Darko Cvijetić, Schindlerov lift, “Buybook”, Sarajevo, 2020.

Piše: Almir ZALIHIĆ

 Roman Schindlerov lift sačinjen je od 32 poglavlja (fragmenta), a ostvaren je kao niz ispovijesti koje pisac povjerava naratoru. Knjiga je za vrlo kratko vrijeme doživjela nekoliko izdanja u regiji, te je ovjenčana književnom nagradom “Fric” (Miroslav Krleža).

U Schindlerovom liftu Cvijetić predočava sudbine stanovnika crvenog, trinaestospratnog solitera u Prijedoru, vješto ih ispreplićući s društvenom hronikom od useljenja, pa ratnih godina, do poslijeratnog perioda koji živimo.

U opisivanju svojih protagonista Darko Cvijetić služi se raznim tehnikama, od taksativnog nabrajanja tragičnih imena, tragičnih događaja, crnohumornih anegdota, do poetiziranih slika socijalne ekspanzije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te preciznih opisa stanovnika solitera, vertikalnog sela, koji je postao groblje svekolikoj različitosti u ratnom vihoru u kome većina tlači manjinu, u kome mitomanija postane normalnost.

Iz rečenice u rečenicu pred nama se ruši svijet radničkog uspona, kad je “na tisuće radnika dnevno tutnjalo ispred solitera žureći u smjene. U 22 sata izlazi druga smjena iz Celuloze i mijenja je treća, ujutro svi se izmiješaju idući u prvu, i svi su poznavali svakoga i svatko je znao nekoga tko radi u Celulozi ili Rudniku ili Bosnamontaži… Sada sve pusto, zaraslo, bez života, bez ljudi. Ništa ne funkcionira već desetljećima. Gdje su sve te kolone nasmijanih ljudi koji ujutro žure, kupuju novine, cigarete i nosaju sendviče? Raspalo se sve, kao kartonski Tito iz Taibove bašte, sve se istopilo kao Vijekin kurati Snješko, kojem su tolike radnice krišom namigivale.”

Unutarnji monolog u ovom romanu ostvaruje se na razini određene svijesti, ali se ne reproducira u čujnom govoru pa na taj način čitalac spoznaje ono što izmiče neposrednom saznanju: skrivene tokove ljudskih misli i osjećanja. Takav narativ, koji je potpuno okrenut unutra, više od događajâ posreduje dramatični svijet ljudske duše, koja se postupkom unutarnjeg monologa neposredno oglašava.

Služeći se tehnikom unutarnjeg monologa, narator ta značenja reproducira u njihovu izvornom obliku, bez ikakvih preoblikovanja, dakle, tačno onako kako se pojavljuju u svijesti pojedinog lika, a sve to, premda ne isključivo, uz pomoć sintaktički minimaliziranih iskaza. Unutarnji monolog je, po svojoj srodnosti s poezijom, onaj govor bez slušatelja, neizrečeni govor pomoću koga neka ličnost izražava svoje najprisnije misli, i to one iz najbliže podsvijesti, bez obzira na logičko organiziranje misli – to jest misli u njihovom izvornom stanju – putem direktnih rečenica svedenih na sintaktički minimum, i to na taj način da se dobije utisak reproduciranja misli upravo onako kako se one javljaju u svijesti. Time je Cvijetić pokazao poseban smisao za prodiranje u žarište svojih aktera, u psihu ljudskog života, prikazavši svoje protagoniste kao jedinke sa svojim najintimnijim potresima i unutarnjim lomovima.

U naporu da prodre u ličnost, da razotkrije ono njeno najintimnije, najsubjektivnije i najvlastitije, da neposredno zahvati u prividno bogatstvo pojedinačne svijesti, otkriva nam se na kraju siromaštvo individualnosti, odnosno praznina ispunjena općenitošću. Vlastitost se rastvorila. Junaci ovog romana misle, registriraju utiske, sjećaju se, pretresaju tuđa mišljenja i, u pokušaju da prodru u sebe uvijek nanovo otkrivajući druge, otkrivaju bezobličnu javnost kao unutarnje privatno vlasništvo.

Među različitim sudbinama stanovnika solitera posebno se ističe sudbina nesretno stradale djevojčice Stojanke u liftu nebodera. Lift s razbijenim staklom na ulaznim vratima, uslijed višednevnog nestanka struje, ostao je zakovan na drugom spratu nebodera i bio je mjesto za igru nevine djevojčice sve dok neko s devetog sprata nije pozvao lift, marke “Schindler”, koji je u međuvremenu proradio.

U drugom izdanju romana, koje je preda mnom, kao dopuna u završnom dijelu pod nazivom Čarolijica autor se susreće s majkom djevojčice Stojanke (koja bi 2020. godine slavila svoj trideset i četvrti rođendan) i predočava joj ko je pozvao lift.

Devedeset sedam stranica Schindlerovog lifta ulijevaju stanoviti optimizam (ne i lagodu) i nadu da se bosanskohercegovački roman ne boji vremenskih i prostornih dimenzija, da se ne boji najproblematičnijih tema naše nedavne prošlosti. U Cvijetićevom romanu teče život, ali se smrt ne zaobilazi. Roman je to u kome se ne nude iznenađenja. Sve teče po slijedu koji je koliko logičan, toliko i motiviran onim pokretačima kojima Cvijetić daje poseban status, a ipak je riječ o neočekivanom i neobičnom djelu koje se ne zadovoljava samo aparatnom pozicijom i distancom spram dogođenog. Romanopisac uranja u tamnu vodu, ali ne da bi zaboravio, nego naprotiv, da zatamnjeno izroni na dnevnu svjetlost i da mu dodijeli funkciju iskustvenog mišljenja i drukčijeg senzibiliteta. Crveni soliter, “Schindlerov” lift, događaji u njemu i oko njega, stanari bizarnih egzistencija, te naratorovo bespoštedno uranjanje u njihovu intimu, ponegdje i genealogiju, nalazi se u stožeru ovog omnibusa satkanog od ratnih surovosti, strahova i smrti. U romanu Schindlerov lift na jedan osoben način su srušene mnoge predrasude, zablude, strahovi. Potekla je rijeka istine. Iako nigdje imperativno imenovani, ovim romanom razlili su se nosioci zla, tupe agresije i mehaničke moći. Svoje blistave momente izražajnosti Cvijetić je kao pripovjedač našao baš tamo gdje ih je morao naći: hiljaduruka aždaha zla zna da ubije dijete, siluje ženu, granatom pogodi kuću koja nije strateški objekt, “osvoji” kuću onog koji je ugled i bogatstvo stjecao radom i smjernim življenjem, odvede starce i nejač u konclogore i na njima se bezumno i surovo iživljava. Ogrešenja o čovječnost, dakle, najmračnije zaumne radnje sručile su se na nedužne, čiste, uspravne i ispravne ljude.

“Vojska je u par dana sklonila sve leševe s ulica i odvozila ih u Tomašicu, u svježe izbagerisane masovne grobnice. Primarne, masovne grobnice. Svi su to znali, svi su to šutjeli, svi su se nagutali pustinje i smrti, i zanijemili punih usta. Samo je Šime jednom pijan, došavši s ratišta vikao poderavši krajnike na soliter: ‘Vi komšije, vi ljudi, ma vi ste obične pičke… pa rođene ste komšije pobili, debilčine komunističke!”

Vještim pripovjedačkim postupcima Cvijetić upozorava da čovjek nije samo socijalno biće, da nije čak ni “samo sopstveno biće”, da prelazak granice koja dijeli ljudsko od neljudskog izaziva konsekvence. Ratno zlo koje saopćava Cvijetićeva vizija vrlo bliske prošlosti sadrži u sebi niz okolnosti koje ukazuju na bezrazložnost i iracionalnost pakla koji se dogodio, koji je ljude jednostavno zatekao nespremne i u psihološkom i u svakom drugom vidu. Schindlerov lift Darka Cvijetića jeste i jasan i glasan protest protiv “šutljive gomile”, ali i protiv “glasne gomile” koja još uvijek sanja velikosrpske snove.

Može djelovati ponešto patetično ili, pak, ispolitizirano, ali za nas je izvjesno da se ovom knjigom u bosanskohercegovačku literaturu o ratu od 1992. do 1995, konačno, probila jedna personalistički osobena, istinoljubiva, moralna, neostrašćena misao o ratnom užasu i ljudskim sudbinama u njemu.

Ova je knjiga, najpreciznije rečeno, kolajna raznobojnih pločica-doživljaja, pločica-sjećanja, pločica-umrlica, a sve one tvore ogromnu košulju koja se zove – Bosna i Hercegovina.