U Novom Pazaru završio je Osnovnu muzičku školu, u Sarajevu Muzičku akademiju, a flamenko je usavršavao na njegovom izvorištu, u Španiji. Uz Mirzino ime često se ističe da je on “jedini flamenko-gitarista u BiH”. Zajedno s flamenko-pjevačicom Ninom Ćorić iz Zagreba i grupom sarajevskih palmerosa bilježi mnogobrojne nastupe u Sarajevu, Mostaru, Omišu i Zagrebu. Nastupio je i na međunarodnom “Omiš Guitar Festu”, jednom od najvećih gitarističkih festivala na ovim prostorima, kao i na “Flamenco Festivalu” u Zagrebu. Ove godine nastupio je i na “Jazz Festu” u Sarajevu, gdje je zabilježio zapažen nastup s projektom “Nairuz”, spojem flamenka, mekamske muzike i sufijske poezije

Piše: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Aida REDŽEPAGIĆ

Dok priča o Abul-Hasanu Aliju Ibn Nafiju, znamenitom andaluzijskom muzičaru iz 9. stoljeća, poznatijem pod imenom Ziryab, Mirzu Redžepagića obuzima ekstatični zanos. Iako je maestro kojem se divi umro prije više od hiljadu godina, Mirzi je bliži od ljudi koji sjede za susjednim stolom i, čini se, od većine onih s kojima je osuđen provoditi vrijeme. Ne samo zbog Andaluzije, u kojoj je Ziryabovo ime nadživjelo stoljeća, ratove i inkvizicije, a u kojoj Mirza pronalazi veliku inspiraciju, već i zbog predanosti s kojom se Ziryab posvećivao muzici.

Čini se da je Mirzi ta predanost razlog beskrajnog poštovanja prema ovom andaluzijskom muzičaru, maestru koji je na oud dodao petu žicu, objasnivši da standardne četiri predstavljaju četiri praelementa, vatru, vodu, zrak i zemlju, a da je taj peti duša ouda – pretka današnje gitare. Predan poput Ziryaba, neumorno vježbajući i učeći te osluškujući tanahne niti vlastite duše, Mirza je uspio kao mladić dosegnuti visine dostojne poštovanja i divljenja. To ga je dovelo do statusa jedinog flamenko-gitariste u Bosni i Hercegovini, što mu ne prija, već ga žalosti.

Mirza Redžepagić rodio se u Novom Pazaru. Ondje završava Osnovnu muzičku školu, nakon čega dolazi u Sarajevo, gdje završava Muzičku akademiju. Poslije završenog studija klasične gitare na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, počinje se zanimati za flamenko.

“Zanimljivo je da je najveći utjecaj na klasične kompozicije na gitari imala upravo španska muzika. Svi ti kompozitori koji su komponirali za gitaru bili su inspirirani flamenkom, umjetnošću njegovanom od romske zajednice u Španiji. Romi su uspjeli sačuvati ovu umjetnost nakon inkvizicije i progona muslimana i Jevreja s Pirinejskog poluotoka. Flamenko mnogo duguje orijentalnoj muzici islamske Andaluzije, ali u njemu ima jakog utjecaja indijske, sefardske i romske kulture. Cordoba, Granada i Sevilla bili su centri znanja i umjetnosti. Prve muzičke škole u svijetu nastale su na tlu Andaluzije, u kojoj je djelovao i čuveni Ziryab, koji je pred smrt znao napamet više od 20.000 melodija. Kad su ga učenici pitali odakle mu svo to znanje, odgovorio je da to nije njegovo, nego da mu se sve to spuštalo”, pripovijeda Mirza.

MORAO SAM OTIĆI U GRANADU

Ljubav prema flamenku bila je toliko jaka da Mirza odlazi u Granadu, Ziryabovu domovinu, na izvor flamenko-muzike, ostavljajući u Bosni suprugu i tek rođenu djevojčicu.

“U ljeto 2012. godine odlučio sam otići u Granadu kako bih osjetio duh Andaluzije i našao učitelja flamenka, jer flamenko je umjetnost koja se ne može naučiti samo iz knjiga, nota i klipova. Našao sam učitelja i išao mu svaki dan noseći tri kile paradajza. Taj odnos prema učitelju usporedio bih s odnosom prema učitelju u sufizmu. I sufizam može biti zasebna nauka, ali se on praktično ne može živjeti i potpuno naučiti bez živog učitelja. Tako je i s flamenkom. To nije samo učenje strukture tonova, učenje ritma i tako dalje, već i dublje razumijevanje tog svijeta.

Da bih sve to upoznao i doživio, morao sam otići tamo, da jedem tamošnju hranu, da budem s tim ljudima, da udišem taj zrak. Ništa od toga ne može se spoznati kroz knjige. Stoga kažem da flamenko nije samo vrsta umjetnosti već i način života. Pohađao sam nastavu u jednoj privatnoj školi i imao sreću da radim s dva priznata učitelja gitare iz Granade. Godine 2013. dobio sam i stipendiju Asocijacije flamenko-gitarista Španije za specijalističke studije u Madridu, gdje sam svoje znanje unaprijedio radeći s izvrsnim flamenko-pedagogom Joseom Delunaom”, prisjeća se Mirza, ističući da je tada definitivno učvršćen njegov nijet da se bavi flamenkom.

“Mi u Pazaru kažemo da imamo išaret za nešto. Imao sam osjećaj da moram otići u Granadu. Da nisam otišao, mislim da bi moj život bio potpuno drugačiji danas. Uštekao sam nekih para i zaputio se u Španiju. Bilo je to plodonosno, ali i užasno teško, jer sam ostavio ženu i dijete koje je imalo nepunu godinu. Međutim, to mi je otvorilo flamenko”, kaže Mirza.

U GRANADI PRONAŠAO SEVDALINKU

Boraveći u Granadi, upoznaje i muzičare iz Sirije i Maroka, te se počinje zanimati za mekamsku muziku i prepoznavati njene utjecaje na kulturu Bošnjaka, prije svega na sevdalinku.

“Tek sam s tim divnim Sirijcima i Marokancima shvatio suštinu mekamske muzike. Njena je suština u mikrotonalnosti, što apsolutno ne postoji u zapadnoevropskom muzičkom sistemu. Zapadni muzički sistem više je prilagođen intelektu, dok je suština orijentalne muzike u ostavljanju prostora za te mikrotonove i improvizaciju, što toj muzici daju dušu. Tako je i s flamenkom. Tada sam počeo prepoznavati utjecaj mekamske muzike na sevdalinku. On je jak i prepoznatljiv, s tim da je arapski muzički sistem drugačiji od turskog, a na sevdalinku je utjecao turski, od instrumentarija do vokalne izvedbe. Ako biste slušali zapise sevdalinki od prije Prvog svjetskog rata, primijetili biste da one zvuče veoma orijentalno. Možda bismo to danas čak prepoznali kao tursku muziku. Zašto? Pa zbog toga što se sevdalinka tada nije pjevala uz harmoniku, već uz saz. Etnomuzikolozi danas govore o bosanskom mekamu kako bi se skrenula pažnja na taj utjecaj mekamske muzike”, kaže Redžepagić.

On tvrdi da su najveći utjecaj na melodiju sevdalinke imala dva mekama, ili dvije skale orijentalne muzike: hidžaz i nikriz. “Ova dva mekama čine sevdalinku specifičnom. Kada bismo nekim ljudima u Sloveniji počeli svirati mekam hidžaz ili nikriz, oni bi pomislili na sevdalinku. Mi ne znamo kako je nešto zvučalo prije sto godina ako nemamo zapis, ali znamo da su ova dva mekama i danas dominantna u melodiji sevdalinke”, ističe Redžepagić.

PLODONOSNA SARADNJA S NINOM ĆORIĆ

Nakon povratka u Sarajevo, Mirza nastavlja raditi na vlastitom usavršavanju, tragajući za ljudima s kojima bi mogao ostvariti saradnju. “Upoznao sam ovdje neke Špance s kojima sam postao dobar prijatelj i s kojima sam dijelio flamenko-iskustva. Mnogo sam naučio od njih iako oni nisu muzičari. Naravno, usput smo upoznali još neke ljubitelje flamenka. Iako bi nekima imponiralo što su jedini u nečemu, mene beskrajno rastužuje saznanje da sam jedini flemenko‑gitarist u Bosni i Hercegovini. Mislim da je muzika stvorena kako bi se dijelila s drugima, da je ona džematski fenomen i da nema mnogo smisla svoditi je na individualnu upotrebu”, kaže Mirza.

Uskoro nakon povratka iz Granade dobio je poziv od zagrebačke flamenko-pjevačice Nine Ćorić, vjerovatno jedine pjevačica flamenka s prostora bivše Jugoslavije. “Počeli smo s nekim malim koncertima na kojima smo ljude morali upoznavati s tom muzikom. Morali smo učiti svoju publiku da nismo klupski izvođači. Na prvih nekoliko nastupa prekidali smo izvođenje kako bismo ljudima rekli da nema priče i galame. Saradnja s Ninom bila je plodonosna. Kad sam je prvi put čuo kako pjeva, bio sam fasciniran njenim umijećem jer je pjevanje flamenka teško. U prvi mah, pomislio sam da je Španjolka zbog savršenog izgovora riječi prilikom pjevanja, što je teško postići ljudima koji nisu sa španskog govornog područja. Početkom 2016. godine pozvao sam je da dođe u Sarajevo, da snimimo video za numeru koju sam komponirao. Nakon prvih taktova zajedničkog muziciranja, znao sam da je to to i da će se naša saradnja nastaviti”, kaže Mirza.

Prvi javni nastup i prvi domaći flamenko-šou u Bosni i Hercegovini izveden je u februaru 2016. godine, kad su Mirza i Nina nastupili u klubu “Mash”. “Bio sam nervozan. I pored velikog broja nastupa koje sam imao, ovaj je bio poseban jer sam bio svjestan da je to veliki korak za mene, da se tim nastupom udaraju temelji flamenka u našoj zemlji. Izašli smo na scenu i već nakon prvih taktova vidjeli smo osmijehe ljudi u publici, što nam je iz numere u numeru davalo vjetar u leđa. Svirali smo tradicionalne flamenko-numere, nekoliko mojih kompozicija i djela velikih umjetnika flamenka, kao što su Carmen Linares, Camarón de la Isla, Diego del Gastor i drugi”, prisjeća se, ističući da saradnja s flamenko-plesačima iz Slovenije traje i danas. Slovenci, kako kaže, imaju veoma bogatu flamenko-scenu, te u Sloveniji često nastupa s plesačima flamenka Urškom Centom i Mitjom Obedom.

PROJEKT “NAIRUZ” – SPOJ FLAMENKA, MEKAMSKE MUZIKE I SUFIJSKE POEZIJE

Ove godine Mirza je nastupio na “Jazz Festu” s Danielom Moreom i Almedinom Varošaninom, predstavljajući projekt “Nairuz”.

“‘Nairuz’ je spoj flamenka i makamske muzike s elementima sufijske poezije. U pitanju je dijalog između različitih muzičkih tradicija koje su, zapravo, slične i dijele isti korijen. Gitara je potomak arapskog ouda, a kako nisam virtuoz na oudu, onda sam gitaru prilagodio tako da može dijelom zvučati kao oud. Flamenko-forme izrazito su ritmične, s dosta akcenata i u kombinaciji s Almedinovim glasom, koji pjeva poeziju sufijskih velikana, dobije se druga, duhovna, meditativna dimenzija. Ime ‘Nairuz’ označava rađanje proljeća, početak cvjetanja prirode, tako da je i ovaj naš ‘Nairuz’ početak uzbudljive muzičke avanture. Almedin Varošanin je vokal i nejzen s dugogodišnjim iskustvom u izvođenju sufijske muzike. Rođeni je Novopazarac, a veliki dio svog djetinjstva proveo je u Istanbulu, gdje se upoznao s turskom klasičnom muzikom. Po povratku u Novi Pazar aktivno se bavi izvođenjem orijentalne muzike s fokusom na muziku sufijske tradicije. S Almedinom sarađujem već nekoliko godina. Daniel More je izraelsko-meksički kontrabasist koji trenutno živi u Novom Sadu. Njegov izvođački opus temelji se na klasičnoj muzici, džezu, orijentalnoj i world muzici. Upoznali smo se ljetos na ‘Ethno Fusion Festu’ u Beogradu, gdje smo svirali zajedno. Izuzetno mi se sviđa njegov muzički senzibilitet koji je dosta sličan mom”, ističe Mirza. Trenutno se u Damasku izrađuje oud po Mirzinoj narudžbi, što posebno raduje ovog mladog umjetnika jer će s oudom i “Nairuz” zvučati autentičnije.

Ko je bar jednom slušao Mirzu Redžepagića, makar ne znao ništa o muzici, morao je uvidjeti majstorstvo s kojim prebire po žicama gitare. Kao da prevodi govor duše, govor koji do nas dopire preko nota, ne govora, izražavajući čistu emociju neopterećenu značenjima utkanim u riječi. “A muzika i jeste čista emocija. Ona nastaje kao emotivno-intelektualni proces, ali prava muzika rezultat je čiste emocije oslobođene stega intelekta”, poručuje Mirza.