U Sarajevo se ne ulazi, u ovaj grad se uskače, i to pravo pred jedan od najljepših dijelova njegovog lica

Piše: Izet PERVIZ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Neka oprosti Zemaljski muzej s cjelokupnim bogatstvom koje u njemu čuvamo, neka oprosti Likovna akademija – evangelistička crkva, sa svom raskošnošću baroknih ukrasa, neka oprosti Begova džamija i njeni minareti, i Katolička katedrala, i Pravoslavna saborna crkva, i Aškenaška sinagoga, i “Momo i Uzeir”, i sebilj koji svojom ljepotom sažetom u jednostavnosti forme začuđuje svakog gosta, ali ni jedna građevina tako snažno, tako duboko, tako dostojanstveno i sveobuhvatno ne oslikava duh Sarajeva kao Vijećnica. Šta bi Sarajevo bilo bez nje? Kao Pariz bez Ajfelovog tornja – ko bi slavio duh umjetnosti ovog grada? Kao London bez Big Bena – koji bi to sat mjerio ono vrijeme od kojeg se gradi postojanost ljepote? Kao New York bez Kipa slobode – ko bi bio lučonoša na razuđenim hridima koji stežu varljive obale američkog sna…

Vijećnica je ogledalo ovog grada. Ispraća ona svoje žitelje na istok i dočekuje ih po povratku, iskačući pred njih nenadano kao kakva dobrohotna tetka kojoj nije bilo suđeno da rodi vlastitu pa je prigrlila djecu sve rodbine i sva se krili u zagrljaju kada putnik bahne u ovaj grad, jer u Sarajevo se ne ulazi, u ovaj se grad uskače, i to pravo pred jedan od najljepših dijelova njegovog lica, pred samo srce, da odmah znate u kakvom ste se gradu obreli i među kakve ste ljude došli. Zato je sasvim drugačije doći u Sarajevo s istoka nego s bilo koje druge strane svijeta.

ISTOK I ZAPAD

Bilo bi lahko Sarajevo zamisliti bez Vijećnice. Dovoljno je stati ponad ovog dijela gdje Miljacka ulazi u grad i sliku okrenuti naopačke pa lijevo oko zatvoriti dlanom. Vidjeli bi tada kako se Šeherćehajina ćuprija završava baš na mjestu gdje je izniknula Vijećnica, a umjesto nje, pred nama bi stajala lijeva strana Miljacke, Inat kuća, koja je, kako kaže predanje, prenesena s jedne na drugu stranu prije nego će Vijećnica biti postavljena na njeno mjesto. Iza nje bi vidjeli Belediju, izgrađenu kao vijećnicu jedne kasabe na periferiji carstva koje se raširilo kroz stoljeća, svo nadmeno od pobjede nad jednim drugim carstvom koje se prelilo s istoka. A pred Beledijom, neuglednom i iscrpljenom stoljećem koje ju je pretvorilo u obično hapsanu, razleglo bi se parkiralište i odjekivala bi praznina, prekidana tek glasovima potomaka onog starca Benderije, koji je natjerao onoliku vlast da mu rastave kuću i, ćerpič po ćerpič, jarane, prebace je na drugu stranu rijeke, da, glasovima njegovih mrzovoljnih potomaka dok turistima naplaćuju karte za cjelodnevni parking.

Sarajevo je oduvijek bilo grad na svoju ruku. Izgrađen kao biser u balkanskoj školjci, četiri stoljeća uživao je poseban status. Ni jedan šeher u prostranoj Rumeliji nije se mogao mjeriti s njim. Samo su ovdje sultanovi namjesnici mogli ostati onoliko koliko su Sarajlije dopuštale i nigdje više. Bio je ovaj grad mezimče tada najvećeg carstva, a osjećanje posebnosti njegovih žitelja možda se najprije ogleda u sevdalinci koja pjeva o sultanu na umoru, pa mu nije teško ostaviti ovozemaljski život i onoliko carstvo, i nije mu žao Stambola, simbola osmanske snage i smjelosti, već mu je žao Sarajevo ostaviti – kakav narcizam! Poput umiljate mačke, ovaj se grad nakon samo nekoliko godina uspio umiliti i novim gospodarima koje je dočekao bijesom i mržnjom i puškama koje su praskale sa svih pendžera, badža, krovova i minareta. Zar o tome najbolje ne govori ovaj dio grada? Beledija naprosto nije bila dostojna širine duha koju je ovaj šeher nosio u svojim njedrima, među svojim uskim sokacima i tijesnim mahalama, a krilio ga prelazeći preko skladnih lukova na svojim kamenim mostovima, u tekijama i džamijama, u crkvama i sinagogama, na teferičima ponad Miljacke. Ovaj grad morao je dobiti zgradu u kojoj će se sastati sve njegove težnje i svi njegovi snovi i on je morao biti mezimče novih vlasti i vir oko kojeg će se svijati cijeli Balkan sa svom svojom slavenskom krvlju.

U ovoj zgradi sastala su se dva carstva. Jedno je odlazilo na istok, povlačeći se kao oseka kojom, umjesto mjesečevih mijena, komandiraju nedokučive historijske silnice, a drugo je dolazilo sa zapada. Oba su bila nepoželjna, ali, istovremeno, donosila su sa sobom prosperitet i mijenjala lica gradova i sela i dušu bosanskog čovjeka. Možda tu leži i odgovor na pitanje zašto je centralna zgrada ovog grada okrenula leđa njegovom središtu, a vrata otvorila prema mostu – kao da se produžuje s njim – koji ishodi na periferiju, na istok, na Istanbulsku džadu, kao da su ovom zgradom nove vlasti svojim prethodnicima htjele poželjeti sretan put niz cestu koja će zauvijek zamrijeti skupa sa stoljećima njihove dominacije.

Ovdje, u ovoj zgradi, sastaju se Isa-beg Ishaković, koji udari temelje ovog grada, Gazi Husrev‑beg, koji ga svojim građevinama i vakufom načini šeherom, Osman Topal-paša, koji prosijecanjem ulice koja okružuje centar Baščaršije i izlazi na Šeherćehajinu ćupriju nesvjesno ogradi prostor i natjera austrougarske arhitekte da baš na ovom uglu vide centralnu sarajevsku zgradu, i Benjamin Kallay, bosanski namjesnik, jedan od najboljih poznavalaca balkanskih prilika tog doba, koji će, gradeći po Sarajevu i skupljajući stećke po bosanskim bespućima, nastojati da probudi bosanski duh. Iako su bili predstavnici okupatorskih vlasti, ni jednom se nije moglo oduzeti pravo da voli ovaj grad i da se prema njemu ophodi kao prema mezimčetu. Sve svoje iskustvo stjecano u službi najvećih tadašnjih vladara svijeta oni su uzidali u tijelo ovog grada, zauvijek naselivši u njegovim građevinama i dio vlastitog duha.

SVAĐA I ODUSTAJANJE

Konture ove zgrade isklesane su u jednoj razmjeni argumenata koja se polahko pretvarala u uvjeravanje, u tvrdoglavu ljutnju, u svađu. Za stolom su stajali, rukama oslonjeni jedan naspram drugog kao ovnovi pred borbu, jedan Čeh i jedan mađarski Jevrej. Vjetar je bezobrazno udarao kroz otvoren prozor, nervozno mlatio zavjesama i prijetio da podigne te silne papire raskriljene pred njima, pa su ih oni pritiskali pepeljarama, suhačem za tintu, šahovskim figurama od slonove kosti, sve silovitije treskajući kao da je to jedini način da podboče i daju snagu sve čvršćim i oporijim riječima što su izlazile iz njih, kao da udaraju pečate na svaku izgovorenu tvrdnju, podjednako tvrdoglavi obojica.

Na jednoj strani bio je Benjamin Kallay, zajednički ministar finansija svekolikog carstva i bosanski namjesnik, on je mjesece potrošio uvjeravajući razne dvorske moćnike po bečkim i peštanskim salonima da tamo, u Bosni, ima takav grad, poseban po izgledu i duhom dovoljno širok da može podnijeti teret novog balkanskog centra, i već je jasno znao šta hoće, ali slika grandiozne zgrade koja će zasjeniti sve dotadašnje u njegovoj glavi mutno se lelujala očekujući neko stručno lice da je iz ideje iskleše u jasan i čvrst oblik, pa je zbog toga bio strašno ljut, jer sve njegovo govorilo mu je da na crtežima koje mu podastire taj mladi arhitekta nije zgrada kakvu on naslućuje i kakva bi trebala stajati gore, naspram Isa-begove tekije, pod Alifakovcem, tu, u dijelu grada koji su upravo obišli. Mladi arhitekta nasuprot njemu bio je drčni Karlo Paržik, tridesetogodišnjak, zanesen sav u svoje nacrte, zahvaćen unutrašnjom vatrom vlastitog nadahnuća koja ga potpuno obnevidjela, pa je zaboravio da pred njim stoji jedan od najmoćnijih ljudi carstva, šef svih njegovih šefova, čovjek koji je naručio da mu iscrta zgradu takvu i takvu, investitor, platiša, a oni su ti uvijek u pravu, kako kažu mnogi današnji arhitekti. Ne, on je to potpuno smetnuo s uma i nije htio popustiti ni za milimetar, ili će biti onakva kako ju je on vidio ili…, neka mu je drugi kiti magrepskim ornamentima i arabeskama iz Alhambre i neka je zidaju nebu pod oblake i kako god požele.

Imao je iza sebe već impozantno djelo: grandioznu zgradu Zemaljskog muzeja, odmah iznad nje palaču koju je August Braun posvetio supruzi Mariji, Evangelističku crkvu, ponad koje, gore, uz obalu Miljacke, već niče Aškenaška sinagoga, na čije će lice biti nanesena šminka u pseudomurskom stilu, pa Šerijatska sudačka škola, još bogatije ukrašena istočnjačkim dekoracijama, pa Hotel “Europe” Gligorija Jeftanovića i ni jednom nije bio prinuđen da s ovoliko žestine brani svoje ideje i da ratuje za svaki detalj. I na kraju, odustao je. Dosljedan svojoj profesiji i umjetniku u sebi, digao je ruke i ostavio ih da rade onako kako on nikada ne bi.

Oni koji su gledali nacrte Karla Paržika kažu da se njegovo neslaganje sa zamislima Benjamina Kallaya ogledalo u dvama poljima. Prvo, Paržik je zamislio da Vijećnica bude manja za jedan sprat od one kakva je izgrađena. Smatrao je da se na tom mjestu, uz samu Baščaršiju, ne može izgraditi veća zgrada a da svojom nametljivošću ne zasjeni i ne baci u drugi plan cjelokupnu arhitekturu koju su stoljeća okolo već posadila.

Pričaju da su mnogi tada bili na njegovoj strani i da su strepili da će nova zgrada štrčati ponad Baščaršije. Drugo polje ticalo se detalja. Kažu da su Paržikovi nacrti zahtijevali spoj islamskih i bizantijskih elemenata i da je ovih drugih bilo i previše za ukus Benjamina Kallaya. Zajedničkog ministra finansija, pretpostavljaju stručnjaci, svi ti bizantijski ukrasi isuviše su asocirali na arhitekturu koja se razvijala u Srbiji, u kojoj je proveo sedam konzulskih godina, i to ga je strahovito ljutilo. U atmosferi razvijanja sve dubljeg političkog sukoba između Austro-Ugarske i Srbije, koja je bila pod utjecajem ruskog cara, graditi zgradu koja bi više pristajala Beogradu, pa to je, molit ću lijepo, nezamislivo, to je kao da se sam skratiš za glavu. I tako su se razišli, mladi arhitekt, koji nije htio odstupiti od svojih umjetničkih zamisli, i njegov politički mentor, koji je bio dužan da careve ideološke i političke vizije oslikava i na zgradama koje niču cijelom širinom njegovog velikog carstva.

PRIČE I PROKLETSTVO

Historija kaže: posao preuzima Aleksandar Vitek, a dovršava ga Ćiril Iveković. Izgleda da ni narod nije blagonaklono gledao na izgradnju monumentalne zgrade u samom pročelju Baščaršije, pa je stao na Paržikovu stranu i iskovao legendu u koju je ugradio priču o arhitekti koji se povukao iz projekta i prokleo zgradu koju će izgraditi njegovi nasljednici. Kažu da je prokletstvo prvo našlo Viteka i da je skrenuo s pameti. Pričalo se da je u sanatoriju za duševne bolesnike u Pešti stalno proklinjao Vijećnicu, okrivljujući je za svoje stanje, i da je progovorio na nekom nerazumljivom jeziku. Iveković je, kažu, pričao Karlu Paržiku, a kasnije i svojim najboljim prijateljima, kako ga je Vitek, kada ga je posjetio u bolnici, molio da ga sahrani u Vijećnici i da mu je kazivao kako je u nacrtima projektirao posebnu prostoriju u kojoj treba smjestiti njegov grob. Nedugo potom se objesio i nije mu ispunjena želja.

Cijelo stoljeće nakon Vitekove smrti neki uposlenici Nacionalne i univerzitetske biblioteke, koja je bila smještena u Vijećnici kada je zapaljena od Karadžićevih piromana s brda, pričali su kako su tada pod stepeništem otkrili zazidan prostor u koji je komotno mogla stati nesuđena grobnica nesretnog Aleksandra Viteka. Na kraju, kako god da se okrene, njemu se mora zahvaliti na današnjem izgledu Vijećnice, jer je, kažu stručnjaci, Iveković samo razradio Vitekove studije urađene prema džamijama sultana Hasana i Kait-Beja u Kairu iz 15. stoljeća i neke njegove varijacije na temu Alhambre u Granadi.

Mašta ga, evo, neizostavno vidi kako opčinjen, u groznici, sjedi pred džamijom memlučkog sultana, prekrstio je noge pod sobom, oponašajući vjernike koji se skupljaju u hladu oko džamije, vrte svojim tespisima i uranjaju u šaputanje s Bogom. Iza njegovih je leđa kamila pretovarena drvenim trokutima, šestarima, tubama papira i ostalim materijalom potrebnim jednom arhitekti za njegov posao. Toliko je zanesen u skiciranje da ne obraća pažnju na znoj koji mu se ispod slamnatog šešira slijeva niz lice, niti na silne muhe koje zuje oko njega i sole se njegovim znojem. Tek s vremena na vrijeme podigne glavu, zaškilji, vizira neki detalj na građevini ispred sebe, tom primjeru savršene egipatske arhitekture saracenskog razdoblja s utjecajima evropske renesanse, onda ponovo spusti glavu, zažmiri i sav zatitra od uzbuđenja kao da je stavio u usta zalogaj neopisivog okusa pa mu ga žao progutati i oprostiti se zauvijek s tom milinom koja dolazi iz sfera nepojmljivih čovjeku, polahko ga, uživajući, uklesuje u memoriju i na kraju otvara oči i prenosi ga na bjelinu papira na svom krilu.

Uz to zvižduće neku melodiju koja mu je sinoć sama odnekud došla dok je ležao pod providnim baldehinom i sanjario kako će jednog dana, kada sve mine, kada ostavi iza sebe sve ljudske razmirice, ljubomore i ostale budalaštine ovog svijeta, njegove kosti ležati u temelju zgrade za koju ukrase, evo, traži na kraju svijeta, a njegov duh lutat će Vijećnicom, opijen šumorenjem Miljacke, kao što, evo, kosti sultana Kait-Beja leže u mauzoleju unutar ove predivne džamije, a njegov se duh napaja jedvačujnim šumom neprikosnovenog Nila.