Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine
Seid-efendija Zenunović (1875–1932)
Malo smo opet zastali. Admir je bio sav prašnjav i garav. “Brate, držite se dobro”, rekao sam mu bodreći ga, mada sam znao i sam kakva je situacija. Nekako me blijedo pogledao, nije bilo onog harizmatičnog osmijeha, nije u tim njegovim očima bilo ništa osim teškog umora. “Držimo se, Amko, držimo. Al’ ne znam još koliko ćemo. Ako se sutra ne vidimo, halali”
Kontakt s džematlijama morao se držati i održati, a jedino efikasno sredstvo bile su društvene mreže. Tako sam, kao i mnogi drugi imami, bio u prilici da razmišljam o nečemu čemu simpatizer nikada ranije nisam bio
– Moj did ima jednu crno-bijelu fotografiju, iako je od starosti promijenila boju. Svi su u opremi i na konjima. I did je među njima. Pitao sam ga za jednog koji je ličio na viteza kako ga ja zamišljam. Jedino mu je odjeća bila drukčija. Pitao sam kako se zove i znaš šta mi je rekao? – Kako ću znati? – Švraka
Voljeli smo svi Vesnu Parun, veliku pjesnikinju, punu duha i nepresušne mladosti. Obradovani, pozdravismo je zaustavljajući je. Rekoh da mi je rođendan i da bih žarko želio da nam se pridruži, barem nakratko, uz kolače i sokove..., evo, baš ovdje, u ovom restoranu. Nije bila sigurna, ali ipak reče da može, “jer je mrzi biti u centru grada na 1. studenog, na Svisvete, uoči Dana mrtvih – sve se vrti oko Kaptola, a vjerni i nevjerni pužu i ližu po grobovima”
Izašli smo na njivu na kojoj je bilo četiri ili pet žena. Među njima je bila jedna starija nana i nije mi bilo jasno kako se po toj bljuhavici i snijegu uspjela popeti uzbrdo. Nana izvadi iz cegera nekoliko kapa i rukavica: “Evo, djeco, neka vam se nađe, hladne su noći. Ja sam to za vas spremila jer mog sina više nema. Poginuo je na ovoj liniji malo prije Nove godine”
Bio sam dječak i imao možda dvanaest godina. Emina iz Šantićeve pjesme živjela je u našem komšiluku, na Carini u Mostaru. Jednog dana mi je Šerifa Koluder, nastavnica općetehničkog obrazovanja, njezina kćerka, dala neki smotuljak i rekla da ga trebam uručiti njezinoj majci Emini. Nikad prije nisam ulazio u njihovu avliju, ni u prvu niti u drugu
Spuštajući se niz mahalu Kula, vidjeh dotad nepoznatu mi hair-česmu. Umivam se, pljuskam, a potom, praćen podozrivim pogledima prolaznika, izuvam cipele, uzimam abdest i, onako neposušen, a ugodno osvježen, odlazim u džamiju, prvi put nakon dva i po mjeseca silom prilika nametnute pauze. Osjećaj je i lijep i, hajde da tako kažem, čudan. Lijep zbog energije, prekrasne energije kojom džamija emanira, a čudan zbog suzdržanosti džematlija, odsustva prisnosti
Divlje ruže penju se uz bijeli zid Majkine kuće. I danas osjećam njihov zamamni miris koji bi ispunjavao nosnice onima koji su tu sjedili. Jedanput sam tu prolazio kad se otvorio ljetni pljusak. Majka Zuhra izišla je iz kuće s kišobranom i pokušavala zaštititi svoje ruže. Zastao sam u nevjerici. Ugledala me i nasmiješila se. Mislim da su se i njene ruže smiješile