Najglasniji i najprisutniji u javnom prostoru sami su sebe proglasili intelektualcima i “slobodnim” misliocima, iako u sferi nauke i kulture nisu napravili ništa i jedina im je referenca što sviraju u plaćenim orkestrima političkih (i medijskih) dirigenata. Na drugom su mjestu politički lideri u pokušaju, čije je najveće postignuće to što su oko sebe okupili šačicu navijača, ali im to ne smeta da cjelokupnu javnost zatrpavaju ružnim i praznim parolama, uvredama neistomišljenika koje žele predstaviti kao konstruktivnu kritiku

Piše: Elvir RESIĆ

Nekad se govorilo da ono što nije bilo u novinama kao da nije ni bilo, a od starijih smo slušali kako se zaklinju da je istina ono što govore jer su to pročitali u štampi, ili gledali na televiziji, čuli na radiju. Pritom se vjerovalo da u javnosti (a to podrazumijeva sve izvan privatnosti ili užeg kruga ljudi) ne može govoriti bilo ko i bilo šta jer svaka javno izgovorena riječ nosi određenu društvenu odgovornost, a onaj koji se javnosti obraća riskira da će, ako govori neistinu, biti “pročitan”. Sasvim je razumna pretpostavka da bi tako trebalo biti za svakoga ko ima trunku morala, zrno stida ili “dva prsta” obraza. Osim toga, u javnosti bi se trebala njegovati lijepa riječ, jer sve što se izgovori javno postaje, između ostalog, važan i lahko dostupan izvor obrazovanja, odgoja i opće kulture.

Međutim, javni prostor u svijetu oslobođenom bilo kakvih skrupula postao je deponija u koju nezadovoljni istresaju lične frustracije, poligon za obračune sa svim i svačim, kroz uvrede i psovke, optužbe i potvore. S pojavom društvenih mreža komuniciranje sa širom javnošću postalo je dostupno svakome, a tu mogućnost sve više koriste oni od čijih bi izgovorenih riječi širu publiku trebalo zaštititi. Kako u posljednje vrijeme sve više postaje praksa da zvanični mediji u svojim rubrikama prenose ono što je neko izrekao na svom profilu na Facebooku ili na Twitteru, javni prostor ostaje bez ikakvih filtera i kriterija. A sve je manje onih koji vagaju šta će reći, ne biraju se riječi i gotovo niko ne razmišlja o posljedicama. Stradavaju ugled i ljudsko dostojanstvo, bez stvarnog razloga i uzroka.

A danas, više nego ikad, informacije i “istine” saznajemo iz medija i putem društvenih mreža, od poznatih i “uglednih” ljudi na pozicijama. Šta je bilo i šta će biti “saznajemo” s portala, profila, blogova, TV emisija, novinskih polemika. I sve više imamo obavezu za uvođenje “roditeljske pažnje”.

Najglasniji i najprisutniji u javnom prostoru sami su sebe proglasili intelektualcima i “slobodnim” misliocima, iako u sferi nauke i kulture nisu napravili ništa i jedina im je referenca što sviraju u plaćenim orkestrima političkih (i medijskih) dirigenata. Na drugom su mjestu politički lideri u pokušaju, čije je najveće postignuće to što su oko sebe okupili šačicu navijača, ali im to ne smeta da cjelokupnu javnost zatrpavaju ružnim i praznim parolama, uvredama neistomišljenika koje žele predstaviti kao konstruktivnu kritiku.

A to s kritikom nema veze jer bi javna kritika, po svojoj definiciji, morala biti argumentirana i pozitivno usmjerena jer joj je glavni cilj da društvo popravlja i unapređuje. Sve su drugo manifesti ličnih frustracija koje društvo uneređuju i truju. Trovači javnosti nisu kadri kreirati konstruktivnu kritiku, koja je svakom društvu neophodna, jer ona mora biti utemeljena na kompetenciji, referentnosti, rezultatima.

Zapravo, osnovni problem upravo je u tome što uspješni pojedinci, u bilo kojoj sferi života, za kritiku ili nemaju vremena ili jednostavno ne žele ulaziti u ocjenjivanje onoga što rade drugi bez potpunih informacija. Tako je javni prostor ostavljen na milost i nemilost profesionalnim zagađivačima. A onda, mediji kao mediji, čak i oni ozbiljni, zarad trenutne posjećenosti, čitanosti ili gledanosti, učestvuju u distribuciji gluposti, iako su urednici itekako svjesni da sve to ne vrijedi ništa i da je kratka daha. Ali je u određenom trenutku poželjno i komercijalno.

Zato je danas gotovo normalno da član najvišeg organa jedne političke stranke člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine nazove smećem, ili da zastupnik u jednom parlamentu one koji ne misle kao on javno nazove “seljacima”, implicirajući da su seljaci primitivni. I da tako nakaradni stavovi munjevitom brzinom postanu dio društvenog konteksta.

Iako je odgovornost ljudi koji se bave politikom ogromna, prazni i uvredljivi narativ najčešće se upotrebljava upravo u sferi politike, a mnogo više nego u drugim oblastima društvenog i javnog života, nauci, privredi, kulturi. Razlog za to leži u činjenici da upravo političari, posebno novopečeni, na sve načine pokušavaju dograbiti komadić vlasti, a za to nemaju ni znanja ni sposobnosti. Vjeruju da će, u nedostatku argumenata i vlastitih kapaciteta, uvredama na račun drugih, psovkama i frazama koje ne znače ništa, ali zvuče opasno, kod birača steći simpatije i popularnost. A time, ustvari, samo pocjenjuju narod, misleći da je naivan i neupućen. Dosadašnja dešavanja na političkoj sceni pokazuju da su se svi oni koji su se praznom pričom, a ne radom i konkretnim rezultatima, pokušavali svidjeti biračkom tijelu loše proveli, iako im se u trenutku činilo da su slavni i poželjni. Opstajali su samo temeljiti, oni koji su bili posvećeni poslu kojim se bave, koji su se strpljivo i argumentirano borili za svoje mjesto u javnom prostoru.

Nažalost, ovi prvi, iako kratko traju, često se smjenjuju, jedni odlaze, drugi dolaze, kontinuirano praveći nered, banalizirajući javni prostor, jezikom i djelom. A šteta se mjeri generacijama.