fbpx

Teško je pronaći oblast naše tradicije u kojoj Ehli-bejt ne zauzima posebno mjesto: od usmene tradicije i uspavanki u kojima se spominje Ehli-bejt, preko mevluda i pučke kulture koja bilježi da se tokom sadnje u proljeće učio poseban napjev u kojem se spominje Ehli-bejt s namjerom prizivanja Božijeg blagoslova i obilnog uroda, da su neke biljke nosile, a i danas nose časna imena Ehli-bejta, da je na ratnim zastavama naših predaka bio istaknut hazreti Alijin mač Zulfikar, pa sve do visoke divanske književnosti u kojoj Ehli-bejt ima doista istaknuto mjesto

Ljubav prema Poslanikovoj porodici na našim prostorima vidljiva je čak i u arhitekturi i građevinarstvu, u kaligrafiji, u poeziji itd. Simbol našeg grada Sarajeva jeste sebilj. Malo ko zna da je sebilj napravljen kao znak ljubavi prema Poslanikovim unucima Hasanu i Husejnu. Vidjet ćemo da imaju dvije česme na njemu, s gornje i donje strane sebilja. Kako su hazreti Husejna žednog ubili, vode mu nisu dali, sebilj ima funkciju da napaja žedne, i ljude i ptice. Sarajevske domaćice, kada bi pripremale ašuru 10. dan muharrema, odlazile bi do sebilja i donosile vodu isključivo sa sebilja da upotpune običaj evociranja uspomene na Kerbelu

O posebnom odnosu Bošnjaka prema Ehli-bejtu svjedoče brojne kulturne forme prisutne u našoj tradiciji: od levhi u starim bosanskim džamijama na kojima su, pored imena četverice pravovjernih halifa, uvijek ispisivana i imena dvojice Poslanikovih, a.s., unuka (hazreti Hasana i hazreti Husejna); preko zastupljenosti ehlibejtskih imena među Bošnjacima, prigodnog obilježavanja Dana ašure i sjećanja na Kerbelu, pa sve do iskazivanja beskrajnog poštovanja i neizmjerne ljubavi prema odabranoj porodici u stihovima bošnjačkih divanskih pjesnika. Ne treba zaboraviti da su i neke bošnjačke porodice krvno vezane za Poslanikovu, a.s., lozu, o čemu svjedoče arhivski dokumenti iz osmanskog perioda. Ovo je priča o njima, kao i o načinima iskazivanja ljubavi i poštovanja prema Ehli-bejtu u bošnjačkoj kulturi