Teško je pronaći oblast naše tradicije u kojoj Ehli-bejt ne zauzima posebno mjesto: od usmene tradicije i uspavanki u kojima se spominje Ehli-bejt, preko mevluda i pučke kulture koja bilježi da se tokom sadnje u proljeće učio poseban napjev u kojem se spominje Ehli-bejt s namjerom prizivanja Božijeg blagoslova i obilnog uroda, da su neke biljke nosile, a i danas nose časna imena Ehli-bejta, da je na ratnim zastavama naših predaka bio istaknut hazreti Alijin mač Zulfikar, pa sve do visoke divanske književnosti u kojoj Ehli-bejt ima doista istaknuto mjesto

Bosanska zvijezda

Jatagan iz Zenice

Sablja Bana Jelačića

Sablja Bana Jelačića

Piše: Hamza RIDŽAL

U izdanju Fondacije “Baština duhovnosti” iz Mostara publicirana su 2019. i 2020. godine dva toma izvanredne studije Ehli-bejt u kulturnoj i duhovnoj baštini Bosne. Autor ove studije mr. Amar Imamović sakupio je brojna svjedočanstva materijalne i nematerijalne baštine koja upečatljivo svjedoče o posebnom poštovanju koje su Bošnjaci iskazivali prema Ehli-bejtu – časnoj Poslanikovoj porodici – od dolaska islama na ova područja.

Posebno je vrijedan autorov angažman u sistematiziranju bošnjačke književne tradicije posvećene Ehli-bejtu. Da bi to učinio, autor je neumorno iščitavao stare medžmue iz bosanskih tekija i privatnih arhiva, bilježeći desetine kasida spjevanih u čast Ehli-bejta. No, to je tek jedan od brojnih doprinosa Imamovićeve knjige ovoj temi. “Moje iskustvo tokom sakupljanja materijala za ovu knjigu pokazalo je da, kada bih usmjerio istraživanje u bilo koje područje života naših predaka, pronalazio bih svjedočenja o živom prisustvu Ehli-bejta u Bosni i na Balkanu kako u svakodnevnom životu ljudi, tako i u prefinjenim naučnim mislima”, piše Imamović u Uvodu.

Doista, teško je pronaći oblast naše tradicije u kojoj Ehli-bejt ne zauzima posebno mjesto: od usmene tradicije i uspavanki u kojima se spominje Ehli-bejt, preko mevluda i pučke kulture koja bilježi da se tokom sadnje u proljeće učio poseban napjev u kojem se spominje Ehli-bejt s namjerom prizivanja Božijeg blagoslova i obilnog uroda, da su neke biljke nosile, a i danas nose časna imena Ehli-bejta, da je na ratnim zastavama naših predaka bio istaknut hazreti Alijin mač Zulfikar, pa sve do visoke divanske književnosti u kojoj Ehli-bejt ima doista istaknuto mjesto.

Razlog tolike prisutnosti spomena časnog Ehli-bejta u bošnjačkoj kulturi jeste posebnost Poslanikove porodice, posebnost koju naglašava i Kur’an: “Allah želi da od vas, o, porodico Poslanikova, nevaljalštine odstrani i da vas očisti potpunim čišćenjem.” Nakon što je objavljen ovaj ajet, kako bilježi imam Muslim, Tirmizi, imam Ahmed i brojni drugi izvori tradicije, Poslanik je okupio pod ogrtač hazreti Aliju i Fatimu, te svoje unuke, hazreti Hasana i Husejna, i onda proučio ovaj ajet, jasno stavivši do znanja da se ajet upravo na njih odnosi.

Možda od svih tih svjedočanstava sebilji predstavljaju najzanimljiviji i najupečatljviji izraz ljubavi Bošnjaka prema Ehli-bejtu. Boraveći u Sarajevu na svom putovanju Osmanskim carstvom, kao zvanični historičar i putopisac Carstva Evlija Čelebija bilježi za nas jednu veoma zanimljivu praksu. Ustvari, prema lijepoj i pohvalnoj praksi koja proizlazi iz islamskog nauka i duha tadašnjeg vremena pravljene su javne česme koje su bile uvakufljene na korištenje svim stanovnicima. Međutim, pored tih javnih česama, postojala je praksa da se prave sebilji, svojevrsne javne česme na centralnim mjestima i mejdanima s posebnim arhitektonskim oblikom. Ustvari, objašnjava Imamović, to su bile javne česme podignute u čast i spomen hazreti Husejna i šehida s Kerbele koji su branili Poslanikova unuka i njegovu porodicu. Ovaj čin bio je duboko prožet željom da se suosjeća s bolom i patnjom koju je hazreti Husejn, sin hazreti Fatime, miljenice Poslanikove, doživio na Kerbeli boreći se žedan, jer je njemu i njegovim ashabima bila uskraćena voda.

Podizanjem sebilja bosanski čovjek htio je da ovaj gnusni čin nikad ne padne u zaborav i bude spomen na patnju i žrtvu koju je Ehli-bejt podnio na putu očuvanja islama. Prošavši Sarajevom 1660. godine, a u vezi s ovom raširenom praksom koju je zatekao u Sarajevu, Evlija Čelebija zabilježio je sljedeće: “Sebilj. – Na tri stotine mjesta postoje sebilji (sebīlhāne) gdje žedni ljudi piju vodu. Oni su podignuti iz ljubavi prema mučenicima sa Kerbele. Većina ih je u čaršiji i na trgu. Impozantni su sebilji Ferhad-pašin, Husrev-begov, Murad-begov, Gāzī ‘Isa-begov i drugih prvaka i uglednih ljudi.” Hamdija Kreševljaković, pišući o šadrvanima i sebiljima Sarajeva, poziva se na Evliju Čelebiju i prenosi njegov zapis da je u Sarajevu nekad bilo 300 sebilja i, kako on kaže, ti sebilji izgrađeni su za duše šehida na Kerbeli, s tim da on izražava sumnju u tačnost tolikog broja sebilja koji navodi Čelebija.

Na današnjem sebilju postoje dva natpisa (tariha). Prilikom posljednje restauracije sebilja tekst oba tariha na osmanskom turskom sročio je i kaligrafski ispisao hattat Nusret Čolo. Jedan od tih natpisa svjedoči suštinu podizanja sebilja, odnosno iskazivanje ljubavi prema Ehli-bejtu: “U ime Allaha, dž. š., a zauzimanjem sultana svih poslanika Muhammeda Mustafe. O, časna Poslanikova porodico, od ljubavnog zanosa i njegovih stanja zapali se vatra u mom srcu. ‘… I dat će im Gospodar njihov da piju čisto piće’; obilato se napij sa vrela života koje dušu razgaljuje.”

U Osmanskom carstvu bila je ustaljena praksa da se svi dijelovi jatagana ukrašavaju, počevši od drške do njegova sječiva. Često su tako ukrašeni jatagani predstavljali statusni simbol svog vlasnika koji ga je nosio kada je izlazio među narod. Ali, isto tako, na jataganu bi se ispisivali talismani, dove, stihovi i slični iskazi, posredstvom čega bi se tražila pomoć od Uzvišenog Boga u borbi ili bi se time iskazivao poseban stav vlasnika jatagana. Čest natpis na sječivima jatagana bio je poznati hadis Allahova Poslanika, s. a. v. s., izrečen u pohvalu hazreti Alijevog duhovnog i vojničkog junaštva: “Nema viteza do Alija niti sablje do Zulfikara.” Autor donosi fotografije i opise nekoliko muzejskih primjeraka sablji na kojima su ispisane ove riječi. Među njima je i sablja bana Jelačića.

U prvom tomu Imamovićeve knjige možemo čitati i o prvom grbu grada Sarajeva. Nihad Halilbegović u poglavlju knjige Uništavanje kulturno-historijskog naslijeđa u Sarajevu 1992–1995: spašavanje Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u ratnim uvjetima, navodi autor, bavi se pitanjem grba grada Sarajeva kroz njegovu historiju. Halilbegović piše da je “poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu među intelektualcima prevladalo mišljenje da je važeći grb grada Sarajeva ‘preživio vrijeme’ i da ga treba redefinirati ili usvojiti novi grb”. U takvim novonastalim okolnostima Skupština grada Sarajeva 27. jula 1994. godine formira komisiju koja treba usvojiti najbolje idejno i grafičko rješenje grba grada Sarajeva. To je bio povod da se sagleda historija grba ovog grada. Nihad Halilbegović, kao jedan od članova komisije, prihvatio se tog posla i došao je do dva veoma značajna rada na tu temu, i to od dr. Muhameda Hadžijahića i prof. dr. Nedžada Kurte.

U svojoj knjizi Halilbegović navodi dio rada dr. Muhameda Hadžijahića Je li Sarajevo imalo svoju zastavu i grb, koji je objavio Muzej grada Sarajeva 1966. godine u Prilozima za proučavanje istorije u Sarajevu (152-154), a koji donosimo u nastavku: “O postojanju zastave i grba – neka nam je dozvoljeno sada reći – slobodne varoši Sarajeva postoje i određene indikacije u historijskim vrelima, pa je zato tim više osnovano da se ovo pitanje postavi i razmotri. Odmah napominjemo da zasad, koliko znam, nije nigdje sačuvana sarajevska gradska zastava, niti je otkriven ucrtan grb Sarajeva. Sačuvan je samo jedan opis iz polovine XVII vijeka, koji bi mogao predstavljati sarajevsku zastavu sa grbom… Opis koji je za nas u ovoj prilici od posebnog interesa dao je 1658. godine Quiclet, francuski putopisac, koji je na putu iz Mletaka u Stambol opisao i neke naše krajeve. Prilikom opisa Sarajeva Quiclet bilježi i neke važne podatke o ‘carskom blagu’, zvanom hunika (humka) (zapravo, tačnije: hunkarija), koje je otpremalo Sarajevo u korist sultanove riznice.

Quiclet se, štaviše, lično pridružio pratnji koja je iz Sarajeva, preko Beograda, prenosila to blago, pa njegove informacije, kao očevica, tim više, dobivaju na autentičnosti… Za osiguranje pratnje određene su dvije čete sejmena, ili dobro naoružanih pješaka sa njihovim buljuk-bašom i dvjema zastavama, te još posebno 20 konjanika. Quiclet te dvije zastave opisuje ovako: ‘U jedne je polumjesec u crvenom polju, a u druge srebrena sablja sa dvije odijeljene oštrice, koje izlaze iz jedne ruke u crvenom polju…’ Prva od ovih zastava, sa polumjesecom u crvenom polju, nesumnjivo je turska državna zastava. Druga od zastava, koju opisuje Quiclet, izaziva više dilema… Ovdje bi se, naime, radilo o sablji zvanoj Zulfikar, koju legenda pripisuje Aliji, Muhammedovom zetu. Alija je proslavljeni islamski junak sa legendarnom sabljom Zulfikar. Često je predstavljena na amuletima, ćilimima, pa i zastavama (jedna takva zastava iz 1754. godine čuvala se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu). Prema tome, nema razloga za sumnju da Quiclet, pod sabljom sa dvije odijeljene oštrice, podrazumijeva poznati motiv sablje Zulfikar.”

Još jedan aspekt kulture Bošnjaka vezan je za legendarni mač Zulfikar. Naime, u bošnjačkoj kulturi postojala je praksa da se prostor ponad ulaznih vrata kuća ukrasi rezbarijom ili slikom Zulfikara, ali je taj običaj izumro.

Prvo priopćenje o bosanskom ehlibejtskom pečatu jeste ono Koste Hörmanna iz 1893. godine objavljeno u Glasniku Zemaljskog muzeja. Njegov tadašnji čuvar bio je hodža Murat Bašić iz Jakira u Glamočkom kotaru. To je “vrlo stari u drvo urezani muhur (pečat), koji je, kako hodža pripovijeda, prije više vijekova došao u ruke jednog od njegovih pregja, te od onda prelazi od koljena na koljeno, dok ga je najposlije hodža Murat naslijedio od svog oca”. Hörmann veli i da su Bašići “ovaj muhur vazda držali u velikoj časti”, a muslimani bi uzimali otiske s njega i koristili “kao neku vrstu hamajlije”. Pečat je okruglog oblika s istaknutim vrhom i djelićem u dnu. Njegove su mjere: uspravno, od vrha do dna, 15,4 cm, a vodoravno, po sredini, 10,4. Navedene mjere pečata su uvjetne. One se temelje na mjerama posredstvom priložene fotografije uz Hörmannov tekst – uspravno, od vrha do dna, 7,7 cm, a vodoravno, po sredini, 5,2 – i njegove napomene: “(…) ovdje priložena slika (½ prirodne veličine).” Hörmann u nastavku teksta piše: “Drvo, iz kojeg je muhur načinjen, neka je vrsta tisovine, koja u ovim zemljama ne raste.”

Izričući svoje mišljenje, piše Imamović, Hormann ne navodi nikakve dokaze koji bi potvrdili kazano. Na vrhu pečata je urezano: “Hu Allah, Muhammed el-Mustafa!” (On je Bog, Muhammed je Mustafa / Odabrani!) U sredini je veći krug u kojem je urezom napisano: “El-Mulk lillahi, Muhammed resulullah, ‘Ali velijullah!” (Vlast pripada Bogu, Muhammed je poslanik Božiji, Ali je prijatelj Božiji!) Oko većeg kruga dvanaest je manjih u kojima su urezana imena dvanaest imama.

U dnu pečata urezana je 932. godina po Hidžri, a što razumijevamo kao godinu njegove izrade. Navedena hidžretska godina odgovara 1525/26. po gregorijanskom kalendaru, a to je 62 ili 63 godine nakon osmanskog osvajanja Kraljevine Bosne 1463. godine i ubistva posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Pečat je, dakle, 1893. godine bio star 367 ili 368 godina, a 2020. puni 494/495. godinu

Imamović bilježi da u bosanskim tekijama postoji tespih od hiljadu boba na koji se uči “jetmiš bin tevhid”, što u prijevodu s turskog znači “sedamdeset hiljada riječ tevhida”. Uči se tako što derviši sjednu ukrug, svi uzmu dio tespiha i zajedno zikre izgovarajući riječ tevhida – la ilahe illallah. Ovaj tespih kod kaderija i halvetija takav je da nakon svake tri crne bobe dolazi jedna bijela, koja simbolizira čistotu hazreti Fatime. Inače, u Bosni je bijela boja upravo boja Ehli-bejta. Tako kod derviša postoji praksa da se na Dan ašure zikr uči na bijelom čaršafu, a autor bilježi da je takva praksa sačuvana do danas u nekim tekijama u Tuzli.

Autor bilježi da je biljka ručica nazvana po hazreti Fatimi. Ručica ili ruka hazreti Fatime (Anastatica hierohuntica) jeste biljka koju već stoljećima tradicionalno hodočasnici iz Saudijske Arabije donose u Bosnu, djelomično kao egzotičan suvenir, no ipak u većini slučajeva zbog raširenog uvjerenja da može olakšati porođaj bilo koje žene i tako je spasiti od iznenadnih komplikacija. Imamović navodi da je hadžije, osim toga, donose i zbog uvjerenja da će im prizvati sreću uz pomoć koje će lakše naplatiti dugove od dužnika, dogovoriti i sklopiti poslove, ali i omekšati srca drugih ljudi. Osobitost ove naočigled suhe biljke jeste njena dugovječnost te sposobnost upijanja vode u korijenje, koje se nakon toga raširi ili, kako se u narodu kaže – “otvori se!”. Kako se to tumači u narodu, sam događaj kada grm raširi svoje grane zapravo je molitva ili dova koju ta biljka upućuje Bogu, pa stare žene običavaju reći vidjevši to “amin!”, želeći na taj način pripomoći i steći sevap – dobro djelo. Imamović navodi da je i u Egiptu naziv ove biljke, u doslovnom prijevodu, “ruka hazreti Fatime”, što upućuje da je njeno imenovanje na ovakav način fenomen šire rasprostranjen u islamskom ummetu.

Ipak, neki drugi načini izražavanja poštovanja prema Ehli-bejtu specifični su za prostor Bosne. U Bosni je poznat običaj da se ne staje nogom na prag. “Lično mi je dugo bilo nepoznato porijeklo tog običaja. Moglo se čuti da nam je to ostalo od bogumila, što ne bih ni isključivao. Međutim, ova praksa među dervišima ima svoje značenje. Kao što je poznato, hazreti Fatima pokopana je noću u prisustvu tek nekolicine muslimana i ostalo je nepoznato gdje je tačno ukopana. Naravno, to je ostavilo mjesta da se pojave različita tumačenja. Prema jednom predanju koje baštine derviši, hazreti Fatima pokopana je pod pragom Poslanikove sobe. Stoga, iz posebnog poštovanja koje se gaji prema hazreti Fatimi, derviši u Bosni ne staju ni dan-danas na bilo koji prag. Donedavno se moglo čuti od starijih ljudi u Bosni kako je šutanje lopte, odnosno svako igranje loptom haram, a kao razlog tome navodili su da su na Dan ašure sljedbenici Jezida šutali hazreti Husejnovu glavu”, piše autor.