I tako smo se ove subote uputili tragom sevdalinke, a po prepoznatljivim stajnim točkama šeher Sarajeva. Od sve otvorenijeg i na akciju spremnijeg Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića, svrnuli smo u Art kuću sevdaha u srcu Baščaršije i, na koncu, finiširali u rustikalnom ugostiteljskom objektu smještenom u samoj Sarajevskoj pivari slušajući sevdalinke sve skupa više od pet sati

Pa neka netko kaže da sevdalinke nema – u Sarajevu posebice. Dok smo se nekada palili na pjevače šlagera ili rock‑grupe, i one iz bivše države i iz cijelog dunjaluka, moglo bi se reći da danas na poseban način teče akcija koja bi mogla dobiti kodni naziv “povratak korijenima”, tj. da bi se bilo fancy i up-to-date, sada treba znati barem stotinjak osnovnih sevdalijskih pjesama, a onda i više i šire ako je moguće. Što će reći da lakovane cipelice, smokinzi i svilene haljine idu i uz pjesme kakve su Gorom jezde kićeni svatovi, pa i Bosno moja, divna, mila, a onda sve po redu.

I tako smo se ove subote uputili tragom sevdalinke, a po prepoznatljivim stajnim točkama šeher Sarajeva. Od sve otvorenijeg i na akciju spremnijeg Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića, svrnuli smo u Art kuću sevdaha u srcu Baščaršije i, na koncu, finiširali u rustikalnom ugostiteljskom objektu smještenom u samoj Sarajevskoj pivari slušajući sevdalinke sve skupa više od pet sati. I one poznatije, ali i one koje su rijetko izvođene i manje poznate, što je, naravno, za svaku pohvalu. I načini su se izvođenja i pristupa tumačenju mijenjali – od onih za koje bismo rekli da do temelja poštuju stare moduse izvođenja / interpretiranja, pa do onih koji nastoje da zvučno-poetsku materiju sevdalinke osvježe i dovedu u korelaciju s koordinatama vremena u kojem živimo.

JOŠ JEDAN DOKTOR ZA SEVDALINKU

Prvo nekoliko didaskalija o jednom od istaknutih mladih bosanskih / bošnjačkih intelektualaca koji se odaziva na ime Semir Vranić. Patolog, znanstvenik s gomilom objavljenih radova u najreferentnijim svjetskim medicinskim revijama, član nekoliko međunarodnih znanstvenih ekipa, profesor na Medicinskom fakultetu i što još sve ne, poznat je po svojoj samozatajnosti pa rijetko iznosi činjenice o svom radu i uspjesima. Kad se samo kaže da je prije nekoliko godina biran za najboljeg doktoranda na Zagrebačkom sveučilištu ili da su ga u referentnom časopisu The Pathologist koncem prošle godine njegove kolege birale među, bilesi, četrdeset (ne stotinu kako je u nekim medijima obznanjeno) najutjecajnijih svjetskih mladih patologa – pametnom dovoljno. I jedna mala digresija: on je “humano preseljen” prvo u Dansku, a onda se u potrazi za znanstvenom karijerom vratio s roditeljima u šeher Sarajevo, a iz rodnog mu Trebinja.

E, ali ovo mu nije bilo dovoljno, nego je krenuo u potragu za različitim izvorima koji govore i objašnjavaju sevdalinku. Kako je temeljit i uporan, a i znanstveno potkovan, sakupio je u svojoj kući u sarajevskom naselju Nedžarići svu silu materijala – i pisanog i snimaka. Uz to se družio i s nekim važnim protagonistima i tumačima sevdalinke – od Omera Pobrića, preko udove dr. Himza Polovine, pa sve do Muniba Maglajlića, Dženane Buturović i Aiše Softić, ali i s onim najmlađim okupljenim oko etnomuzikološke katedre Muzičke akademije u Sarajevu, s Damirom Imamovićem i drugima. Semir Vranić bio je moderator nečega što se zvalo “Koncert odabranih sevdalinki”, što je napunilo veliku dvoranu Bošnjačkog instituta – do posljednjeg mjesta. A s njim su na sceni bili i mladi, ali nadareni studenti Muzičke akademije, sazlija i pjevač Zanin Berbić i harmonikaš Azmir Halilović. Oni uče sustavno i istražuju sevdalinku, kako kao etnomuzikolozi, tako i što svoje znanje pretaču na njeno tumačenje na sceni. Što bi se reklo, teorija i praksa udruženi daju sjajne rezultate. Dapače, Zanin Berbić napravio je izbor pjesama izvedenih te večeri, zagazio je dalje od onoga što svakodnevno slušamo na koncertima i u medijima, a pratio se sazom, tj. “kucao” je u saz (koji mu je “skovao” veliki Ćamil Metiljević iz Hrasnice – pogledati na YouTubeu odličan dokumentarac koji je o njemu napravio još jedan “bivši” Trebinjac Namik Kabil), ali i pjevao uz decentnu harmoniku Azmira Halilovića.

Sve bi to bio samo “još jedan” nastup da nije bilo moderiranja našeg doktora, koji je vazio o svakoj od izvedenih sevdalinki na znanstvenom nivou, citirajući izvore (Alija Bejtić, Vlado Milošević, neizbježni Munib Maglajlić i drugi), dovodeći sadržaj poezije u kontekst stvarnih događaja i redajući velike interprete pojedinih pjesama, od Emine Zečaj, skoro zaboravljene Raseme Katane i Zumre Mulalić, pa sve do Behke i Igbala Ljuce i velikog sazlije Selima Salihovića. A među pjesmama bile su i Vrbas voda nosila jablana, pa Kroz bašču mi voda teče, Ja kakva je sjajna mjesečina, Igrali se konji vrani, njih sve u svemu dvanaest. Dovoljno ljepote, ali i znanstvenog izlaganja koje nas je sve ispunilo istinskom radošću. Uz to spomenimo, domaćin je tiskao i pozivnice, i lijepi plakat i programsku knjižicu, a sve to odlično dizajnirano. Čekamo sljedeće projekte ove potentne ekipe. A dotle “najašite” na portal www.sevdalinke.com ili poslušajte svakog prvog ponedjeljka u mjesecu na Radiju BiH emisiju koju neumorni Semir Vranić vodi pod nazivom “Uz povijesti sevdalinke”. Uz to nam se obećava da će se u okviru sve dinamičnije izdavačke djelatnosti Muzičke akademije uskoro pojaviti i CD sa snimcima vrijednog tumača sevdalinke Zanina Berbića, inače rođenog u Gradačcu, gradu koji je dao veliki broj interpretatora sevdalinke.

PONEKA DIGRESIJA

A opet jedna digresija. Nismo imali prostora da o tomu pišemo u prošlom broju kada smo “obradili” i međunarodni kongres etnomuzikologa – ICTM – održan prošlog tjedna u prostorima Muzičke akademije. Dobili smo u ruke dva sjajna dokumentarna CD-a recentno objavljena – prvi koji nosi naziv Saz u Bosni, u ediciji “Tradicionalna narodna muzika BiH; serija 1”, a drugi “Muzička tradicija sjeveroistočne Bosne”, na kojoj su opet obnarodovani snimci koje je terenski načinio beogradski etnomuzikolog Dimitrije O. Golemović u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća. Opremljeni komentarima i na engleskom jeziku, s izvanrednim crno-bijelim fotografijama, ovi su CD-ovi dokumenti najviše kategorije koji pokazuju i bogatstvo i raznovrsnost kako urbane, tako i ruralne glazbene tradicije. Za nadati se da će ove edicije biti nastavljene.

A onda smo dobili i ovu informaciju: da se u suradnji s Ambasadom Austrije i njihovim kulturnim institucijama konačno sprema prijevod jedne od krucijalnih knjiga o narodnoj glazbi u Bosni i Hercegovini, one koju je franjevac i etnomuzikolog Branimir Marić (1896–1974) objavio kao doktorsku tezu u Beču 1936. godine pod nazivom Die Volksmusik Bosniens und der Herzegovina, što je prvi takav rad u nas uopće.

NOĆ KOJA JE MOGLA I NE ZAVRŠITI

A onda smo se uputili do Art kuće sevdaha znajući da će nas svojim decentnim izvedbama počastiti jedan od najvećih, ali nekako najviše na marginu odgurnut, interpretatora sevdalinke, Sejo Pitić, uz to i sjajan gitarist. Tu je nedavno dio svog raskošnog talenta prosuo na koncertu priređenom u okviru Kongresa ICTM-a, i sada, kad je otoplilo, evo ga svake subote na sceni samo s glasom i gitarom. Poznat kao ters i čovjek koji je imao nestalnu karijeru, Pitić je sad u godinama kada mu se nigdje ne žuri i kad trza iz bisaga stare sevdalinke i izvodi ih s lakoćom i elegancijom koja naprosto zadivljuje. Ako ste doista spremni na porciju meraklijskog ugođaja, Art kuća sevdaha i subotnji susreti s Pitićem idealna su prigoda za to.

Finiširali smo u prepunoj pivnici Sarajevske pivare da provjerimo u kakvoj su formi članovi sastava “Divanhana”, koji su upravo na internacionalnoj turi na kojoj promoviraju svoj treći studijski, vrlo dobro ocijenjeni CD Zukva. Ovo što oni rade na visokom je nivou skrojenom prema međunarodnim normama – od instrumenata, izvedbi, repertoara i koječega još. Tu nema šale, oni misle daleko izvan okvira naše zemlje ili prekrasnog restorana smještenog u Franjevačkoj ulici, u kojoj je nekada davno prije Drugog svjetskog rata bekrijao i veliki pjesnik Tin Ujević. Pa ako su i Zanin Berbić i Sejo Pitić više okrenuti istraživanju prošlosti, “Divanhana” s lakoćom doseže standarde onoga što se sada zove “svjetska glazba”, gdje su početni etnoimpulsi udruženi s modernijim pristupom aranžiranju i izvođenju, ponajviše s jazzy‑elementima, ali i rock‑potiskom. Ipak, ako instrumentalna šestorka zna kreirati dinamiku od najtiše do one gromoglasne i raspojasane, sve to definitivno uobličava nova pjevačica, krasotica Naida Ćatić. I dok do nas stižu odlične ocjene koje je ovaj sastav zaslužio nastupajući u elitnim dvoranama i teatrima diljem Europe, oni su se s lakoćom i ovdje iskazali pokrenuvši sve na ples i sing-a-long pjevanje. Pa smo uživali u šljaštećim toaletama i lakovanim cipelicama, bljeskovima “pametnih” telefona i kojekakvim tehnološkim čudima još.

Sevdalinke je te večeri bilo dosta, ali, rekli bismo, nikada previše.