Žrtva ne može biti prisiljena da oprosti, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Norveški filozof Vetlesen kategoričan je u ocjeni da ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ili politički lider. “Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve niti je pravo počinioca. Šta god ta žrtva odlučila, niko je nema prava osuđivati ili hvaliti za to što je učinila”, kategoričan je Vetlesen

Osporavanje prava na reviziju presude BiH protiv Srbije za agresiju, genocid i zločine počinjene u posljednjoj dekadi 20. stoljeća, najblaže rečeno, zvuči morbidno i umobolno. U toj inicijativi nema ničeg lošeg, ničeg političkog i ničeg nehumanog. Naprotiv, ponovljeni sudski proces i moguća osuđujuća presuda samo bi pomogli stabiliziranju prilika na prostoru bivše Jugoslavije. Pravo na reviziju politiziraju njeni osporavatelji, nikako one političke, nevladine i vladine organizacije koje svojim djelovanjem nastoje pomoći žrtvi i žrtvama da osjete bilo kakav vid moralne satisfakcije za sve patnje kroz koje su prošli i kroz koje još uvijek prolaze. Otuda stav predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića, da će najveće političke posljedice imati oni koji su “zakuvali” priču oko revizije presude BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, zvuči kao prijetnja jer se njom aboliraju zločinci.

Svikli na političku kontekstualizaciju svega što nas okružuje, naša je javnost propustila zabilježiti posjetu i predavanje uglednog norveškog filozofa početkom ljeta Bosni i Hercegovini. Nakon susreta sa sarajevskim studentima, Arne Johan Vetlesen 1. juna u organizaciji Udruženja građana “Povratkom za Bosnu i Hercegovinu” održao je predavanje i u Mostaru i tom prilikom definirao psihološke aspekte genocida počinjenog na tlu Bosne i Hercegovine. Vetlesen je jedan od najuglednijih norveških filozofa, profesor je političke filozofije u Oslu, autor dvadesetak zapaženih knjiga, dobitnik više međunarodnih priznanja. Na početku svoje briljantne karijere istraživao je 25 godina pitanje holokausta, a agresija na BiH pomjerila je fokus njegovog naučnog rada na zločin i genocid počinjen od 1992. do 1995. godine. Njegovi tekstovi napisani u tom periodu privukli su pažnju svjetske naučne javnosti. Vetlesen je odmah na početku rata zločine počinjene nad Bošnjacima definirao kao genocid. Problematiziranje zločina i genocida, smatra Vetlesen, posebno je s psihološkog aspekta bolno za same žrtve.

UBIJANJE PREŽIVJELIH

“Sramota je u tome da ne žele da drugi saznaju, a onda se postavlja pitanje kako se s tim suočiti. Često se javlja i pomisao da i sam čovjek ne želi znati i prihvatiti sve ono kroz šta je prošao. Takva osjećanja stvaraju dodatnu bol i vuku nas u prošlost, pa ne znamo kako da se odnosimo i vežemo s budućnosti”, istakao je Vetlesen. Zbog takvog osjećaja, teško je prihvatiti realnost. Žrtve zločina traže potvrdu od drugih da se to zaista desilo, u protivnom dolazi do radikalne izolacije jer nema niko da to potvrdi, što u konačnici dovodi do silnih psiholoških problema. “Jednostavno dolazi do disocijacije u čovjeku jer se pokušava odvojiti ono što je svijest, što je um, od onoga što je fizičko tijelo. Čovjek, žrtva, prihvata da se to desilo samo njegovom tijelu, ali ne i umu, i iz tog se razloga stvara distanca, kako od uma, tako i od tijela. To je strategija svakog preživjelog, što ima svoju cijenu jer dolazi do podjele uma i tijela, na kraju postaju stranci sami sebi, ali i svima oko sebe”, kaže Vetlesen.

Razumijevanje svega onog što se dešavalo nemoguće je, prema Vetlesenovom mišljenju, ukoliko se ne počne percepcijom iz pozicije razumijevanja same žrtve. “Iz te pozicije treba promišljati o događajima koji su se desili i u procesima pomirenja koji su u toku” i stoga je jedan od akcenata istraživanja posvetio osjećaju sramote koju žrtve nose zbog činjenice da je nad njima, a ne nad nekim drugom počinjen zločin. “Oni se nastoje osloboditi te sramote”, ustvrdio je Vetlesen. Biti žrtva otvara veliki broj pitanja jer pokušavamo shvatiti značenja zašto baš ja, zašto sam zaslužio ovakvu patnju, ili ono drugo, mnogo teže pitanje, zašto sam baš ja preživio, zašto sam ja bolji od svih onih koji su umrli kada znam da su mnogi od njih bili bolji i mnogo više zaslužili da prežive od mene. Vetlesen ističe da preživjelim žrtvama u takvoj situaciji i pred tim dilemama nije nimalo lahko opstati. Taj je fenomen u nauci poznat kao “krivica preživjelog” uočenog nakon analize događaja u Drugom svjetskom ratu kod ljudi koji su prošli patnje koncentracionih logora. “Imali smo niz pojedinaca koji su gledali kako čitave njihove porodice nestaju i onda se oni pitaju kakva je to sudbina, zašto su oni preživjeli, šta je to što su oni preživjeli i da li imaju neku mogućnost da idu dalje”, primjećuje norveški filozof.

GENOCID SKROJEN U BEOGRADU

Komentirajući misaono-psihološke procese kod zločinaca u trenutku dok čine zločin i ubijaju, oni, zapravo, stječu osjećaj da su gospodari života i smrti i imaju privid da im se nikada ne može ništa ružno desiti te da su izvan svakoga dosega pravde. “Do tog stava dolaze manipulacijom žrtvinih osjećanja. I upravo je to i cilj agresije i agresorskog projekta. Što je žrtva opterećenija, to zločinac više uživa. Što je žrtva slabija, to počinilac osjeća veću snagu”, pojasnio je, dodavši kako taj osjećaj nadmoći na neki način počinju obožavati jer su uvjereni u fantaziju da im se ništa ne može desiti, čime se i dalje samo jača arogancija da nastave sa zlim djelovanjima.

Da je genocid u BiH planiran, prof. Vetlesen ilustrirao je stavovima srpskih akademika u vrijeme raspada Jugoslavije koji su posvemašno nudili svoje znanje za ostvarenje ciljeva “Velike Srbije”. “Zapanjilo me kada sam se upoznao s vojnim planom ‘Ram’, kasnije preinačenim u naziv ‘Brana’, a pripremljen je u Beogradu. Izbor riječi i formulacija akademika, historičara, psihologa, filozofa i antropologa, zaista, začuđuje. Oni su pisali: ‘Naše analize pokazuju da jednostavno možemo utjecati na muslimansku zajednicu na takav način da možemo dovesti do potkopavanja morala ako udarimo na njihove društvene i verske norme, što znači da se trebamo osvrnuti i usmjeriti na žene, pogotovo mlade žene i decu. Ako budemo odlučno delovali, dovest ćemo do zbunjenosti koja će dalje prouzročiti strah, potom paniku, i dolazi do velike verovatnoće da će se muslimani povlačiti sa teritorija na kojima žive. Ako nastavimo sa tom propagandnom kampanjom, onda su velike šanse za naš uspeh'”, citirao je.

ŠOKANTNI NASTAVNI PLANOVI I PROGRAMI

Prema mišljenju prof. Vetlesena, do pomirenja u BiH istinski ne može doći ukoliko počinioci ne priznaju ono što su počinili i ne iskažu javno kajanje za ono što su uradili. I tada, ako se to desi, niko nema pravo natjerati žrtvu da izvinjenje i prihvati. Oprost i zaborav nisu obaveza žrtve, kategoričan je Vetlesen. “Poznato mi je koliko se javlja poricanja i upravo ušutkivanje žrtve da govore o svemu onome što se dešavalo često može samo pogoršavati stvari, narušavati mogući postupak pomirenja. Razumljivo je da je veliki broj žrtava spreman zaboraviti sve što im se dešavalo zbog budućnosti. Ljudi su često svjesni da podsjećanje na te patnje može uzrokovati nove sukobe, nemir u društvu. Reći žrtvama da šute jednako je kao da se ponavlja iskustvo koje je proživjela. Moralno je sumnjivo, psihološki neizdrživo da se to ostavi kao odgovornost samo žrtve, a ne samo zločinca, i to nikako ne može pomoći žrtvama”, prokomentirao je Vetlesen.

On smatra šokantnom činjenicu da se ništa od onoga što se dešavalo ne uči u školama i da nije dio nastavnog programa. “Ako je to tako, onda je zaista sumorna budućnost jer historija nam pokazuje da negiranje, poricanje i zaborav nemaju posljednju riječ. U kulturi življenja gdje je negiranje i poricanje uobičajeno, ukoliko ljudi i dalje žele poricati, društvo dovodi do lažnog morala i jednog će momenta izaći na vidjelo, a reakcije mogu biti veoma burne i mogu biti opasne za budućnost tog naroda”, upozorio je Vetlesen. On je iznio i stav da zaista ne može doći do oprosta ukoliko počinilac sam ne prizna sve ono što je počinio i ne pokaže iskreno žaljenje. Ali i tada, ukoliko taj počinilac iskreno pokaže kajanje, ne može imati nikakva prava, ni u pravnom ni u moralnom smislu. Žrtva ne može biti prisiljena da oprosti, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Norveški filozof Vetlesen kategoričan je u ocjeni da ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ili politički lider. “Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve niti je pravo počinioca. To je, dakle, jedna ličan stav. Šta god ta žrtva odlučila, niko je nema pravo osuđivati ili hvaliti za to što je učinila”, kategoričan je Vetlesen.