Kada god spomenem rat i moje iskustvo koje se na bilo koji način veže za ta dešavanja, uvijek se sjetim događaja koji su obilježili moja iskustva. Moje zanimanje za sevdah došlo je kasnije, 1997. godine, dok smo se pripremali za turneju po izbjegličkim kampovima i sirotištima nakon rata

Piše: Edib KADIĆ

Stilom sviranja koji brojni svjetski muzički časopisi ocjenjuju kao “očaravajući” Neil Jacobs svojoj publici poklanja muziku iz različitih dijelova svijeta i različitih kultura i tradicija, dok istovremeno svoju akustičnu gitaru od 12 žica transformira u vlastiti orkestar. Jacobs crpi inspiraciju iz svojih putovanja po svijetu i iskustava. U proputovanjima kroz Balkan posljednjih godina prošlog stoljeća upoznao se s našom sevdalinkom i tu se rodila “ljubav na prvo slušanje”. Stoga su Moj dilbere i U Stambolu na Bosforu postale neizostavan dio njegovog bogatog repertoara, a našle su se i na jednom od šest CD-ova koje je aranžirao. Za magazin Stav govori o svom životnom putu

Muzika kao meditacija: Rođen sam u Clevelandu, država Ohio davne 1954. godine, a gitaru sam počeo svirati s osam godina. Nakon što sam jednu godinu imao lekcije iz gitare, postao sam, u osnovi, samouki muzičar. Moj instrument bila je prvenstveno gitara s 12 žica koju sam godinama vježbao dan-noć, sve dok mi jagodice ne bi popucale od žica. Nakon jedne godine fakulteta na studiju matematike preselio sam se u New York. Još kao dijete bio sam vrlo sramežljiv i provodio bih sate igrajući se, kasnije sam uvidio da mi je to bila neka vrsta meditacije, sve dok muzika nije ušla u moj život. Svirajući, uvidio sam da ne želim ni pokušati da kopiram nijednog muzičara. Osnovao sam vlastiti “jazz” ansambl pod nazivom Cold Fish i imao sam veliku sreću da budem na turnejama sa sjajnim muzičarima u to vrijeme, kao što su Weather Report, Jeff Lorber, Spyro Gyra, Airto & Flora Purim, Pat Metheney itd. Tek tu sam iz prve ruke svjedočio predanosti potrebnoj da bih postao izvrstan muzičar. Nakon tih iskustava, moje muzičko obrazovanje nastavljeno je kroz brojna putovanja po svijetu, na kojima sam doživio nevjerovatne stvari i i odakle sam ponio krasna iskustva. Sve to me dovelo do tačke odakle nisam mogao nazad – vječna fascinacija svjetskom muzikom.

Na stadionu s Gorbačovim: Kada sam 1985. godine bio pozvan u Moskvu na Moskovski filmski festival, to je bio trenutak kada se moj život u potpunosti promijenio. Radio sam na muzici za kontroverzni dokumentarni film Američki pobunjenik, koji se bavio životom komunističke američke superzvijezde Deana Reeda u iseljeništvu. Ovdje moram dodati da me muzika u funkciji politike uopće ne zanima i duboko vjerujem da muzika nikako ne treba biti stvar politike. Ljepota muzike nadilazi svaku vrstu politike, a ovu sam priliku iskoristio kao avanturu. Pozvan sam da ostanem u Moskvi i nastupim na Svjetskom festivalu mladih. Također sam nastupao na Moskovskom univerzitetu i bio sam pozvan u Kremlj, na Lenjinov stadion gdje je bio i Mihail Gorbačov (predsjednik SSSR-a) . Sve vrijeme u Rusiji sam bio tretiran kao “državni gost”. To je bilo posebno značajno za moju životnu priču jer je taj put za mene značio kraj “normalnog” života zato što sam tada stekao samopouzdanje, a ono mi je dalo krila i podstrek da poslije toga otputujem gdje god sam želio.

Iskustva iz Istočne Njemačke: Odmah nakon toga sprijateljio sam se s Deanom Reedom, koji je tada bio izuzetno politički aktivan. Pozvao me da nastupim u Istočnoj Njemačkoj na njegovom godišnjem TV “Cowboy” Special Showu 1986. godine gdje sam nastupao kao specijalni gost programa. Stigao sam 1. maja u Berlin, kada je gorio Černobil. Zajedno smo izveli dva koncerta pred milionskom publikom i nakon nastupa zajedno smo otputovali na odmor u Prag. To bi bio i njegov posljednji nastup, jer je nekoliko sedmica nakon toga misteriozno umro. Ne volim se ovoga prisjećati.

Gorko-slatka muzika sevdaha: 1990. godine dobio sam ponudu da komponiram “cigansku” muziku za Južnoslavenski muzički i plesni ansambl “Živili”. Riječ je o velikoj grupi izvođača koja se koncentrirala na očuvanje muzike i plesa svih naroda Jugoslavije sa sjedištem u Ohiou. Režiseri iz grupe “Živili” negdje su vidjeli moj nastup, pa su htjeli da za njih napravim  veliku kompoziciju “ciganske” muzike koja će pratiti njihov nastup. Nakon što sam preslušao muziku koju su oni izvodili, odmah sam se fascinirao narodnom muzikom Hrvatske, Srbije, Makedonije i naravno Bosne. Ubrzo sam počeo raditi turneje sa “Živilijem”, i tu sam naučio svirati brojne žičane instrumente koji su popularni u ovoj regiji, uključujući tamburicu, prim, brač, bugariju, tamburu itd. Tu sam prvi put došao u dodir s neujednačenim vremenskim potpisima, radosnim plesovima i gorko-slatkom muzikom sevdaha. Kažem gorko-slatka, jer je na mene sevdalinka odmah djelovala i ostavila dojam romantične pjesme s veoma izraženim osjećajem čežnje. Čini se kao da u njima melodije zajedno tkaju i tugu i nadu. Teško da sam stručnjak za sevdalinku, mogu kazati da sam samo ljubitelj, ali bez ikakve sumnje u njoj postoji dubina, spoj kultura i bezvremenska povijest.

Susret s usmenom predajom u Španiji: Na koncertima se izvodio moj “ciganski” solo koji je na publiku ostavljao veliki utjecaj. Uskoro su se otvorile brojne nevjerovatne prilike u mom muzičkom životu. Moram napomenuti da izraz “ciganski” ne koristim u omalovažavajućem smislu, već samo kao općejezični pojam – dopustite mi da sada kažem “romski” kako bih bio precizniji, a izvinjavam se ako sam nekoga uvrijedio. Godine 1993. glavni predstavnik jedne umjetničke organizacije vidio me na koncertu i pozvao u Andaluziju kako bih proučavao muziku “cigana” u Španiji. Ovo je za mene bila nevjerojatna prilika koju sam odmah objeručke prihvatio. Ovo putovanje je značilo upijanje za mene sasvim nove kulture i muzike ovih nevjerojatnih ljudi. Međutim, u Sevillu sam stigao tek 1995. godine. Susret s ovim ljudima je bio nevjerovatan. Tu su grupe ljudi okupljenih na jednom mjestu, muškaraci su na jednoj strani sobe koji kroz svoje pjesme pjevaju i pričaju priče, a sve je popraćeno čežljivim tonovima i jekom gitara i pljeskanja. Ponekad se to činilo kao da je riječ o prijateljskoj postavci scene, drugima je to bio kroz suze strastveni razgovor dvojice Roma dok su u svojoj usmenoj predaji prenosili svim prisutnima pjesmu ili priču od krucijalnog značaja za njihovo postojanje. I danas mi je začudo, uvijek se iznova pitam kako se jedan samouki muzičar bez ikakvih veza našao u svim tim okolnostima. Mora da ima i toga što sam na svaki ovakav poziv da negdje gostujem i da upoznajem nove kulture odreagirao kao nekakav neustrašiv putnik, avanturista, a daleko je od toga da sam posebno neustrašiv i hrabar.

Sarajevo kao plamište događaja: Kao što sam već spomenuo, 1991. godine počeo sam nastupati s jugoslavenskim ansamblom “Živili”. Osnivači su bili hrvatskog porijekla, ali mnogi drugi članovi dolazili su iz Bosne, Srbije, Makedonije, Mađarske i Slovenije. Sjećam se da se tu detaljno raspravljalo o ratu i među članovima je vladala velika tuga i zabrinutost kako je rat odmicao. A ja sam to nekako sa strane posmatrao i uveliko se zainteresirao za historiju cijelog Balkana, pa sam mnogo vremena proveo proučavajući njegovu složenu historiju. Istraživao sam i pronalazio literaturu koja seže do Rimskog carstva, onda preko Osmanskog, pa sve do 20. stoljeća. Uvidio sam da o jednom događaju postoje brojna stajališta, kao i činjenica da su tu uvijek prisutni brojni nerazriješeni računi i razmirice koje su nekako stalno tu i posljednjih 100 godina neumoljivo prate taj prostor. U svakoj od tih verzija činilo se da je Sarajevo epicentar, plamište svakog od tih događaja. Stoga je zaključak bio jasan – na njegovoj su se teškoj historiji izgradile brojne kulture koje i danas uspješno koegzistiraju.

Sevdalnika – neizostavan dio repertoara: Poslije toga, 1993. godine dobio sam poziv za nastup u Budimpešti, a zatim i u Zagrebu. Tu sam stekao svoje prvo muzičko iskustvo u “ratnoj zoni”. Uvijek mi je teško oslikavati ove događaje. Kada god spomenem rat i moje iskustvo koje se na bilo koji način veže za ta dešavanja, uvijek se sjetim događaja koji su obilježili moja iskustva. Moje zanimanje za sevdah došlo je kasnije, 1997. godine, dok smo se pripremali za turneju po izbjegličkim kampovima i sirotištima nakon rata. Bilo je važno naučiti što više muzike iz mnogih kultura, a sevdalinka je bila važan i neizostavan dio programa. Tu su pjesme: Moj dilbere, Sarajevo divno mjesto, U Stambolu na Bosforu, Kahvu mi draga ispeci, Kad ja pođoh na Bembašu itd.

Moj dilbere, tako divna melodija: U sklopu ovog programa trudili smo se posjetiti što više izbjegličkih kampova i sirotišta u Mađarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni. Konačna stanica bila je Sarajevo. Pri svakom novom susretu nailazili smo na skepticizam, a ponekad i ljutnju. No, čim bi ljudi čuli muziku, opustili bi se, vrlo brzo bi počeli plesati i pjevati. Činilo se da su muzika i pjesme bili vrlo važni ljudima s kojima smo komunicirali, a često su muzički instrumenti bili neko od rijetkih dobara koje su sa sobom donosili. Nekada su bili bez instrumenata, pa smo im posuđivali svoje, a oni su svirali cijelu noć. Ponekad bi instrumenti nestajali u gužvi. Taman kada bi autobus krenuo dalje da nastavimo naše putovanje, i taman kada bismo pomislili da su instrumenti ukradeni i zauvijek izgubljeni, nekako bi čarobno pronašli put ponovo do naših ruku. Sarajevo je bilo zadnja stanica. Bili smo iscrpljeni i otupjeli od uništenja kojem smo svjedočili. Pogled na takvo Sarajevo bio je potresan. S druge strane, ljudi su bili divni. Sagradili su pozornicu u jednom danu, a mi smo izveli napeti, ali sadržajan koncert. Muzičari “Živilija” istraživali su bosansku muziku te su sastavili mješavinu pjesama koje je predstavljaju kako bismo je izvodili na turneji u izbjegličkim kampovima. Tada sam naučio sevdalinku koja me istog časa zaintrigirala. Moj dilbere sam prvi put čuo nešto ranije, na koncertu u Ljubljani 1993. godine. Tako me dojmila energija ove pjesme, iako tada nisam znao da postoji sevdalinka. U čast pjesme Moj dilbere snimio sam vlastitu verziju koja se nalazi na mom posljednjem CD-u. Mislim da je to najmanje što sam mogao učiniti za tako divnu melodiju.

Muzika s dubokim povijesnim kontekstom: Izuzetno mi je draga i sevdalinka U Stambolu na Bosforu. I nju sam snimio na svoj CD. Volio bih snimiti još nekoliko drugih, ali nažalost ovdje nema previše interesa za takvu vrstu muzike. Namjera mi je da ljude izložim utjecajima velikog dijela sjajne narodne muzike svijeta aranžirajući je na način da je mogu prihvatiti – na gitari. Većina pjesama sevdalinke kroz tekstove doista priča o pričama koje sadrže bogate povijesne i kulturne reference. Na svojim koncertima imam priliku do neke mjere educirati ljude i možda im otvoriti um za nove svjetove i muziku s dubokim povijesnim kontekstom. Međutim, interes za ovakvom vrstom muzike, i općenito za lijepim kao da se svakog dana sve više gubi. Možda nam slijedi slom kulture i vrijednosti u određenoj mjeri u kombinaciji s bezobzirnom žurbom prema modernosti. Većina moderne muzike mi je dosadna, oduvijek me privlačila nepopularna muzika, kao i ne toliko popularna područja svijeta. Sve ove godine nastojim izvoditi muziku za publiku, a zatim im kažem: “To je ono što je lijepo, a sada idite i otkrijte to sami”. Ponekad se umorim od svega, ali uvijek se vratim. Moram da radim ono što volim, jer nemam izbora, nisam ja birao ovu muziku, ona je odabrala mene. Trenutno radim na aranžmanu Kad je pođoh na Bembašu za sljedeći CD. Planirao sam Svebalkanski internetski koncert u januaru, pa ću se pozabaviti i drugim pjesmama.

Cross at the Mostar Bridge: To je bio prvi i posljednji put da sam bio u Sarajevu i to pod očito nepovoljnim okolnostima. Kajem se što nisam dobio priliku doživjeti ovaj grad u boljim vremenima. Iz kratkog posjeta teško je izvući mnoge zaključke, ali ljudi su izgledali obrazovani i zanimljivi. Sjećam se da me lokalni “šahovski morski pas” žestoko pobijedio u šahu na jednom trgu. Sjećam se i da sam bio smješten na gornjem spratu jedne zgrade, kasnije sam saznao da je odatle u ratu pucao snajper. Pogled na pustoš bio je zastrašujući. Budući da je turneja krenula kući nakon završnog koncerta u Sarajevu, morao sam se iskrasti iz naše grupe i na jednom trgu promijeniti novac za njemačke marke, jer sam bio znatiželjan vidjeti Bosnu na putu ka Dubrovniku. Njemačkim markama sam kupio autobusku kartu do Mostara i dalje. Možda je to bilo nesmotreno s moje strane i neoprezno. Svjedočeći pustošenju Mostara, zastrašujuća spoznaja da je svjetski poznati Stari Most uništen na mene je duboko utjecala. Dodatna tama u mom životu. Ali, trgnuo sam se i to iskoristio da me nadahne da napišem pjesmu u spomen na to iskustvo. Pjesma nosi ime Cross at the Mostar Bridge.

Da su samo znali da je to sevdalinka!: Početkom 21. stoljeća nastavio sam samostalno putovati po SAD-u i snimio sam šest CD-ova. Formirao sam istočnoevropski balkanski / ciganski ansambl American Gypsy, s ukrajinskim gostujućim violinistom Arkadyjem Gipsom. Kasnije sam se vratio i sa “Živilijem” učestvovao u Balkanskom programu za melioraciju mladih u Plovdivu u Bugarskoj. Nakon toga, vratio sam se kući kako bih svirao u Kennedyjevom centru za scenske umjetnosti kao i na travnjaku Bijele kuće u Washingtonu. Počeo sam s turnejama s grupom Celtic / World Music, Lone Raven ubacujući malo balkanske muzike u njihov repertoar. Bit će vam drago kada čujete da je Moj Dilbere postigla veliki uspjeh na Dublinskom irskom festivalu, jednom od najvećih irskih festivala na svijetu. Nije bilo nikakvog žirija, samo ogromna publika koju je Dilber naprosto zapalio. Ljudi su je jednostavno zavoljeli na prvo slušanje. Ih, da su samo znali da je to sevdalinka! Poslije toga nastavio sam raditi solo turneje, a prije dvije godine vodio sam festival gitare u Njemačkoj.

Loše vrijeme za muziku: Ove godine nema skoro nikako posla, generalno je loše vrijeme za muziku i muzičare. Koncerti preko interneta u praznim dvoranama nisu mi zanimljivi, pa ovo vrijeme koristim kako bih napravio neku novu muziku, a i da dovršim pisanje knjige. Razgovarao sam s mojim kolegama i otprilike se kod svih svodi na isto – svi čekamo. Knjigu na kojoj naporno radim sastojat će se od mojih životnih iskustava i anegdota. To je potežak posao. Prije pisanja uvijek čekam taj momenat potpune jasnoće koji često ne dolazi, ali ne mogu ga zauvijek čekati. Vjerovatno će samo uređivanje knjige biti ključno i u njemu može čučati određena magija koja samo čeka da izađe van, makar se tako nadam.

Gubitak tradicionalnih vrijednosti: Čini se kao da sam odrastao u vrijeme Amerike (šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća), kada su muzika i umjetnost bili vrlo poštovani, ili sam barem ja mislio tako. Muzika je za mene, kao i za mnoge druge u mojoj eri, bila sjajno mjesto gdje smo razvijali našu kreativnost. To je bio moj oblik meditacije koji me nadahnuo u pokušaju stvaranja ljepote. Amerikanci imaju tendenciju da budu inovatori, jer im nedostaje duboki izvor kulturne povijesti iz kojeg bi mogli crpjeti inspiraciju. Stoga sam ja uvijek bio sklon eksperimentiranju i izmišljanju novih muzičkih formi. Na kraju mi ​​je bilo korisno potražiti inspiraciju u svjetskoj muzici kako bih proširio svoje vidike. Čini mi se da se u svijetu puno toga promijenilo. Moderna muzika djeluje prazno, bez dubine i ljepote, uzimajući u obzir moje pristrasne percepcije. S obzirom na to, mislim da se gubitak tradicionalnih vrijednosti i zanimanja za umjetničke oblike koji ih odražavaju može definirati kao gubitak duhovnosti, za što su vjerovatno zaslužne i vjerske institucije u koje su ljudi skoro pa potpuno izgubili povjerenje, slom i korupcija u obrazovanju, gubitak razumske povijesti, što je sve rezultiralo nedostatkom poštovanja prema onima koji su u stalnoj potrazi za istinom.

Mračno doba Amerike: U putovanjima uvijek su me  privlačila mjesta koja su se suočavala s teškim vremenima. Komunizam sam doživio u Sovjetskom savezu, i to na njegovom rubu kolapsa. Uspio sam doživjeti paranoične noćne more Istočne Njemačke, kao i cijelog Balkana i njegovih zemalja u različitim fazama i u njihovim najmračnijim satima. Uvijek sam imao sposobnost upiti tamu i iz toga stvarati muziku kako bih očistio dušu. Danas se suočavam s velikom tugom i strahom da će moja vlastita zemlja uskoro podleći mračnom dobu. Iako je teško stvarati u ovom trenutku, ali vjerujem da će se, kao i uvijek, muzika vratiti.

Povratak korijenima: Privučen sam muzikom Balkana čak i prije nego što sam spoznao svoje porodične korijene, odakle potječem. Prije nego što je moj otac umro, bio je znatiželjan zašto putujem u Jugoslaviju. Ovo možda mnogi ne znaju, ali kada su ljudi emigrirali u Ameriku početkom 20. stoljeća, mnogi su iz različitih razloga odbacili svoju historiju. Postali su “Amerikanci”, što u današnje vrijeme nije slučaj. Često su na otoku Ellis u New Yorku, kada su obrađivani za ulazak, njihova imena bila pogrešno unesena. Tako je moj dedo dobio prezime Jacobs, pa mi je otac nakon mojih putovanja na Balkan kazao da naši korijeni potječu odnekud iz Jugoslavije, nije ni bio siguran kako se zvalo to mjesto. Samo je jednom izgovorio njegovo ime, koje je kasnije postalo i porodično prezime, ali ne znam kako se tačno piše. Možda je to Jakobušić, mogu samo da nagađam.