Književno djelo Hamida Dizdara zauzima važno mjesto u historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ali je u proteklih pedeset godina ostalo u hladu grandioznog književnog rada njegovog brata Mehmedalije Maka Dizdara. Jedna od najznačajnijih privatnih biblioteka u Bosni i Hercegovini, 1.131 bibliografska jedinica, ilegalno djelovanje u Drugom svjetskom ratu, samo su dijelovi mozaika koji tvore portret ove značajne ličnosti u našoj kulturnoj historiji

Na današnji dan 1967. godine na bolji je svijet preselio Hamid Dizdar. Tim povodom podsjećamo na tekst objavljen u magazinu Stav u februaru 2017. godine.

Piše: Hamza RIDŽAL

Hamid Dizdar, Makov stariji brat, jedna je od važnijih figura bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture 20. stoljeća. Pjesnik, pisac, novinar, publicist i etnolog Hamid Dizdar danas je zanemaren i gurnut na marginu, iako se Mak Dizdar nekada predstavljao kao “Hamidov brat”, što je bila ulazna karta u svijet visoke kulture. Ipak, Hamid je ostao u sjeni Makovog pjesništva, što je donekle i razumljivo s obzirom na značaj i unikatnost Makovog književnog rada.

Hamid Dizdar rodio se u Stocu 22. februara 1907. godine. Otac Muharem bio je vlasnik kafane i aščinice, a majka Nazira, rođena Babović, iz Trebinja, bila je domaćica. Osnovnu školu završio je u Stocu, a gimnaziju je pohađao u Mostaru i Tuzli. Radio je kao službenik Duhanske stanice u Stocu, zatim kao pisar u advokatskoj kancelariji Jakiše Milkovića te kao činovnik u Općini u Stocu. Nemiran i znatiželjan, Dizdar se nije mogao skrasiti u Stocu, pa od 1930. godine živi i radi kao novinar u Sarajevu. Uređuje listove Slobodna riječ, Jugoslavenska pošta, Pravda i Gajret.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hamid Dizdar djelovao je kao ilegalac za NOP, a na endehazijskom “krugovalu”, da bi prikrio svoj ilegalni rad, uređivao je emisije narodne muzike, što mu je omogućilo da sakupi sevdalinke, koje je zatim objavio u zasebnoj zbirci. Nakon Drugog svjetskog rata, radi kao direktor Arhiva Grada Sarajeva sve do smrti, punih sedamnaest godina. Upravo je u godinama u kojima je Hamid bio njegov direktor Arhiv obogaćen značajnim pisanim blagom, tako što su, na Hamidovu inicijativu, kupovani rukopisi od starih sarajevskih porodica.

“On je, naime, Arhivu isposlovao povelik finansijski fond namijenjen za otkup starih knjiga, rukopisa, pisanih uredbi i svih drugih dokumenata iz naše prošlosti, te je, zahvaljujući tome, otkupljen i sačuvan veliki broj starih rukopisa, Kur’ana, prijepisa raznih dijela iz orijentalne književnosti, poetskih i proznih rukopisa, starih novina i drugog pisanog i štampanog štiva. Članovi nasilno osiromašenih sarajevskih porodica, nekada najbogatijih porodica u Sarajevu i BiH, bili su neizmjerno zahvalni amidži Hamidu što im je osigurao da prodaju pisanu zaostavštinu iz svojih kuća i pohrane ih u arhive gdje će biti od koristi budućim generacijama”, objasnio je Majo Dizdar u tekstu Kod amidže Hamida.

Ono što nisu htjeli otkupiti gradski i državni arhivi otkupljivao je Hamid. Od knjiga i rukopise kupljenih od starih sarajevskih porodica, kao i onih kupljenih u antikvarnici njegovog prijatelja Sadika Bočuka, nastala je čuvena biblioteka Hamida Dizdara. Bila je to jedna od najbogatijih privatnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Hamid je od nje “hajrovao” i astmu, od koje je bolovao posljednjih godina svoga života. “Hamid je bio strastveni sakupljač knjiga i dokumenata. Mislim da je u toj njegovoj biblioteci bio i originalni jelovnik s Titanika”, istaknuo je u razgovoru za Stav dr. Fahrudin Rizvanbegović, koji je magistrirao na djelu Hamida Dizdara.

Vrijedna privatna biblioteka s 1.218 rariteta

Samo godinu dana nakon Hamidove smrti, 1968. godine, porodica je odlučila prodati Hamidovu privatnu biblioteku. Za to je čuo Mustafa Ćeman, veliki bibliofil, i predložio da Tešanj otkupi vrijedni fond kojeg je Hamid godinama skupljao. “Nekoliko godina po amidžinoj smrti, njegovi su nasljednici prodali biblioteku s fondom od oko 20.000 knjiga Tešnju za prilično velike novce, ali, kažu znalci, ipak premale u odnosu na vrijednost toga pisanog blaga. Među knjigama je, to sam saznao kasnije, bilo i takvih rariteta kakvi su sultanski fermani i bujruldije, koje su pojedinačno vrijedili veoma, veoma mnogo. U suštini je bilo veoma dobro da je biblioteku Hamida Dizdara, koja je u to vrijeme bila jedna od najbogatijih privatnih biblioteka u BiH, kupila neka ustanova. Ispostavilo se da je živa sreća da je nije kupila Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, koja navodno nije imala novca da kupi to blago, a koja je, kao što je poznato, u potpunosti nestala u požaru izazvanom 1992. godine četničkim zapaljivim mecima ispaljenim sa Trebevića. Biblioteka Hamida Dizdara je danas u potpunosti sačuvana u Tešnju”, piše Majo Dizdar.

Danas je u Općoj biblioteci Tešanj ova vrijedna zbirka izdvojena u zasebnu cjelinu nazvanu “Fond Hamida Dizdara”. Bogata historijska građa, brojni rukopisi te stara periodika posebne su dragocjenosti ovog fonda, kojeg čini 17.237 knjiga pretežno iz oblasti humanističkih nauka i umjetnosti, te zbirke ugašene periodike od 898 naslova uglavnom nekompletnih časopisa i listova, od kojih je dobar dio iz 19. stoljeća. Među njima se nalaze: novosadska Danica iz 1866., Golubica iz 1842., Jagićev Književnik iz 1864. godine te Srpski letopis iz prve polovine 19. stoljeća, pa Bosna, Bošnjak, Sarajevski cvjetnik, Bosanska vila, Nada, Behar, Gajret i drugi listovi i časopisi. Posebnu vrijednost fonda čine rariteti, tj. rijetki primjerci knjiga objavljenih kod nas i u inostranstvu od druge polovine 18. stoljeća. Zbirka rariteta broji 1.218 knjiga, od čega se 321 sveska odnosi na bosnistiku, 813 na jugoslaviku, a 84 sveska na stranu literaturu.

Feredža ga spasila ustaškog noža

Hamid je bio komunist, vjerovao je u revoluciju i u tekovine komunističke borbe. Na najosjetljivijem mjestu u ratno vrijeme, na radiostanici, napravio je komunističku partijsku ćeliju i bio njen sekretar. “Bio je među trojicom najbližih Valterovih saradnika. Kada se razotkrila Hamidova ilegalna djelatnost, jer je to bilo u jeku Drugog svjetskog rata, kada mu je to neko dojavio, on je na sebe obukao zar. Ustaše su išle uz mahalu da ga pronađu i da ga strijeljaju, a on ide niz mahalu i vodi sestru pod ruku. Ustaše su došle do njegove kuće, pronašli njegovu sestru i majku, odveli ih u Jasenovac i ondje ubili. Poslije je Hamid o tome napisao i jednu pjesmu”, ispričao je Rizvanbegović. On ističe da je Hamid dugo bio autoritet u odnosu na Maka. Hamid bi često znao reći: “Dugo je vremena Mak isticao da je moj brat, a kasnije sam ja morao govoriti da sam Makov brat.”

Jedno vrijeme pisao je socijalnu poeziju, ali je ona gušila njegov talenat. Tek je pedesetih godina došao do svog pravog pjesničkog glasa, kada je počeo pisati ljubavnu poeziju, romantičnu poeziju na moderniji način. Neke njegove pjesme, pisane u godinama nakon što se Hamid oslobodio okova stroge socijalne poetike, i danas mogu izdržati svaku kritičku analizu. “Motivski i tematski krugovi u književnom djelu Hamida Dizdara bili su raznovrsni: od pragmatične socijalne teze do melanholične katarze, a postupci od ekspresionističkog poticaja do psihološki produbljenih realističko-simboličkih ostvarenja, od široko zahvaćenih angažiranih tema do mikrokosmičkih tuga i začuđenosti u otkrićima. Tek je tad tematika i motivika bila lična i intimna, to jest proizišla iz emotivnog životnog segmenta pjesnikova – rezultirala je vlastitim, sublimiranim ostvarenjima”, zapisao je Rizvanbegović u tekstu Književno djelo Hamida Dizdara, objavljenom u Godišnjaku “Preporoda” 2007. godine.

Književni rad

Hamid Dizdar se javio u književnosti još kao đak tuzlanske gimnazije 1925. godine pjesmama Jesenja kiša u Zagrebačkom ilustriranom listu. U sljedećoj godini objavio je dvadesetak pjesama u Novom čovjeku, pet pjesama u prozi i dvije pjesme u časopisu Zora. Poslije je svoje pjesme i proze objavljivao i Novom Beharu, Gajretu i zagrebačkom Vijencu. Već se tada javio i kraćim prikazom Grozdanina kikota Hamze Hume, a počeo se baviti novinarstvom i “historijskim reminiscencijama”.

S nepune 22 godine štampao je 1929. godine Arabeske, svoju prvu zbirku poezije, koja je od književne kritike tada dobila pozitivne ocjene. “Zbirka Arabeske će nam otkriti osnovne pravce razvoja Dizdareve lirike. U njoj su, na prvi pogled, jasni lokalizacija i ambijentalizacija poezije, tu su simboli pejzaža i podneblja, bjelina kamena, jasnoća bliskih zvijezda, žestoki tonovi obrisa, avlije, djevojaka u avlijama, munare, sevdahlijske strasti i čulnost. Ove simbole, karakteristične za pisce potekle iz bošnjačke sredine, nalazimo ne samo u sevdalinci, kao nepresušnom izvoru što utoljuje lirsku žeđ pjesnika, nego i u poeziji Dizdarevih prethodnika – Bašagića, Ćatića i savremenika, posebno Hamze Hume i Maka Dizdara”, zapisao je Rizvanbegović.

Hamid je kao pjesnik uglavnom šutio od 1940. do 1954. godine, a tek ga je nova generacija takozvanih “tužnih pjesnika” podstakla na ponovno pisanje lirike i traganja za vlastitim izrazom. Godina 1954. označila je i za Hamida Dizdara vraćanje njegovoj istinski inspirativnoj temi i lirskoj vokaciji. Te je godine u vlastitoj nakladi izdao zbirku 3 × 8. Lirika. Pojava pjesama tuge i tužnih pjesnika u bosanskoj književnosti, na koju ukazuje Midhat Begić u tekstu Uz književna kretanja u Bosni i Hercegovini poslije Oslobođenja, nastala je kao reakcija na poslijeratne dobošarske rodoljubne ritmove u lirici i pragmatičnu poetiku socrealizma. Tek je tada Dizdar propjevao svojim autentičnim glasom. Ukupno je nakon Drugog svjetskog rata objavio pet pjesničkih zbirki, a posljednja zbirka, ako se ne računa izbor Proljeće u Hercegovini, bila je Niko se ne vraća, što ju je u Sarajevu objavio “Veselin Masleša” 1964. godine.

Osim poezije, Hamid Dizdar pisao je i prozu. Objavio je tridesetak pripovijedaka i fragmente iz romana Duhan, čiji se rukopisni ostaci nalaze u Narodnoj biblioteci u Tešnju, u spomenutom odjeljenju biblioteke Hamida Dizdara. “Opterećen društvenim angažmanom i socijalnom tematikom, Dizdar je u većini proza, a one su uglavnom izišle između svjetskih ratova, kao i u poeziji iz tog perioda, gotovo konsekventno kritičar društvenih odnosa svoga vremena. Glad, siromaštvo, grubo izrabljivanje, zelenaštvo, pohlepa jednih i nemoć drugih, sve je to motivska osnova Dizdarevih angažiranih proza. Međutim, i u njima je angažman po svaku cijenu odnio pisca u neuvjerljive konstatacije, bilježenje pojava i, konačno, u konstrukciju. Tek kad je socijalni angažman zakazao ili ustuknuo, kad nije bio u prvom planu pripovijetke, pa makar bio u osnovi fabule, kad je kritičar društvenih odnosa prepustio osnovni ton umjetniku, Dizdar je uobličio zrele prozne cjeline”, objasnio je Rizvanbegović. Budući da je nestrpljivo objavljivao sve proze koje bi napisao, Dizdar nikada nije izdao nijednu proznu zbirku, što donekle objašnjava i gotovo potpuno nezanimanje književne kritike za njegov prozni rad. Ipak, Hamidovo književno djelo zauzima važno mjesto u historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Možda bi danas njegovo djelo bilo bolje vrednovano da nije bilo u hladu grandiozne krošnje Makovog književnog rada.

Hamid Dizdar o sevdalinci

Postanak sevdalinke razjašnjava se dvojako: jedni kažu da je to pjesma begova, pjesma obijesne feudalne gospode, koja su na svojim čardacima, u izobilju i bogatstvu, stvarala ovu bolećivu pjesmu sebi za radost i razonodu. Drugi opet kažu da je to pjesma puka, pjesma naroda koji je kroz patnje i bol, kroz muku i nevolju, kroz radost i veselje, davao oduška svojim osjećanjima, stvarajući tako najdivniju pjesmu balkanskih gudura i klanaca, tihih proplanaka i žitorodnih posavskih polja. Jedni opet kažu da je sevdalinka prvenstveno ženska pjesma i da su je, najvećim dijelom, “sknadile” muslimanske djevojke i žene, same, zatvorene između četiri zida, skrivene u bijelim avlijama i zelenim baščama u čežnji srca ranjena za draganom koji se skitao carskim drumovima ili se tukao po razbacanim evropskim i azijskim bojištima za slavu tuđinske turske carevine. One, te djevojke, nevidljive zvijezde, čeznule su za životom, za srećom neispunjenom, vezajući najdivnije vezove i šare na svojim đerđefima, prosipljući po njima svoje suze, uzdahe, svoje sanje i želje. I pjevajući tugljive sentimentalne pjesme ili, ponekad, raspojasane poskočice i napjeve pune radosti i cika djevojačkoga. Tako su one – i nehotice, i neznajući – stvarale naš prvi likovni izraz na svome ručnom radu i lirski muzički izraz u svojoj pjesmi. Narod voli svoju pjesmu i svoje pjevače. Ovdje se dobar pjevač sevdalinke često više cijeni od dobra junaka, dobra jahača, pa čak i od učena čovjeka, kadije i kakvog drugog alima, iako je to sve na cijeni. Naše majke pjevale su nam te pjesme nad kolijevkom, slušali smo ih u djetinjstvu, na livadama, u svečanim zgodama, i one su nam ušle u dušu. Mi smo tu i takvu pjesmu usisali i upili u sebe s prvim danima mladosti, i ona takva živi u nama. Mi je takvu i volimo jer je naša.

Tekija

Bljedilo nas je obuzelo

a nikuda ne moramo odavde.

Osobit neki mir i misli se vraćaju.

Ptice kljucaju po oklopu prošlosti.

Je li to vrijeme zastalo u mrtvom dolafu

ili pauk vreba, pritajen, crn pauk

na listovima starih kitaba?

Imamo li ikakav cilj kad nikud ne moramo

i kad se u strahu zaboravljenog rituala

tek naslućuje huktanje zaljuljanih tijela u padu

i mračna krv u muku zaustavljenih oluja?

Sve je već zaborav i prošlost

i zarfovi derviški u ćoškovima memljivih odaja,

suzna kandila davno utuljena

i crne kože ovnujske prostrte po kamerijama,

po svodovima kamenim i doksatima pustim,

gdje golubovi guguču nerazumljiva ajeta

u znak zahvalnosti za gostoprimstvo streha,

oči pune molitava, strana iz Kur’ana,

bolećivo sive oči gledaju bez nade,

nepovjerenje raste u svakoj stvari

i u svakom još neučinjenom koraku.

A onda najednom primjećuješ

da lukovi i kapije dvorišnih vrata

gutaju uličnu buku

i mrve je u vjetar tuge.

Iza zamandaljenih vratnica

sva lica su jednako siva

i sva sanjaju zelene livade,

čekaju prebijele ovce.

A ptice jednako kljucaju po oklopu vremena.

Umorno slušamo jauke crvotočnog sljemena,

a htjeli bi orati zemlju u krčevinama,

htjeli bi ležati na vrelom suncu

k’o lijeni gušteri na proljetnom kamenjaru.

Ali osobit neki mir ulazi u nas,

hvata nas strah prolaznosti

i bljedilo nas neko obuzima i ove večeri

iako baš nikuda ne moramo odavde

od danas do vječnosti.