije‑tri godine ne sviramo. Vala, ponekad me zovnu na svadbu ovi stari ljudi. Kad sam raspoložen, mogu, a kad nisam, neće da svira. Nema volju, neće ni ona da zaječi”, kaže Mujko i ponavlja da je svirala od pirinča “data od Allaha muslimanima da sviraju… Da sviraju, nije im grijeh, nego sevap. Ona je iz Dženneta, kažu, izašla. Taj zvuk ona što ima nikakav instrument na svijetu nema. Tako ono nešto pitomo… Kažu, kad ja sviram, ptice u gori stanu i slušaju.”

Pričajući o ljudima koji su svirali na pirinču, Mujko Ugljanin spominje svog oca Rama i djeda Sada Ugljanina, izvjesnog Nura, koji je otišao za Tursku, Lata i Memiju Suljića iz Debeljaka i Hamdiju Halilovića iz Đerekara.

Asmir Selmanović, Mujkov učenik, dodaje da su ti glavni što su svirali gore svi odselili, neki pomrli, neki za Tursku otišli. Ističu da na ovom instrumentu sviraju još i Husko Turković iz Krnje Jele, Bećir Čalaković iz Drage, ali i da na njemu sviraju “i na drugoj strani Sandžaka”.

“Moj dedo je svirao, ali ja nikad nisam pokazivao pažnju. Kada sam Mujka čuo, tada sam počeo da učim. Još nisam dobro naučio, ali, eto, učim”, ističe Asmir i pokazuje na tri “svirale”, uz potvrdu da su stare i do tristo godina.

Među tri pirinča, jedan mesingani instrument izdvaja kao poseban. On kaže da su u prošlosti ljudi čuvajući stoku svirali po cijeli dan, a da on danas radi sam sve poslove i nema mnogo vremena za sviranje.

Hasan Ahmatović, najstariji živi svirač na pirinču, govori o prilikama kada se nekada sviralo. Ispričao je kako bi s amidžinim sinom namjerno odlazio da svira kad bi žene išle po vodu.

“A ja bih ček'o sve dok bi natovarile i napunile i krenule, i mi bi udari da sviramo. One sve stani i drže ono u ruke. Što bi zasvir'o, one bi tamo na drugo mesto zapevale”, prisjeća se Hasan Ahmatović.

ORKESTAR U NOVOM PAZARU

Jedan od učesnika projekta i polaznika kursa sviranja na pirinču jeste i Ešref Džanefendić (30), arhitekta, muzičar i fotograf iz Novog Pazara. Koristeći muzičko iskustvo, prvi je uspio da, slušajući i gledajući kako to čini narodni virtuoz Mujko Ugljanin, zasvira iz instrumenta pirinče. Kaže da ga je, isto kao što ga zanimaju instrumenti svih meridijana i država, sve folk, a ne turbo‑folk muzike, zanimao i pirinče.

“Zainteresovalo me je kad sam čuo da postoji instrument koji je tradicionalno naš, bošnjački. Stupio sam u kontakt s Nakom Nikšić i ona me je pozvala. Vrlo brzo sam zaključio da je to instrument sličan neju. Znajući da sviram nej, ja sam lahko prosvirao i pirinče”, objašnjava Ešref.

Uz naglasak da je “kultura ispred svega”, slaže se da je projekt očuvanja tradicionalnog muzičkog instrumenta pirinče od zaborava veoma značajan, pogotovo proglašenje tog instrumenta elementom nematerijalne kulture Bošnjaka u Srbiji.

“Sve što pripada kulturi treba zaštititi, uvesti u institucionalni dio života, što da ne i drugih naroda. Nešto što je autohtono, bošnjačko i svojstveno ovom podneblju”, poručuje Ešref Džanefendić, konstatirajući da mlade ljude za ovakve projekte vezuje prije svega druženje i učestvovanje u nečemu, te da pojedinci u jednom trenutku zaključuju da je to nešto čim bi mogli i da se bave.

Ešref se slaže i da se iz ovog projekta, po broju ljudi koji su se uključili, može zaključiti da u Novom Pazaru i Sandžaku ipak postoji određen broj mladih ljudi zainteresiranih za očuvanje kulturnih i duhovnih vrijednosti svog kraja.

Uz podsjećanje da u cijeloj regiji ne postoji nijedan etnomuzikolog, etnokoreolog, niti orkestar narodnih instrumenata, Naka Nikšić, nakon provedenog projekta “Pirinče – instrument koji nestaje”, navodi da je pirinče, kao i sviranje na njemu, poput većine ostalih elemenata nematerijalne kulture Bošnjaka, uslijed niza okolnosti i dejstava više negativnih faktora, bio izložen zaboravu i nestajanju.

Nakon što je u saradnji s regionalnim koordinatorom iz muzeja u Čačku Snežom Ašanin i nastavnikom na katedri za etnologiju Univerziteta u Beogradu Milošem Milenkovićem pokrenula postupak upisa pirinča u Nacionalni registar nematerijalne kulture u Srbiji, Nikšić najavljuje rad na organiziranju novih radionica za obuku sviranja na pirinču, takmičenja u sviranju na njemu i formiranju narodnog orkestra u okviru KUD-a mladih “Novi Pazar”, gdje će biti zastupljen i ovaj instrument.

“Pokušat ćemo da popularizujemo pirinče i sviranje na njemu i u okviru aktivnosti Bošnjačkog nacionalnog vijeća / Saveta bošnjačke nacionalne manjine u Srbiji i turističkih organizacija u Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu. Smatram i da je u nastavi na bosanskom jeziku, u okviru nastave muzičke kulture, potrebno uvesti pirinče i sviranje na njemu kao nastavni sadržaj, a putem medija i naučnih skupova jačati svijest bošnjačkog stanovništva u Srbiji o značaju ovog muzičkog instrumenta za njihov kulturni i nacionalni identitet. Dokumentacija za registrovanje ovog elementa nematerijalnog kulturnog naslijeđa za nacionalni registar u Srbiji pripremljena je i poslata. U toku je postupak registracije”, dodala je Naka Nikšić.