I zaborav i pamćenje jesu vrline. Nužno je znati koju od njih upotrijebiti da sebe načinimo boljim ljudskim bićima
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p>Pojedine futurističke skupine smatraju da je zaboravljanje blagoslov, a pamćenje opasan i skup poduhvat. Pojedinci i društva imaju priliku napredovati samo u onoj mjeri u kojoj zaboravljaju ono što se dogodilo u prošlosti i gledaju naprijed. U svijetu u kojem se od nas traži da načinimo milione trenutačnih sjećanja samo da bismo ih u sljedećem trenutku potrošili i odbacili zaboravljanje je ne samo činjenica nego i vrline koja nam može pomoći da pobjegnemo od užasa prošlosti.</p>
<p>A može li zaista?</p>
<p>Zaboravljanje je temeljna ljudska karakteristika. Kako vrijeme prolazi, zaboravljamo stvari. Zaboravljanje nam također pomaže prevladati časove tuge i žalosti. Možete li zamisliti da svaki tužni događaj ili tragični gubitak proživljavate istim intenzitetom cijelog života? Bilo bi nemoguće živjeti, stvarati nova prijateljstva ili čak napisati novi e‑mail. Nietzsche je u pravu kada kaže da je “bez zaboravljanja posve nemoguće živjeti”. Zaboravljanje može biti blagoslov.</p>
<p>Nema sumnje da je poviješću manipulirano kako bi se opravdali nepravda i ugnjetavanje. Nacisti u Njemačkoj i fašisti u Italiji koristili su nacionalnu povijest za stvaranje ideološke monstruoznosti. Hinduističko nacionalističko nasilje nad muslimanima u Indiji, od podjele 1947. godine do pogroma u Gudžaratu 2002. godine, odigrava se na makijavelističkom tumačenju povijesti. Povijest može biti opasno oruđe. Nasilje nad kršćanskom grčkom zajednicom u Turskoj 6. i 7. septembra 1955. godine bilo je zasnovano na također opasnom manipuliranju davnim sjećanjima. Povijesti ne manjka stvari koje su otišle užasnom stranputicom.</p>
<p>U jednoj od svojih čuvenih pjesama turski pjesnik Mehmet Âkif Ersoy govori o ponavljanju historije i lamentira nad činjenicom da ljudi iz toga ne umiju izvući odgovarajuće pouke. Akif je bio čovjek od pera koji je svjedočio užasima što ih je rat sručio na Osmansko carstvo u prvom i drugom desetljeću 20. stoljeća. Svojom živopisnom sviješću i literarnom moći upozoravao nas je na opasnost ponavljanja istih grešaka kao da se u povijesti ništa nije dogodilo prije nas. U velikoj je mjeri ovo eho poznate izreke Georgea Santayane: “Oni koji se ne mogu sjetiti prošlosti osuđeni su da je ponavljaju.” Ali Santayana je tek djelomično u pravu. Oni koji dobro poznaju historiju također mogu počiniti strašne greške.</p>
<p>No, povijest može biti i izvor dobroga. Može služiti višoj svrsi izvan oportunističke politike ili kulturne stereotipizacije. Može nam pomoći da se uzdignemo iznad naših sebičnih gledišta o kolektivnoj povijesti i zajedničkim vrijednostima. Na jedan mnogo dublji način, pamteći ono što je bitno, može nam pomoći da shvatimo ko smo.</p>
<p>Islamska intelektualna tradicija smatra zaboravljanje i pamćenje dvjema ključnim ljudskim osobinama koje nam omogućavaju da ostvarimo svoju ljudskost. Prema široko prihvaćenoj etimologiji, riječ “insan” (ljudsko biće na arapskom jeziku) potječe od korijena čije je značenje “zaboravljanje” (nisyan). (Postoje i druge etimološke teorije koje povezuju insana / ljudsko biće s “blizinom Božanskom”.) Ibn‑Abbas, jedan od ranih autoriteta kur’anskih komentara, kazao je da je ljudskim bićima dato ime “insan” jer su zaboravili svoj izvorni savez s Bogom. Čovjek je zaboravno biće, a lijek tome jeste pamćenje, koje je, što je zanimljivo, u uskoj vezi s prizivanjem i pamćenjem božanskog. Ono što zaboravljamo jeste naš savez s Bogom i ono što treba da pamtimo jeste veza koja je temelj svjetske povijesti i koja je u konačnici nadilazi.</p>
<p>U jednom upečatljivom ajetu Kur’an poziva ljude: “I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave.” (Kur’an, 59/19) Zaboravljanje najosnovnije istine nije bez cijene, a ljudi su ti koji je plaćaju. Ibn‑Kesir, Tabari, Al-Razi i drugi klasični komentatori tvrde da se drugi dio ajeta odnosi na činjenicu da zaboravljanje Boga vodi ka samootuđenju i uzrokuje zanemarivanje onoga što je dobro za ljudska bića. Samonametnuta amnezija ne daje nam bolji pogled na život.</p>
<p>Moramo pamtiti ono što je suštinski dobro na način koji nas oslobađa i obogaćuje, ne na onaj koji nas sputava. Prošli povijesni užasi ne mogu biti u potpunosti izbrisani iz naših sjećanja, čak i ako bismo to željeli. A nema ni potrebe da se ide u takve krajnosti. Uz sve njihove pouke, trebamo pamtiti priče o Ibrahimu i njegovom plemenu, Nuhu i njegovoj lađi, Musau i izlasku, Isau i njegovim suđenjima, napadima politeista Mekke na Poslanika islama, križarskim ratovima i najezdi Mongola, andaluškom suživotu (La Convivencia) te o Rekonkvisti koja ga je okončala. Bližeći se našem vremenu, ne možemo zatvoriti oči pred strahotama holokausta, genocida u Ruandi i Bosni i onoga što se danas događa u Siriji. Uprkos užasu i agoniji što ih ova sjećanja donose, moramo pamtiti kako ne bismo zaboravili šta je dobro za nas kao ljudska bića sklona posrtanju.</p>
<p>Doduše, to nije jednostavan zadatak. No, ključ je u tome da pamtimo zlo a da nismo njime traumatizirani i zarobljeni. Potrebna je i intelektualna snaga i moralna hrabrost da se suprotstavimo zlu, ostajući netaknuti njime. No, to je suštinski zadatak.</p>
<p>Jednako je važno pamtiti dobro, plemenito i lijepo, tako da možemo voditi život razbora, vrline i pravednosti bez bijega u svijet snova. I zaborav i pamćenje jesu vrline. Nužno je znati koju od njih upotrijebiti da sebe načinimo boljim ljudskim bićima.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.