“Dvadeset pet godina je prošlo i ništa od onog čemu sam se nadao, zapravo, realno očekivao, nije se desilo. Doduše, podosta je onih kojima su se ‘nadanja’ ispunila, pa i iznad njihovih očekivanja, ali takvo šta nije moglo bahnuti ni od kuda, jer je samo po sebi beznačajno i neodrživo, dakle, neko ih je snažno podupirao, a taj neko smo mi, niko drugi do mi”
Desno, pri samom vrhu Grede, čule su se gusle. Nekakvo bezlično zavijanje koje nije ličilo na pjesmu. Moglo se razaznati spominjanje Kosova i Nemanjića. Umjetnik, očito, nije slutio šta mu se sprema niti je znao ko mu je to prišao na pedeset metara
Rodila se ideja da se Veležu pomogne i putem simboličnih vožnji čamcem niz Neretvu, ali i štampanjem i prodajom ulaznica. I jedno i drugo samo je potvrdilo koji se klub u Mostaru najviše voli
Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj bio je početak nesreće i za jednog i za drugog. I za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme
Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici “Bogdan Ogrizović” kad me negdje oko 11 obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao je tajnik Društva književnika Hrvatske Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Recite, Majetiću...”, rekoh. “Vidite, jutros je umro naš član Enver Čolaković. Netko se u ime Društva mora na Mirogoju oprostiti od njega. Zbog toga Vas zovem...”
Bez ikakvog osnovanog razloga, u periodu nakon Drugog svjetskog rata porušene su tri mahalske džamije (zapravo, porušeno ih je više, ali su podaci o njima krajnje oskudni i nepouzdani) o kojima se, osim u struci i kolektivnom sjećanju kojeg, opet, polahko nestaje, ne zna mnogo ili, pak, tek ponešto, površno, efemerno
Od zarađenih para kupio sam “Čajavec”, pojačalo za buduće nastupe “Siktera” i “Sing-Singa”. Znao sam navratiti ponekad da vidim kako ide štampa, da maznem neki kolor-film iz frižidera zaostao iza Olimpijade, da pomognem na sat-dva jer nisam ništa imao raditi taj dan. Nije prošlo mnogo vremena, a Olimpijski muzej zapaljen je granatama i izgorio je do temelja
. Između kuća s naše lijeve strane primicalo nam se 50-60 četnika. Pritisnuti vatrom iz mitraljeza s rova do nas, spustili su se niže i krenuli pravo prema nama. Okrenut leđima zemunici, mahao sam Hamzi i Safetu da priđu i pokazivao rukom naprijed. Safet se nadviri iznad tranšeje i brzo se sage. Stavio je prst na usne i pokazao da šutim i čučnem. Pomjerio je svoju “osamdesetčetvorku” i prebacio redenik na drugu stranu. Imao ih je na nišanu
Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj bio je početak nesreće i za jednog i za drugog. I za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme
Zamolio sam gospođu Stellu da mi da jednu Enverovu fotografiju. Izvadila mi je iz ladice identičnu onoj na njezinu klaviru. Zahvalila mi se na riječima izgovorenim na Mirogoju. Zagrlio sam je. Opraštao sam se od Envera pogledom po staklenim vitrinama punim njegovih uvezanih, neobjavljenih rukopisa...
