“Danas imate narative koji govore da su Bošnjaci konstruirali nekakav bogumilski mit, što je apsolutna besmislica. To je podvala koja je zasnovana na ideološkim, a ne na činjeničnim osnovama. Lingvisti su, uz historičare, dosad najviše doprinijeli rasvjetljavanju ovog perioda, a, uz ova, potrebna su nam još i valjana književnokritička, antropološka, etnološka istraživanja. Naš nemar prema ovom kulturnom naslijeđu potvrđuje i činjenica da mi do danas nemamo transkripciju bosanske verzije Aleksandride, koja se trenutno nalazi u Berlinu, a ovaj viteški roman mogao bi biti odlično štivo za naše srednjoškolce”

Razgovarao: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Nehrudin Rebihić rodio se 1987. godine u Zenici, gdje je završio osnovnu školu, a srednju, Gazi Husrev-begovu medresu, završava u Sarajevu. Filozofski fakultet, studijsku grupu Književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik – nastavnički smjer, završio je u Sarajevu, gdje je magistrirao 2011, a doktorirao 2017. godine. Naučne radove objavljuje u referentnim domaćim i međunarodnim časopisima. Trenutno je u zvanju docenta iz oblasti Bošnjačka književnost i Teorija književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

STAV: Koautor ste knjige Bošnjaci o Bosni i sebi, jedne od pet knjiga 1. kola Edicije “Bošnjaci”. Šta za Vas, kao nekoga ko se iznutra bavio stvaranjem ove edicije, ona predstavlja?

REBIHIĆ: Riječ je o kapitalnom naučno-istraživačkom projektu koji se temeljito bavi važnim pitanjima bošnjačkog naroda. To su, zapravo, sintetske studije o jeziku, književnosti, političkoj i kulturnoj historiji u kojima se zrcale sva stanja našeg naroda kroz historiju. Jedna od važnijih odlika svake od ovih studije jeste i to što se autori nisu samo usredsredili na opisivanje i sistematiziranje svih dosadašnjih naučnih dostignuća nego su i kritički upozorili na ona mjesta koja nisu valjano interpretirana i od samih Bošnjaka. Prvi put na jednom mjestu imamo zaokruženo čitanje različitih sastavnica bošnjačkog identiteta iznutra, iz vlastite vizure, oslobođeno svih nedobronamjernih ideoloških projekcija nametnutih, prije svega, iz Beograda i Zagreba. Na drugoj strani, sve ove studije svjedoče procesualnost i promjenjivost sastavnica identiteta kroz historiju, svjedoče različitim, pozitivnim ili negativnim utjecajima na jedan identitet. Lamentiranje, patetika i nacionalno-romantičarska interpretacija bošnjačkog identiteta nisu našle svoje mjesto u ovoj ediciji, iako su to mnogi očekivali. Ova edicija pokazuje i neke slabosti Bošnjaka, jer su ovakve projekte trebale raditi institucije (instituti, fakulteti), stoga Bošnjaci moraju najhitnije oživjeti postojeće ili izgraditi nove institucije.

STAV: Kada govorimo o knjizi Bošnjaci o Bosni i sebi, otkud se uopće rodila ideja za ovakvu vrstu antologije?

REBIHIĆ: Književnost je “intima jednog naroda”, kako kaže Amin Maalouf. Ona pamti sve ono kroz šta je prošao neki narod. Tako je i bošnjačka književnost u različitim periodima svog razvoja upamtila kolektivna htijenja i želje, traume i snove, te oblikovala slike o sebi i drugima. Ona je, između ostalog, sačuvala i sjećanja na neka identitetska mjesta koja su u različitim trenucima u društvenom polju bila marginalizirana. Pored svoje estetske vrijednosti, književnost ima i funkciju pamćenja i sjećanja. Svjesni ove činjenice, autori knjige (Sead Šemsović, Dijana Hadžizukić, Nehrudin Rebihić) nastojali su sačiniti izbor tekstova iz bošnjačke književnosti i publicistike, od usmene književnosti do savremenog književnog trenutka koji čuvaju tri važna toposa bošnjačkog identiteta: ime zemlje (Bosna), nacionalno ime (Bošnjak) i ime jezika (bosanski jezik). Ovakav tematski izbor pokazuje duboku svijest Bošnjaka o sve tri navedene sastavnice identiteta, kao i njen razvoj, ali, moram kazati, i vidan kompleks identiteta kroz cijelo 20. stoljeće. Bez obzira na terore različitih ideologija, Bošnjaci su ponekad javno, a ponekad i mimikrijski, uspjeli ipak očuvati svijest o državi, jeziku i svom nacionalnom imenu. Međutim, kroz 20. stoljeće, a nažalost i danas, Bošnjaci se nisu institucionalno opirali ovakvom teroru, već su to najčešće radili pojedinci. Mislim da se danas nalazimo pod terorom izbora gdje nam se serviraju različite ideologije i idolatrije. Razdijeljeni u grupacije i frakcije, nismo uspjeli afirmirati temeljne vrijednosti koje bi nas, bez obzira na vrijeme i politički kontekst, trebale držati na istom kolosijeku.

STAV: A šta je s izborom autora?

REBIHIĆ: Kada je riječ o odabiru autora za antologiju, koristili smo se tzv. kolektivnim modelom sistematizacije nacionalne književnosti koji uključuje i one pisce koji žive izvan Bosne (Sandžak, Hrvatska, Crna Gora itd.). Primjetno je da neki pisci koji žive izvan Bosne imaju snažan i emotivan odnos prema državi ili kao zavičajnom ili, pak, identitarnom toposu, a bosanski jezik doživljavaju najintimnijom vezom s Bosnom. I, naravno, valja naglasiti da za izbor određenog autora nije presudno utjecala estetska vrijednost djela ni kanonski status njegova autora. Zadaća svakog pojedinca danas treba biti da prenosi vrijednosti o jeziku, kulturi i državi na mlađe naraštaje, jer, ako to ne uspijemo, svi naučni radovi i knjige u budućnosti neće imati osobitu vrijednost.

STAV: Profesor ste na predmetu Starija bošnjačka književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Koje periode ona obuhvata i zašto, kako smo načuli, ova književnost i nije tako popularna među studentima i učenicima?

REBIHIĆ: Da, trenutno izvodim nastavu na predmetima iz starije bošnjačke književnosti, koja obuhvata period od prvih pisanih tragova pa sve do 1878. godine. Mogu kazati da je to dosta zanimljiv, ali i nedovoljno proučen period naše književne prošlosti. On obuhvata književnost srednjovjekovne Bosne, književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima, kao i alhamijado književnost. Književnost na orijentalnim jezicima i alhamijado literatura ostale su do danas nepoznate našem narodu, a razlozi za takvo što su mnogobrojni. Prije svega, ta literatura nastajala je na tri orijentalna jezika, pa bi to mogao biti jedan od razloga, ali ne i ključni. Razlog za takvo što leži sigurno i u činjenici da oni koji dobro vladaju orijentalnim jezicima nisu dovoljno pažnje posvetili prevođenju i afirmiranju ovih tekstova. Podaci govore da ima više od 400 pisaca Bošnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima, a ako pogledate prevedene tekstove, uvidjet ćete da je ta građa tek malo zagrebana. Džaba nama i najbolje naučne studije i analize ove književnosti kada prosječan čitalac ne može doći do teksta. Na drugoj strani, status ove književnosti u udžbenicima za osnovnu i srednju školu skoro je nikakav. Nastavnici često zaziru od interpretacije ove vrste književnosti jer nisu dovoljno obučeni, zbog čega se stječe dojam da ona nema nekih estetskih kvaliteta. Naprimjer, mnogo više je ova književnost popularizirana i afirmirana u dnevnim i sedmičnim listovima međuratnog perioda (npr. u časopisu Muslimanska svijest) negoli je to slučaj danas. A siguran sam da je vaš magazin otvoren za takvu vrstu tekstova, pa mi je malo začudo zašto ih češće nema na vašim stranicama. Nadalje, problemi su sigurno i finansijske prirode jer zajednica ne pridaje pažnju ovakvim projektima. Za loš status ove književnosti danas odgovornost snose i fakulteti i instituti na kojima se ova književnost proučava.

STAV: A šta je s alhamijado književnošću?

REBIHIĆ: Kada je riječ o bošnjačkoj pučkoj književnosti – alhamijado književnosti, ni njen status nije ništa povoljniji, iako bi trebao biti s obzirom na to da je arebica jedno od pisama bosanskog jezika (a ne nekog tamo zajedničkog jezika). To se često zaboravlja. U javnosti je oblikovano mišljenje da su na arebici pisani i zapisivani samo vjerski udžbenici, ilahije i kaside, međutim, ima tu i buntovne, i ljubavne, i lascivne poezije – svega onoga što je okupiralo svakodnevni život ondašnjeg našeg čovjeka, Bošnjaka. Bez sumnje, možemo sasvim sigurno zaključiti da alhamijado književnost i književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima danas nisu na onom mjestu koje im pripada. Ovu književnost, a naročito one tekstove s duhovnom tematikom, mnogo više “populariziraju” oni pojedinci i grupe okupljene oko tekija i džamija, negoli fakulteti i škole kroz obrazovni sistem. Stoga sistem obrazovanja mora ovom gorućem problemu posvetiti punu pažnju.

STAV: Koji je razlog za takvo stanje u akademskoj zajednici?

REBIHIĆ: Iako sam svega desetak godina u akademskoj zajednici, moram, nažalost, kazati da se ona sve više preobražava od intelektualne ka interesnoj zajednici, gdje sujete, interesi pojedinaca i grupa često ugroze ozbiljne naučne projekte.

STAV: Kada govorimo o srednjovjekovnoj književnosti, da li je dovoljno predstavljena i zastupljena? I zašto nam je ona uopće važna?

REBIHIĆ: Srednjovjekovnu književnost treba tretirati ishodištem, zajedničkom baštinom svih kulturnih tradicija koje su se etablirale na bosanskom prostoru. Poslije su se, naravno, te tradicije i književnosti u osmanskom periodu odvajale, najprije u jeziku (perzijskom, arapskom, turskom, latinskom, ladino), ali i kroz usmenoknjiževnu tradiciju, i do danas oblikovale neke svoje osobenosti. Srednjovjekovna bosanska književnost nema nekih naročitih estetskih dometa, ali kroz različite žanrove pokazuje svijest ondašnjeg čovjeka o jeziku i Bosni. Danas imate narative koji govore da su Bošnjaci konstruirali nekakav bogumilski mit, što je apsolutna besmislica. To je podvala koja je zasnovana na ideološkim, a ne na činjeničnim osnovama. Lingvisti su, uz historičare, dosad najviše doprinijeli rasvjetljavanju ovog perioda, a, uz ova, potrebna su nam još i valjana književnokritička, antropološka, etnološka istraživanja. Naš nemar prema ovom kulturnom naslijeđu potvrđuje i činjenica da mi do danas nemamo transkripciju bosanske verzije Aleksandride, koja se trenutno nalazi u Berlinu, a ovaj viteški roman mogao bi biti odlično štivo za naše srednjoškolce.

STAV: Koje su poveznice između srednjovjekovne Bosne i Bosne danas?

REBIHIĆ: Ako pažljivo analiziramo svijet srednjovjekovnog bosanskog čovjeka, uvidjet ćemo da je on ipak počivao na nekim vrijednostima (jezik, religija, zemlja), s tim što su tog čovjeka pratile sve nevolje kojima donekle i mi danas svjedočimo. Nama se historija ne ponavlja, ona je hiljadu godina ista, samo što naše pamćenje traje kao kod riba – čim nas puste s udice, prestajemo se i sjećati. Bosna, a i cijeli svijet, danas proživljava sofisticirani srednji vijek. Što bi rekao Abdulah Sidran kroz glas jednog svog internetskog lika Nurije: “Svaki bi Bošnjak morao imati dvije glave, jednu da mu je otfikare, i drugu da shvati šta mu se desilo.”

STAV: Autor ste knjige Biti izvan kanona, koja je još u pripremi. Kako ona nastaje i ko je zapravo Rasim Filipović?

REBIHIĆ: Knjiga je nastala sasvim spontano. Dok je trajala procedura za odbranu moje doktorske disertacije, slobodno vrijeme provodio sam u arhivima i bibliotekama tragajući za nekim tekstovima u periodici između dvaju svjetskih ratova. Tad sam vidio da se ime Rasima Filipovića javlja skoro u svakom ondašnjem časopisu. Prikupljao sam građu koja je, evo, rezultirala knjigom. Rasim Filipović rodio se 1909. godine u mjestu Rastoka kod Ključa. Između dvaju svjetskih ratova živi i radi u Sarajevu, a poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb, gdje ostaje do smrti, 1983. godine. Pisao je drame, romane, memoare, pozorišne kritike, kratku prozu. Sve vrijeme bio je pisac lijeve orijentacije. Slijepo je slijedio tu ideju i ona mu je često utjecala i na kvalitet tekstova. Naravno, ovdje valja naglasiti da su mu svi tekstovi, izuzev jednog romana, tematski vezani za Bosnu i njenu prošlost. Vinko Brešić možda je ponajbolje opisao njegovu poetiku, kazavši da je ona nastala na zasadama “bosanske škole eglena”.

STAV: Zašto je ostao nepoznat među našom čitalačkom publikom i zašto se, do trenutka objavljivanja Vaše knjige, Filipovićem skoro niko od Bošnjaka nije bavio?

REBIHIĆ: Filipović je opisan u okvirima hrvatske književnosti. Njegovo djelo zastupljeno je u različitim antologijskim izborima, a naučno je opisano u brojnim studijama. Zašto njegovo djelo nije cjelovito opisano i sistematizirano u okvirima bošnjačke književne historije, na to vam pitanje ne mogu tačno odgovoriti, ali, prema mom mišljenju, razlog za takvo što leži u dvije stvari. Prva je u zakašnjeloj sistematizaciji bošnjačke književnosti, budući da je nakon agresije trebalo pristupiti opisivanju i valoriziranju kanonskih pisca, pa se za književne saputnike nije imalo vremena, a druga je u činjenici da su pod utjecajem poststrukturalizma tabuizirana arhivska istraživanja, klasična opisivanja i sistematiziranja književne prošlosti. Zapravo, mi smo se upustili u dekonstrukciju, a još valjano nismo završili ni konstrukciju. Tako, ako pogledate temeljne studije o bošnjačkom romanu, vidjet ćete da se tu ne valoriziraju pisci poput Rasima Filipovića, Zaima Topčića, Nusreta Imamovića, dok je sve ove pisce, naprimjer, hrvatska književna historiografija opisala bez obzira na njihovu estetsku vrijednost i time ih naučno prisvojila. Zbog toga su mnogi za historiografiju pažnje vrijedni pisci i književne pojave ostali neopisani. A da bismo dobili valjanu književnohistorijsku sliku razvoja bošnjačke književnosti, potrebno je uraditi analize periodike Novog Behara, Gajreta, Narodne uzdanice, periodike od 1941. do 1945. godine, kao i onih nakon 1945, Zore, Života Odjeka, Lica, Izraza itd.

STAV: Da li je književni period od 1941. do 1945. u Bosni još tabu tema ili i taj period treba početi istraživati?

REBIHIĆ: Teško pitanje. Na fakultetima se ovaj period izučava samo kao književnost narodnooslobodilačke borbe, a mi znamo da su širom bivše Jugoslavije u ovom periodu izlazili književni časopisi koji su propagirali ideologiju NDH. U tim časopisima znatan broj pisaca objavljivao je svoje tekstove. Pred istraživača ovog perioda nametnulo bi se mnoštvo dilema i on bi se zasigurno u jednom trenutku morao zapitati treba li opisivati djelo nekog pisaca zanemarujući njegov politički angažman. Mislim da trebamo opisati i ovaj period naše književne prošlosti; bolje je da to mi uradimo nego neko drugi ko bi to mogao zloupotrijebiti.