Estetski i etički model kojim se vodim sličan je u posljednjih pet predstava. Mislim da su predstave čak dodatno stilizirane, ali siže je pojednostavljen. Vjerovatno su mi dojadile metafore iz treće ruke, beskonačno intelektualiziranje, koje više štiti umjetnike-kukavice. Trudim se biti direktan. Jasan. Mogu potpuno različite priče ispričati koristeći se jezikom teatra. I usput se i zabaviti

Razgovarao: Mirza SKENDERAGIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) premijerno je izvedena predstava Bullying Collection režisera Aleša Kurta, koja se bavi temom vršnjačkog nasilja, jednog od društvenih problema koji je konstantno prisutan, a koji je nemoguće iskorijeniti jer se o njemu šuti. Zašto je ova tema važna danas, zašto su predstave o njoj potrebnije nego ikad prije, koja je teatarska forma odgovarajuća za bullying, pitanja su na koja u intervjuu za Stav odgovara priznati bosanskohercegovački teatarski režiser i direktor SARTR-a Aleš Kurt. Naravno, Kurt govori i o kompleksnosti funkcioniranja teatra, o društveno angažiranom teatru, ali i iznosi svoju definiciju patriotizma te opisuje kako bi izgledala njegova verzija Bosne i Hercegovine kada bi je mogao izrežirati.

STAV: Čini se da je, zahvaljujući društvenim mrežama, vršnjačko nasilje evoluiralo u nešto mnogo stravičnije i opasnije negoli je ikad prije bilo. Šta je drugačije u 2019. godini kada je riječ o ovom problemu? Šta je Vas ponukalo da postavite ovu predstavu baš danas, a ne prije deset godina, recimo?

KURT: Prije svega, iskustvo koje imam sada kao režiser, kao i priče drugih roditelja. Kada sam napravio poređenje sa svojim djetinjstvom, uvidio sam neke razlike. Više je mržnje danas prisutno, nagomilano zlo. A onda mi se vrlo zgodno otvorila mogućnost za globalnu metaforu o nekakvom općem modelu življenja.

STAV: U kojoj se mjeri razlikuje odrastanje djece nekad i sad? Koje su mane, a koje prednosti odrastanja u ovom brzom, virtualnom, beskonačno umreženom svijetu?

KURT: To bi trebalo pitati djecu. Da bi se koristilo tehnološke mogućnosti na koristan način, moralo bi se imati solidno predznanje. Apsolutno se sve može naučiti, ali morate pronaći pravu svrhu. Što se mene tiče, mogu vam reći da je prijatno u toku životnog vijeka imati tehnološku revoluciju. Jednostavno, neke su stvari lakše i život je komforniji. Šta će biti poslije? Koga briga…

STAV: Vaše predstave nikada nisu doslovni odraz stvarnosti, već se ona u njima pojavljuje u stiliziranom, pomjerenom, teatarskom obliku. Međutim, predstava Bullying Collection mnogo je bliža ispovjednoj, gotovo dokumentarističkoj formi. Kako je tekao proces odabira materijala i pronalaska režiserskog koda za ovu temu i zašto ste, na koncu, odabrali ove priče i ovakvu postavku?

KURT: Kao i u radu na prošloj predstavi Jedvanosimsoboakalomistobo, imali smo istraživanje, anketu, razgovarali smo dugo da odredimo koje su činjenice važne za predstavu koju želimo da napravimo. Što se bullyinga tiče, užasno je teško odabrati. Ima više priča nego što se može integrirati u bilo kakvo djelo. Važnih, užasnih priča. Zato smo napravili kolekciju “Vol. 1”. Jednostavno, ovo je tema za više predstava.

STAV: U posljednje vrijeme stječe se dojam da se svi više udaljavate od svog prepoznatljivog stila, te da se sve više bavite konkretnim društveno-angažiranim teatrom. Da li i Vi prepoznajete tu promjenu i šta mislite zašto je do nje došlo?

KURT: Estetski i etički model kojim se vodim sličan je u posljednjih pet predstava. Mislim da su predstave čak dodatno stilizirane, ali siže je pojednostavljen. Vjerovatno su mi dojadile metafore iz treće ruke, beskonačno intelektualiziranje, koje više štiti umjetnike-kukavice. Trudim se biti direktan. Jasan. A teatar mi je uvijek bio igračka s kojom sam volio da se igram. Mogu potpuno različite priče ispričati koristeći se njegovim jezikom. I usput se i zabaviti.

STAV: Šta, na koncu, za Vas predstavlja pojam društveno-angažirani teatar?

KURT: Sigurnu zonu u kojoj se može otvoreno govoriti o važnim stvarima s umjetnički artikuliranim argumentima.

 STAV: Od kada ste na poziciji direktora Sarajevskog ratnog teatra, osjetna je promjena u repertoarskoj politici ove pozorišne kuće. Koje su to promjene koje ste napravili kao direktor, a koje danas smatrate da su bile pozitivne, da su donijele ono što ste očekivali?

KURT: Kompleksnost teatra u tome je da on funkcionira na različitim razinama. Imate operativni i tehnički dio koji mora profesionalno funkcionirati. Zgradu za koju se brinete. U isto vrijeme pokušavate da napravite nekakve predstave koje grade vaš profil. Ono što publika prepoznaje. Treći nivo jeste traženje sredstava. Nema promjena bez love. Neprestano biti u potrazi za parama ozbiljan je posao.

 STAV: Iako se pozorišta u Bosni i Hercegovini zaista trude da kreiraju barem pristojan repertoar te iako se konstantno žale zbog upornog zanemarivanja kulture i umjetnosti od vlasti, čini se da se ništa ne mijenja. Dokle će moći ovako? Šta se može očekivati od pozorišta? Evo, MESS je otkazao dodjelu nagrada, koji je naredni korak?

KURT: Suštinski, postoje dva u potpunosti oprečna stava. Jedan je, a njega podržavaju većinski umjetnici, da bi finansiranje umjetnosti trebalo biti depolitizirano i profesionalno ustrojeno. Drugi stav, iza kojeg većinski stoje političari i stranke, jeste da ta oblast treba u potpunosti biti politička igračka. Trenutno, kako izgleda, oni su nepomirljivi. Ono što, po mom mišljenju, umjetnici mogu poduzeti jeste bolja strukovna i sindikalna organizacija. Ostalo je na glasačima, tj. “narodu”. Moraju postaviti više standarde pred izvršnu i zakonodavnu vlast, te zahtijevati da se ti standardi ozbiljno ispoštuju. Trenutno sve to izgleda malo diletantski. Poštivanje znanja se minimaliziralo. To je činjenica. A sistem vrijednosti, to je za poseban tekst.

STAV: Vratimo se na pozitivnije teme. Nedavno sam razgovarao s Almirom Imširevićem o kultnoj predstavi Kad bi ovo bila predstava i on mi je u detalje opisivao proces rada na njoj i kako se došlo do odluke da je Vi režirate. Da li se Vi sjećate procesa nastanka te predstave i, kada se sada osvrnete na nju, koje mjesto ona zauzima u Vašoj karijeri?

KURT: Sjećam se da je to bio uzbudljiv proces. Kontakt s publikom bio je šokantan. Zapravo, malo je ko očekivao da će to baš tako ispasti. Ipak su to bila drugačija vremena, te devedesete. Još se vjerovalo u neke neupitne moralne vrijednosti. Još su rane bile svježe.

STAV: Koja je Vaša definicija pojma patriotizma i da li sebe smatrate patriotom?

KURT: Patria je kao Nigdjezemska, čista bajka, priča koju su ljudi izmislili da bi bodrili sami sebe. U tom smislu sam patriota. Čak mislim da bi trebalo raditi na patriotizmu kako bi se pojačao, jer mi se ovaj bosanski čini manje ružnim od, recimo, američkog ili komšijskog.

STAV: Kada biste mogli izrežirati Vašu verziju BiH, kako bi ona izgledala?

KURT: Ja sam impresioniran srednjovjekovnom Bosnom. Zaista taj period raspaljuje maštu. Druga priča bi se mogla dešavati u napuštenim čeličanama, livnicama, rudnicima, nešto kao “Stalker” Andreja Tarkovskog.