. Priroda političke ideologije i prakse Naše stranke nije etička nego etnička, a cilj joj je promocija i zaštita nebošnjačkih etničkih interesa kroz atak na bošnjačke interese, i to kroz pokušaj onesposobljavanja nacionalnog političkog djelovanja Bošnjaka, a zatim kroz kulturološke zahvate nad bošnjačkom većinom. Ti zahvati tiču se prije svega pokušaja da se ponište politički i kulturološki efekti demografske dominacije bošnjačke većine u Sarajevu

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Dobar, ustvari do sada najbolji izborni rezultat Naše stranke, te određena fragmentacija na političkoj sceni u Kantonu Sarajevo, a koja kao rezultat ima ozbiljno smanjenje kapaciteta autentičnih bošnjačkih političkih predstavnika da zaštite bošnjačke nacionalne interese, potaknuo je vodstvo ove stranke na misao da je konačno kucnuo čas za provođenje u djelo ideoloških i političkih ciljeva zbog kojih je i osnovana.

Način političkog djelovanja ove stranke, u kojem se glasovi sakupljaju političkom aktivnošću vezanom za svakodnevne i opće problema, dok istinska ideološka platforma ostaje prikrivena, te činjenica da se krajnji, sasvim ideološki, ciljevi određenih političkih poteza nikada javno ne deklamiraju, nego uvijek sakrivaju iza određenih pozitivnih parola i povika (npr. reforma obrazovanja, inkluzivno društvo), imalo je za posljedicu to da dugoročni ciljevi i dublji motivi samog postojanja Naše stranke nikada nisu propitivani od šire javnosti. Ipak su se, s vremena na vrijeme, istinski razlozi njenog političkog organiziranja i djelovanja otkrivali u neopreznim izjavama članova, pogotovo osnivača ili ideologa poput Tarika Haverića ili Bojana Bajića, prvog predsjednika Naše stranke.

Baš je tako i s najnovijim Bajićevim intervjuom koji je dao za portal Klix. U njemu mogućnost da Naša stranka bude dio nove vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo, a koja neće uključivati SDA kao izbornog pobjednika, nacionalnu bošnjačku stranku i zaštitnika bošnjačkih nacionalnih interesa, Bajić slavobitno naziva historijskim trenutkom. “Ako Sarajevo formira vlast bez SDA, možemo reći da su ovi izbori bili prevratnički. Nakon toga će se sve promijeniti. Vjerujem da će kula od karata nacionalizma i korupcije biti srušena”, veli Bajić.

Zanimljivo je to da je nekadašnji predsjednik Naše stranke (ne)namjerno upotrijebio riječ prevrat, jer se upravo prevratom može i treba nazvati ono što ta stranka planira uraditi dođe li na vlast u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

BAJIĆEVI ORIJENTALISTIČKI STRAHOVI

Ipak, prave pobude za taj “prevrat u Sarajevu” nisu, kako Bajić tvrdi, etičke, nego prije svega etničke prirode. Sam Bajić pisao je još gotovo prije deceniju sasvim otvoreno o tome u tekstu Perspektive bošnjačke politike u Bosni i Hercegovini, objavljenom u BH Danima. U njemu iznosi svoje stavove po kojima bošnjačka politika, nakon stotinu godina teških iskušenja i preživljavanja na rubu opstanka, konačno ima nekoliko dobitničkih opcija od kojih su dvije glavne – Bosna i Hercegovina kao bošnjačka nacionalna država i Bosna i Hercegovina kao multietnička država. Bajić tvrdi da se bošnjačka politika deklarativno zalaže za ovu drugu opciju, dok na terenu provodi politiku prve opcije.

Naročite dokaze za ovu tvrdnju, kao i uopće za stratešku prednost Bošnjaka, vidi u bošnjačkoj demografskoj većini koja ubrzano postaje apsolutna, a koja je posebno izražena u populacijskom, urbanom i industrijskom bazenu geografskog centra Bosne i Hercegovine, pogotovo u Sarajevu. U skladu s tim, Bajić posmatra i defekte u srpskoj i hrvatskoj politici, koje se samovoljno odriču tog centra ili bilo kakvog upliva u njemu, samoizoliraju se i djeluju na (geografskim, komunikacijskim, urbanim i kulturnim) periferijama države te sebe uskraćuju od mogućnosti da spriječi ostvarenje scenarija Bosne i Hercegovine kao eventualne bošnjačke nacionalne države. U ovom, kao i ranijem tekstu Nova srpska politika u BiH – tri opcije srpskobosanske politike, suštinsko pitanje za Bajića upravo je to kako zaštititi srpske (i hrvatske) interese te spriječiti da Bosna i Hercegovina postane bošnjačka nacionalna država.

U suštini, nema ničega novog u takvom strahu od bošnjačke demografske, političke i kulturne dominacije u Sarajevu. Ta vrsta orijentalističkog straha od prevlasti etničkog i kulturološkog elementa koji se smatra manje civiliziranim, pod čijom se vlašću život smatra gotovo nesnošljivim te za kojeg se već nekoliko puta čvrsto vjerovalo da mu je došao kraj, bio je opterećenje i srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovine i prije, i za vrijeme, i nakon rata.

O tome svjedoče prijeratne SDS-ove demografske analize bošnjačke populacije i planovi za podjelu grada, ratni planovi srpskog ratnog rukovodstva o zauzimanju, a zatim i blokadi Sarajeva, otvorena saradnja koju je HVO pružao VRS-u u blokadi Sarajeva kako bi se vezale znatne snage koji bi mogle biti upotrijebljene širom Bosne i Hercegovine, neobična pažnja koju su treće zemlje tokom rata davale Sarajevu, kontrola aerodroma kao jedine komunikacije te ogromna koncentracija raznih stranih humanitarnih, medijskih i obavještajnih agencija tokom agresije, poslijeratna, gotovo opsesivna koncentracija međunarodne zajednice na Sarajevo, drski zahvati u skoro sve sfere života i otvoreni pokušaji da se prvo spriječi bošnjačka demografska većina, a zatim da se takva prevlast barem ne manifestira u politici, ekonomiji, medijima, obrazovanju ili kulturnim manifestacijama, iste su ideje da se sudbina Bosne i Hercegovine odlučuje u Sarajevu i da glavnu riječ vodi onaj koji ima kontrolu nad ovim gradom. Razlika je samo u tome što taj orijentalistički strah nisu javno iskazivali visokorangirani političari iz tzv. multietničkih stranaka. Niko osim bivšeg predsjednika Naše stranke Bojana Bajića.

POTRAGA ZA KORISNIM IDIOTIMA

Nevjerovatna je sličnost problema koje Bajić postavlja, ali i rješenja koja nudi sa stvarnom politikom koju konstantno, od svog osnivanja, na terenu vodi Naša stranka. Pod parolom borbe za multietničko društvo, Naša stranka koncentrirala se na pokušaj da preuzme vlast u Kantonu Sarajevo, dok mimo Sarajeva djeluje samo na prostorima s bošnjačkom većinom. Da ova stranka ima nekih ozbiljnih planova za Banju Luku i Široki Brijeg, valjda bi za deset godina svog postojanja učinila nešto da osvoji barem jedan glas u izborima za kantonalne skupštine kantona s hrvatskom većinom i valjda bi u cijelom RS-u barem jednom do sada izišli na opće izbore.

Preuzimanje vlasti u Sarajevu nije sredstvo i odskočna daska za neki daljnji pohod Naše stranke na prostore kojima suvremeno vladaju srpske i hrvatske stranke, u cilju neke fiktivne borbe za multietničku državu, nego krajnji i osnovni cilj jer je glavni prioritet Naše stranke sprečavanje eventualnog scenarija stvaranja bošnjačke nacionalne države te jačanje srpskog i hrvatskog faktora u Sarajevu. Ovaj je grad, pogotovo nakon završetka agresije, dobio na važnosti ne samo kao prirodni centar države nego, prije svega, kao centar bošnjačke političke, kulturne, ekonomske i demografske renesanse. Za Našu stranku prioritet je da ima upliv u te procese kako bi ih mogla, ako ne zaustaviti, onda barem usporiti ili usmjeravati i oblikovati na način koji neće ugroziti srpske ili hrvatske interese u Bosni i Hercegovini. Budući da su demografske realnosti takve kakve jesu, Naša stranka te svoje ciljeve može ostvariti jedino dugoročnom kontrolom i usmjeravanjem bošnjačkog političkog narativa i diskursa, i to kroz oblikovanje bošnjačkih kulturoloških obrazaca i političkih svjetonazora. A to, prije svega, podrazumijeva čvrstu kontrolu nad obrazovanjem sljedećih generacija Bošnjaka.

Svjesni nemogućnosti da otvoreno zastupaju takve ideje, u Našoj stranci odlučili su se da borbu za slabljenje nacionalnih bošnjačkih pozicija sakriju iza paravana borbe za “multietničku državu” neopterećenu “nacionalnim pitanjima” i “pravednije društvo”. Također, svjesni ograničenosti svoje biračke baze, čak i pod takvom krinkom, iz Naše stranke razumjeli su da je najbolji način za ostvarenje vlastitih ideoloških ciljeva traženje političkih saveznika, prvo među onim što se naziva ljevicom, a zatim i među manjim i redovno neprincipijelnim i vlastohlepnim strankama koje ne posjeduju bilo kakvu ideološku ili nacionalnu platformu.

Upravo odatle i potiče politika kultiviranja personalnih veza i kontakata vrha Naše stranke s raznoraznim ambicioznim političarima kantonalnog i općinskog nivoa čija se neumjerena ambicioznost i manjak bilo kakvih principa uvijek mogu pokazati korisnim. U kontekstu takvih politički realnosti, pogotovo činjenice da nikada neće moći imati apsolutnu vlast, politika Naše stranke sastoji se u tome da halapljivim partnerima i korisnim idiotima prepušta kontrolu nad eventualno lukrativnim resursima pogodnim za korupciju, dok zauzvrat za sebe traži one sektore u vlasti iz kojih može djelovati u skladu sa svojom ideološkom platformom, a to su prije svega kultura i obrazovanje.

CILJEVI SU OBRAZOVANJE I KULTURA

Kako u praksi izgleda politika Naše stranke, pogotovo kada namiriše “krv”, tj. kada pomisli da joj je vlast konačno nadohvat ruke, u prilici smo vidjeti ovih dana. Potenciranje da se vlast u Kantonu Sarajevo formira bez SDA, kao jedine stvarne prepreke provođenju takve politike i nažalost jedinog stvarnog zaštitnika bošnjačkih nacionalnih interesa, pokušaj da se sklepa sasvim matematička koalicija sastavljena s jedne strane od stranaka koje baštine anacionalnu ideologiju, a s druge od strankica lišenih bilo kakve ideologije, uvjetovanje formiranja koalicije time da im se dodijeli Ministarstvo obrazovanja, te insistiranje na “reformi” obrazovanja u Kantonu Sarajevo, odlično pokazuje stvarne namjere i apetite Naše stranke.

O tome kakvi su svjetonazori i šta su želje ove stranke, mogli smo svjedočiti mnogo puta, i to baš kroz političko djelovanje i izjave njenih više ili manje uglednih članova. Bili su to otvoreni pozivi kadrova ove stranke da se spriječi da Sarajevo postane “bošnjački mainstream”, insistiranje stranačkih ideologa na zahtjevu da se promijeni izvjesni nepoćudni bošnjački “kulturni kod”, zagovaranje “zajedničkog jezika”, problematizacija uvođenja nastavnog predmeta “bosanski jezik” u takvoj mjeri da se to poredi s “pravljenjem RS-a na sarajevski način”, nazivanje agresije na Bosnu i Hercegovinu “ratnim dejstvima”, pa čak i problematiziranje termina agresija tvrdnjom da za takvu karakterizaciju rata navodno nema dovoljno čvrstih dokaza, nazivanje zastava Armije RBiH ratnim zastavama, izjava da “ratna dejstva” ne mogu biti centralno mjesto manifestacija poput Dana Kantona Sarajevo, nazivanje događaja poput onih iz Dobrovoljačke ulice od 3. maja 1992. godine ratnim zločinom, pokušaj davanja naučnog kredibiliteta negatorima genocida u Srebrenici, osporavanje antifašističke prirode borbe Armije RBiH protiv agresije, forsiranje termina kakvi su “islamizacija” i “bošnjakluk”, pokušaj kriminalizacije šehida Mustafe Busuladžića, kao i drugih značajnih bošnjačkih ličnosti iz perioda Drugog svjetskog rata, iskazivanje otvorenog (auto)šovinizma od uglednih (bivših i sadašnjih) članova, poput Tarika Haverića, i tako dalje, i tako gore.

Ponovimo još jednom, priroda političke ideologije i prakse Naše stranke nije etička nego etnička, a cilj joj je promocija i zaštita nebošnjačkih etničkih interesa kroz atak na bošnjačke interese, i to kroz pokušaj onesposobljavanja nacionalnog političkog djelovanja Bošnjaka, a zatim kroz kulturološke zahvate nad bošnjačkom većinom. Ti zahvati tiču se prije svega pokušaja da se ponište politički i kulturološki efekti demografske dominacije bošnjačke većine u Sarajevu, subverzivne namjere da se kroz kontrolu obrazovnog procesa pokuša oblikovati kulturni i politički identitet kao i svjetonazori budućih generacija Bošnjaka, te želje da se kreira ugodno i prijemčljivo okruženje za dominantne srpske i hrvatske političke narative i projekte koji bi se time legitimizirali te zaštitili od marginalizacije.