fbpx

“U privatnoj arhivi porodice Izetbegović sam nedavno imala priliku pronaći jako zanimljiv i vrijedan materijal: fotografije, dokumente, snimke, pisma, nagrade i priznanja i lične predmete koji su pripadali rahmetli Aliji Izetbegoviću. Između ostalog, tu je i par cipela koji je pripadao rahmetli predsjedniku, njegove naočale iz vremena kada je potpisivan Dejtonski sporazum, porodična pisma koja je Alija razmjenjivao s članovima porodice kada je bio u zatvoru, njegovi lični dokumenti, kvalitetne i dobro očuvane porodične fotografije. Za Muzej 'Alija Izetbegović' ovi materijali predstavljaju neizmjerno bogatstvo za koje nisam ni bila svjesna da ga posjedujemo”

Jednog dana, šetajući Sarajevom 1992. godine, odlučio sam, na posve slučajan način, da od tog trenutka fotografiram samo žive, ne mrtve. Mrtvi su pokopani, prestanite ih gnjaviti. Možete voljeti svog oca ili brata, djeda ili supruga ili ženu, ali nemojte se gnjaviti. Šta je sa živima? Šta je s ljudima koji su ranjeni, u invalidskim kolicima, bez nogu, koji trpe posttraumatski stres? Šta je s ljudima za koje vidite, dok razgovarate s njima danas, da trpe PTSP jer su potpuno uništeni ratom koji se poklopio s njihovim djetinjstvom? Tada sam počeo fotografirati žive, preživjele ljude koji su pokušali održati dostojanstvo usred ratne katastrofe, usred zaborava. Na kraju sam se kladio na život usred katastrofe

Abdussamad nekada se zvao Antonio Romero. Opsjednut je spašavanjem andaluzijske književnosti nastale prije pada Granade i protjerivanja Maura 1609. godine. Opsesija je nastala nakon što je svjedočio spaljivanju sarajevske Vijećnice i njezine biblioteke u ljeto 1992. godine. U januaru ove godine došao je u Bosnu i Hercegovinu kako bi okončao svoj rad na doktoratu iz sociologije. Španski list El Confidencial objavio je članak o ovom sjajnom čovjeku.

Bošnjaštvo i bosanstvo pojmovi su koji uopće ne isključuju jedan drugog, isto kao što ni Srbin koji se rodio i živi u Bosni i Hercegovini ne isključuje Bosanca, građanina BiH koji prihvata ustav i njegove vrijednosti. Takvo stanje možemo naći i u mnogim državama Evrope i svijeta. U tom smislu, to pitanje, zapravo, dolazi od onih etnocentričnih pojmova i postavki koje su proizvele agresiju na Bosnu i Hercegovinu i koje i dalje agresivno nastoje predstaviti da je etničko jedino isključivo, ne samo dominantno nego i apsolutno. To vodi u drugi ekstrem koji je u povijesti Evrope bio poznat kao fašizam”