(Na godišnjicu 10.000 ubijenih)
Srećni da su oni
Što očima porinu tim u nedoklano meso,
U moždanu kašu
Natraške padoše
Na kućni prag,
Na izrovašenu zemlju.
Toga dana dželati su imali žnjetvu,
Kao u najplodnijim danima smrti,
Ne samo u zemlji Bosni,
Već na svim poljima svijeta,
Gdje se žnjelo i bilo
Nemilicehametice,
Koliko se moglo micati brže i više,
Kroz raspoložive i raspoložne cijevi.
Isprobane su sve mogućnosti rata,
Tekli su potočići krvi,
Iz nebroj proreza i pritoka,
Cijedili se i ručili kroz golema polja slave.
Samo sugeler-ale, zadrigle i p’jane,
Ispijale na dušak vrčeve ljudske krvi
I sporile se o broju pobijenih.
Kroz golema polja mraka
Vidljivi su bili obrisi žnjetve,
Razori i vlačezi,
Lovina je bila pretila i puna –
Odavno se tako lovilo nije.
Kapala je krv i žmarila bučka,
Ponekom lešu još bili su damari u podgrlcu,
Grčio se mali nožni prst,
Kroz zvurke i rane
Ulazile – izlazile
Dihanije.
Neki su nedotučeni i priklani
Netragom nestali –
Otpuzali su k’o zmije bez glave i repa,
Gdje se nije smjelo otići.
Znalo se: ako prežive,
Biće strašni svjedoci
Na Božijem sudu
I Sudu za zločine.
Poslije velikog slavlja,
Valjalo je pokriti tragove i brazde,
Sabrati mrtve,
Dotući žive,
Baciti ih pod zubate gusjenice,
Pomiješati sa zemljom i lišćem,
Strpati u rupčage,
Da se ne poznaje,
Da se ne vidi i ne čuje dok oni odu.
Nazirao se jasno učinak strave
(Gusjenice nijesu mogle sve da zdrobe),
Ostavile su za sobom mesnate brazde:
Lobanje, rebra i druge kosti,
Prste u travi i lišću,
Kosu na trnju i granju,
Upletnjake, šnale, dugmad i strize,
Muštikle i tabakere,
Metalni izlizak koji je mogao biti prsten,
Modri očnjak, minđuše, kopče i igle,
Lutke bez nogu i ruku,
U krvi smočeni dinar,
Jezik pregrižen i zemljav,
Đerdan prosut u travi.
Potom je stalo sve sto gmiže, hodi i leti,
Skamenilo se u bespuću,
Sve što je dotad moglo da se vuče i miče,
Puževi, zmije, ježevi, vjeverice, šumski miševi
Zakorjeli su u krvi.
Umrli su u obilju prejake hrane,
Od žestoke žeđi
I nepokretnosti.
Planine su jedva pihale dušom,
Prskala je žuč i kapale oči,
Micale su se grane i kosti,
Mravi su osvajali visinu,
Mravi što nema mjesta na koje neće stići.
O nebesa! O zvijezde! O planine! O šume!
Blago vama!
I po sto puta blago vama!
Za iskonsko sljepilo!
Za kameno srce!
Jer: ovo se nije moglo vidjeti i preživjeti!
Pticama zaoloviše kljunovi,
Slijepiše se krila,
Oči zakorješe u skrami,
Kandže srastoše za put i kamen.
Više se ne ču ništa: ni ah, ni oh…
Samo su muhe bile halapljive i horne,
Padale su oblakom,
Ogromne modre muhe
S kraja svijeta,
Na veliku gozbu
Koju su im priuštili pretili đenerali.
Trajao je još dan velike pobjede,
Pobjednici su ispijali čabriće krvi,
Naiskap,
U slast,
Kako mogu samo pobjednici da piju krv pobijeđenih,
Ližući pritom ljepljive čokolade,
Koje su ponijeli za paradu i slikanje.
O svijete! O gade! O velika huljo!
Zašto si zaćutao?!
Zalud ćeš se iskupljivati lažljivim riječima
Mrvicama hrane,
Ubiće te sjenka Srebrenice!
Il’ možda hoćeš da čuješ:
Nije bilo ništa
Nije ni bilo Srebrenice.
Ko ipak ne bude povjerovao,
Treba mu reći, nek opet čuje:
“Bog je u ovom mandatu bio Srbin!”[1]
Zato je dopustio toliko klanje,
I žrtve.
Još mnogo dana potom,
Pristizale su aveti i sjenke,
Sablasti skliske,
Providne lobanje,
Očikaplje,
Nijeme i slijepe lubine,
Kosti štapovi i kosti štake.
Niko nije umio da kaže
Kako je
I je li zaista preživio
Smaknuće Srebrenice.
Epilog
Najzad, zbogom kvarljive riječi,
Ništa se u vas ne može udjenuti,
Nijeme ste i prazne k’o razbijene ljuske.
Nema poezije ni antipoezije,
Ne postoje metafore,
Nema slike koja se može otisnuti
Preko smuzganog mozga,
U vreloj krvi,
Sve što se bude reklo i čulo
Biće i ostaće
Kao da nije bilo Srebrenice.
Bože moj!… Bože! Da li još tamo živi iko?
PROČITAJTE I...
Preselila srebrenička majka Kada Ramić
Tokom rata i genocida u Srebrenici, majci Kadi Ramić ubijena su četiri sina - Sabit, Dževad, Džemo i Mehmedalija. Više od 25 godina Kada je tugovala i živjela od uspomena na svoje sinove. Kako je govorila, svaki dan je “gledala staze po kojima su se oni kao djeca igrali
Dan državnosti BiH obilježen u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari
U svom obraćanju prisutnima, potpredsjednik entiteta RS Salkić je naglasio da je današnji datum jedan od najznačajnijih u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine